Od Pija, preko Hilarija i Simplicija do Klementa, imena papa kroz stoljeća odražavaju tisućljetnu povijest papinstva, čija tradicija nalaže da izabrani crkveni poglavar sam odlučuje o svom novom imenu.
Kardinali okupljeni u konklavi idućeg tjedna morat će razmotriti koje će ime uzeti budu li izabrani, bilo iz poštovanja prema bivšem papi i želje da nagovijeste kontinuitet ili, pak, prekid s dosadašnjim.
Vrijeme između izbora novog pape i njegovog predstavljanja vjernicima na balkonu bazilike svetog Petra u Vatikanu veoma je kratko.
Tko je prvi zamijenio vlastito ime?
Isusovac Jorge Bergoglio je priredio iznenađenje kada je 2013. prvi odabrao ime Franjo, po branitelju siromašnih iz 13. stoljeća.
Izbor imena je nagovijestio cijeli papin program s obzirom na to da je talijanski svetac iz Assisija potaknuo velike promjene u kršćanstvu te je ubrzo nazivan drugim Kristom nakon svoje smrti 1226.
U počecima papinstva tradicija promjene imena je usvojena zbog jednostavnog razloga - pošto je izabran 533., Merkurije je prvi zamijenio vlastito ime, koje označava rimskog, a time i poganskog boga trgovine, za prikladnije ime Ivan, kako se zvao jedan od Isusovih apostola.
Iznimka je Hadrijan VI.
Tvrdio je da ako je Isus promijenio ime Šimunu, prvom papi, nazvavši ga Petrom, drugi pape mogu činiti isto.
Otada je postala tradicija da dekan kardinalskog zbora na latinskom pita novoizabranog papu: "Kojim imenom želiš da te zovu?".
Ime novog pape se tada, ponovo na latinskom, objavljuje sa središnjeg balkona bazilike svetog Petra.
Jedina iznimka je bio papa Hadrijan VI. u 16. stoljeću koji je zadržao svoje krsno ime.
Bez Petra II.
U suvremenoj povijesti jedan od razloga za odabir imena jest pozivanje na prethodnika kojem novi papa namjerava izraziti zahvalnost, moralnu ili intelektualnu privrženost.
To "također može biti prva naznaka karaktera koji novi papa planira dati svom pontifikatu", ovisno o tome uzima li ime konzervativnog ili progresivnog pape, objašnjava stručnjak za Vatikan John Allen u knjizi o konklavama.
Nijemac Joseph Ratzinger, papa od 2005. do 2013., objasnio je da je uzeo ime Benedikt XVI. "u spomen na Benedikta XV. koji je predvodio Crkvu kroz teško razdoblje Prvog svjetskog rata".
Sveti Benedikt, svetac zaštitnik Europe, također je utemeljitelj benediktinskog reda: "Ime Benedikt također doziva u pamet oca zapadnog redovništva, jednog od zaštitnika Europe, osobito poštovanog u mojoj zemlji, a naročito u Bavarskoj", pojašnjavao je pokojni papa.
Što se tiče Ivana Pavla II., koji je bio na čelu Crkve od 1978. do 2005., on je kazao da je želio simbolički nastaviti stopama svog prethodnika Ivana Pavla I. koji je nenadano umro svega 33 dana nakon što je izabran.
"Htio sam nositi isto ime koje je izabrao moj ljubljeni prethodnik", jednostavno je kazao poljski papa iako su takva dvostruka imena bez presedana u povijesti papinstva.
Zanimljivo je da nijedan poglavar nije izabrao ime Petar II., iz poštovanja prema prvom papi, ali možda i zbog toga što će, prema proročanstvu, u pontifikatu drugoga Petra doći do uništenja Rima i Apokalipse.
Ime Formoz također nije osobito cijenjeno s obzirom na to da je jedinog papu s tim imenom u 9. stoljeću ekshumirao njegov nasljednik Stjepan VII. i sudio mu zbog nezakonite okupacije Svete Stolice. Nakon što je osuđen, otkinuti su mu prsti, a tijelo mu je bačeno u rijeku Tiber.
Neka imena imaju negativne konotacije zbog osobnosti papa koji su ih nosili: Pio XII., kojeg se kritiziralo zbog njegove šutnje tijekom holokausta, Grgur VII., izabran 1073. i optužen za čarobnjaštvo, ili Aleksandar VI., član obitelji Borgia poznat po svom razvratu.
U tisućljetnoj povijesti papinstva, najkorištenije ime bilo je Ivan, a slijede ga Benedikt, Grgur, Klement, Inocent, Lav i Pio.
