Da, riječ je najprije o polufinalnom dvoboju svjetske smotre prije 14 godina u Francuskoj protiv domaćina, te o četvrtfinalnom dvoboju Europskog prvenstva u Austriji, protiv Turske. U oba slučaja Hrvati su nakon vodećeg gola praktički u istoj minuti doživjeli i loptu u svojoj mreži.
Ako i ne možemo zaključiti koja je utakmica, rana bolnija i dublja barem smo načisto koja je svježija. Dvoboj protiv Turske u četvrtfinalu EP u Austriji i Švicarskoj kao da se zbio jučer, o toj utakmici gotovo svakodnevno se vode rasprave, ali još uvijek nema odgovora što se trebalo napraviti nakon gola Klasnića u 120. minuti, kao što se teško može odgovoriti kako je minutu kasnije lopta došla do usamljenog Sentürka, pa i kako je dotični volejom pogodio u rašlje Pletikosinih vratiju.
U trenutku Klasnićevog gola glavom u mrežu vratara Rustu Recbera, istog onoga koji je bio tragičarom utakmice Hrvatske i Turske još na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine, kada ga je u bjesomučnom trku Vlaović zaobišao i postigao pobjedonosni pogodak, slavlje na bečkom Prateru bilo je urnebesno. Nitko, baš nitko nije mogao pretpostaviti da će se Hrvatima dogoditi "francuski scenarij".
No, pisac ovih redaka sjeća se svojih osjećaja u tim dramatičnim trenucima na bečkom Prateru. Kako je i sam svjedočio događajima iz 46. minute na Stade de Franceu, nakon Šukerovog gola s fantastičnom Asanovićevom asistencijom - Bobanov gubitak lopte i Thuramova egzekucija u Ladićevu mrežu oštetila mu je psihu na takav način da se bojao samo jednog. Nečeg sličnog. I bio je uvjeren da nešto slično ne bi izdržao.
I zato je nakon Klasnićevog gola Turcima u 120. minuti četvrtfinalnog dvoboja europske smotre umirao od straha da se uistinu nešto slično ne dogodi. Jer, bio je uvjeren da to ne bi preživio. Svom je kolegi u strahu šapnuo, danas misli da ga ovaj nije ni čuo.
"Prijatelju, samo da ga ne primimo kao u Parizu"...
Vidjevši da ga kolega izbezumljen od slavlja uopće ne doživljava strah se uvećao.
"Zar te nije strah, kako se možeš tako veseliti, pa još nije kraj", zaustio je. I pred glavom su mu se zavrtjele francuske slike i lik Thurama.
"Primiti ćemo ga, ljudi su navlas isto izbezumljeni od sreće kao onda", pomislio je baš tada.
U međuvremenu, Hrvati su imali i loptu, smotani Pletikosa umjesto da zadržava loptu iz peterca ju je izbio za dvije sekunde, pa je i Rakitić imao loptu i umjesto da je zadrži, baci u aut, umjesto da napravi bilo što s njom, on ju je neiskusno poslao u zaleđe prema Klasniću na samom centru terena. I Turci su dobili slobodan udarac na samom centru terena. Svi su otišli prema naprijed, a vratar Rustu Recber napustio je vrata i izveo slobodan udarac prema kaznenom prostoru Hrvata. Ostalo znate, Šimunić i Robert Kovač su se sudarili, lopta je pala na nogu Sentürku i Turci su izjednačili. Hrvatska je opet primila gol u istoj minuti, a pisac ovih redaka iznova je doživio stres za kojeg je bio uvjeren, ako se ponovi, da ga neće preživjeti.
No, preživio je. Danas je uvjeren da je"očeličio" i da ga slične priče ubuduće neće toliko psihički uzdrmati. I uvjeren je, kada razmišlja o toj nesretnoj utakmici protiv Turske u četvrtfinalu Europskog prvenstva da je znao će se dogoditi baš ono što se dogodilo protiv Francuske u polufinalu Svjetskog prvenstva. Njegov strah "samo da se to opet ne dogodi" obistinio se.
I danas priča - takva dva veselja, nakon Šukerovog gola iz 98', i Klasnićevog iz 08' nikad nije vidio. Kao što nikad nije vidio ni toliku tugu nakon Thuramovog i Sentürkovog izjednačenja!
