Zahvaljujući pandemiji koronavirusa, Ured predsjednika Zorana Milanovića prošle je godine uštedio nešto više od milijun eura. Kako se može vidjeti na mrežnim stranicama Ureda, manje se trošilo na putovanja, protokolarne poklone, reprezentaciju, vanjske suradnike, službeni zrakoplov, režije, telefone, gorivo, a i na prekovremeni rad. Ipak, unatoč toj značajnoj uštedi, na prvu godinu mandata predsjednika Milanovića potrošili smo značajnih više od 32 milijuna kuna. Je li predsjednik svojim radom opravdao trošak ili je Ured predsjednika jedna od proračunskih stavki na kojima bi se trebalo dodatno štedjeti? Je li 14 dužnosnika u Milanovićevu Uredu previše ili premalo? Što mi od svega toga imamo?
Predsjednik se, kao ni njegovi najbliži suradnici, u prvoj godini mandata nije baš ubijao od posla. Uglavnom je bio nevidljiv, a kad je bio vidljiv uglavnom nije vukao povijesne poteze, odnosno poteze vrijedne pamćenja po dobru. Zapravo, osim ustrajavanja na čvrstom stavu kako je veličanje ustaštva posve neprihvatljivo za današnju Hrvatsku, teško je u Milanovićevu mandatu pronaći druge pozitivne značajke.
Hrvatska nije postala kuća za sve njene ljude, nije se normalizirala niti je postala bolje mjesto za život otkad je na Pantovčaku Milanović zamijenio Kolindu Grabar Kitarović. Da, godina dana je prekratko razdoblje da se iz pozicije predsjednika Republike s malo bitnih ovlasti postigne značajniji pomak u kvaliteti života građana i društvenom ozračju, ali Milanović se oko toga nije ni trudio. Štoviše, njegovi egoistični verbalni ispadi pridonosili su pogoršanju stanja i stvaranju ozračja netrpeljivosti, a istaknuo se grubim obračunima s kritičarima, točnije kritičarkama jer su mete predsjednikovih verbalnih ispada uglavnom bile samo žene i to žene koje nemaju stvarnu moć u društvu.
Promotor patrijarhalnog društva
Upravo traje njegov, u hrvatskim okvirima nezapamćeni, obračun s aktivistkinjama udruge B.a.b.e., udruge koja je zasigurno najzaslužnija za poboljšanje općeg položaja žena u društvu i osvješćivanja strahota nasilja nad ženama, ali i jedna od najzaslužnijih za poboljšanje općeg stanja ljudskih prava i sloboda u RH. Milanović je postao jedan od glavnih promotora patrijarhalnog društva.
On rado juriša na babe, ali ne usudi se dirati u moćne hrvatske muževe. Dok on s pozicije jednog od najmoćnijih ljudi u državi vrijeđa aktivistkinje koje se bore za ženska prava, njegova sjajno plaćena savjetnica za politički sustav i civilno društvo MelitaMulić šuti. Podržava li ona predsjednikov obračun s Babama, čini li to što čini po njezinom savjetu?
U tijeku je jedan od najvećih skandala na zagrebačkom Sveučilištu u kojem rektor Damir Boras štiti i unaprjeđuje optužene za seksualno napastovanje žena. Iako ima i sjajno plaćenu savjetnicu i Kabinet za odgoj i obrazovanje Jadranku Žarković, Milanović o tom slučaju kao ni o drugim Borasovim skandalima ili slučajevima napastovanja ili uznemiravanja žena nije prozborio ni riječi, nije im posvetio nijednu objavu na društvenim mrežama. Što na to kaže savjetnica Žarković?
Na moćnike, čije odluke i djelovanje doista utječu na naše živote, predsjednik Republike ne troši riječi, vrijeme i energiju. Izuzmemo li Milanovićeve kratkotrajne i posve osobne obračune s premijerom Andrejem Plenkovićem - kad je otkriveno da je predsjednik bio redovan gost tajnog kluba osumnjičenika za primanje mita Dragan Kovačevića - i Plenković i drugi moćnici mogli su u prvoj godini mandata računati na predsjednikovu neskrivenu podršku.
Normaliziranje nenormalnog
I dok su se Milanovićevi prethodnici barem trudili ostaviti dojam kako im je stalo da Hrvatska bude država vladavine prava, kako žele zaštiti najslabije i boriti se protiv društvene nepravde i državnog kriminala, on ni za to ne haje. Tu i tamo podijeli nešto sitno novca iz proračuna predsjednika socijalno najugroženijima (u 2020. kućanstvima i građanima je s Pantovčaka podijeljeno 375 tisuća kuna) i tu prestaje njegova briga za najugroženije članice i članove društva.
Istovremeno se silno trudi normalizirati nenormalno pa se postavlja kao sudac, branitelj i tužitelj u slučajevima državnog kriminala. Krađu na poslijeratnoj obnovi stambenih objekata na Baniji nazvao je kokošarenjem i "jednoj u nizu naših sramota" pa ustvrdio kako nema govora o ratnom profiterstvu. U slučaju političke trgovine u režiji člana Predsjedništva HDZ-a ŽarkaTušeka, ustvrdio je kako nema govora u kaznenom djelu jer je to što Tušek u Hrvatskoj radi naprosto normalno, a natječaji za vodeće pozicije u državnim i javnim institucijama su naprosto besmisleni.
Budući da za šutnju o bitnim problemima hrvatskog društva Milanović za sebe pronalazi opravdanje u znatno smanjenim ovlastima predsjednika Republike, trebao bi tražiti i da mu znatno smanje godišnji proračun jer malo radi i malo rezultata daje. Predsjednik strašno lošeg karaktera u prvoj je godini mandata bio, prije svega, opsjednut sobom i krizama vlastitog identiteta, a premda je stanje u državi sve samo ne i normalno, glavna odrednica državn(ičk)e politike Zorana Milanovića svela se tek na očuvanje postojećeg stanja.
U tome on i nije puno gori od posttuđmanovskih prethodnika na poziciji šefa države, ali je ono što je dosad pokazao svakako najbolji dokaz da je krajnji čas da se ukinu i neposredni izbor predsjednika Republike i Ured predsjednika koji nam uzaludno troše desetke milijuna kuna.
