Uoči početka nove školske godine, bivša ministrica obrazovanja, Blaženka Divjak, prava je osoba da postavi (ili ponovi) pitanja na koja nemali broj roditelja, učenika i nastavnika traži odgovore. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a komentira dio neriješenih problema s kojima počinje nova školska godina.
U ovu treću školsku i akademsku godinu koju obilježava pandemija, Hrvatska ulazi penzionerski. Međutim, nema puno prigovora, pa je većina valjda - zadovoljna. Bez šale, nije to mala stvar. Na tome čestitam resornom ministru.
Vesele i najave da ćemo učenike, a pogotovo studente, viđati sve više uživo u školama i fakultetima.
A sad...
A sada druga strana medalje. Pripreme na nacionalnoj razini su sporadične, upute iz resornog ministarstva često bez glave i repa, a glavno im je obilježje izbjegavanje odgovornosti. Sve što se radi je u suprotnosti sa spoznajom da se sustavi koji su fit i u pokretu, uspješnije suočavaju s velikim izazovima.
Rasprave su se vodile oko teme maski, eventualno cijepljenja i tu se lutalo. Prvo je bila "čvrsta" najava iz Vlade da se zaposlenici u tri sektora, u kojem je bio i obrazovni, trebaju cijepiti. Uskoro se od te najave odustalo pa se nadležni jedva bojažljivo usude reći da su razočarani odazivom na cijepljenje. Sindikati osnovnih i srednjih škola ne pozivaju na cijepljenje i žele samo nastavu uživo, a pri tome ne uočavaju kontradikciju u svojim stavovima. Svi želimo djecu vidjeti u školi, ali i da budu tamo sigurna.
U školama gotovo polovina zaposlenika nije cijepljena pa se postavlja pitanje zašto.
Ako se radi o pseudoznanstvenim razlozima s pravom se pitamo kako će takvi nastavnici djeci prenositi znanstvene spoznaje.
Gdje je plan?
Objavljena su i istraživanja koja su otkrila "toplu vodu" da je učenicima draže biti u školi nego online te da je pandemija kod njih, slično kao i kod ostatka populacije, ostavila tragove kako na fizičkom tako i na mentalnome zdravlju. Ono što nije napravljeno je plan kako će se sada u školama suočiti s tom situacijom. Gdje su edukacije za nastavnike te priprema stručnih suradnika u školama za rad s učenicima i roditeljima?
Jedino rješenje koje se nudi je da će nastava biti uživo. To naravno svi želimo, ali kako će to riješiti mentalne probleme djece nije jasno. Pokušava se i zaboraviti da smo u kurikularnoj reformi ("Škola za život") promovirali inovativne nastavne metode koje se mogu koristiti u nastavi uživo i virtualno, a potiču učenike budu motivirani i aktivniji.
Još su neka važna pitanja neodgovorena. Kakvu podršku treba pružiti učenicima, a kakvu nastavnicima? Tko je za to zadužen? Kako će se nastava odvijati u školama i na fakultetima koji nisu obnovljeni poslije potresa?
Odozdo kada nema odozgo
Zajedničko obilježje svih preporuka i uputa je izbjegavanje odgovornosti resornog ministarstva za donošenje odluka (spušta se na "niže" razine), kriterija za odlučivanje ("jer tako se gubi fleksibilnost"), ali i za rezultate rada ("kriva je pandemija i online").
Međutim, većina škola i nastavnika se dobro samoorganiziralo tijekom protekle školske godine, učenici i roditelji uočavaju pozitivne promjene, a i "Škola za život" se provodi - više odozdo kada već nema značajnog poticaja odozgo. Pandemija je većini pomogla da shvate da reprodukcija silnih činjenica nema smisla, pa se inovativne metode učenja i poučavanja prirodno sjele na svoje mjesto. No, dobro, ne baš svima, jer ima onih kojima je jedina strategija da čekaju da se sve vrati na staro.
Što se tiče visokih učilišta, ministar je poslao pismo da se nastava treba odvijati samo uživo jer su studenti do sada već bili dovoljno izloženi radijaciji, pardon online nastavi. Službena mantra je odbacivanje bilo kakve tehnologije, povratak tradicionalnim pristupima, a valjda će uskoro tražiti da visoka učilišta obrazuju za manufakturu, a ne za Industriju 4.0. Pojedina sveučilišta (rjeđe) i fakulteti (češće) razvijaju suvremene modele hibridne nastave u kojima se pokušava dobiti najbolje iz oba svijeta, virtualnoga i onoga u kojem se suradnički uči na fakultetu. To nam je velika prilika da uđemo u svjetske suvremene tokove.
"Uzdaj se u se i u svoje kljuse"
U međuvremenu su došle i preporuke HZJZ-a za visoka učilišta u vrlo zabavnom dokumentu. Primjerice, svi cijepljeni studenti će biti nagrađeni tako da ćemo ih natiskati u učionici, složiti kao cjepanice, dok će ostali uživati u komociji. Nije jasno kako ćemo razlikovati cijepljene od necijepljenih, osim da pokušamo provjeriti da li se na neke od njih lijepe žlice. Šalim se. Piše da studenti trebaju za tu namjenu predočiti COVID potvrdu, a valjda bi profesor trebao prije svakog sata provjeriti 100+ potvrda i razmjestiti studente, neke natiskati, a drugima osigurati prostor za ležaljke i suncobran. Nakon ove upute očekujem da naglo poraste broj antivaksera.
Za škole i visoka učilišta je najvažnije primijeniti onu staru: "Uzdaj se u se i u svoje kljuse".
Na kraju, sigurna sam da smo mi otporniji nego što se to čini. Vjerujem da je sjeme kreativnosti i inovativnih pristupa posijano u našim školama i visokim učilištima, da je većina nas nastavnika na svim razinama obrazovanja, od ranog i predškolskog odgoja do fakulteta, svjesna svoje velike odgovornosti, ali i toga da smo izabrali najljepši poziv na svijetu koji moramo raditi s voljom, veseljem i da svaki dan trebamo učiti.
