Na izmaku prve godine predsjedničkog mandata Donalda Trumpa mnogi u SAD, koji ne odobravaju njegovu politiku i način na koji ju vodi, običavaju ga uspoređivati s raznim diktatorima, uključujući Hitlera i Mussolinija.
Komentator njujorškog političkog magazina Observer, John R. Schindler, upustio se, međutim, u analizu koja prosječnom Amerikancu možda i nije najrazumljivija, usporedivši Trumpa s bivšim srbijanskim voždom Slobodanom Miloševićem. Trumpova sličnost s Miloševićem je zapanjujuća, piše za ObserverJohn R. Schindler, inače dobra poznavatelj političkih prilika i odnosa na Balkanu.
Iskorištavanje i odbacivanje najbližih suradnika
Prvo, piše on, valja vidjeti po čemu se njih dvojica razlikuju. Dok je Trump šoumen koji "živi za kameru" i ovisan je o prisutnosti u medijima, Milošević je, ističe Schindler, bio bezlični komunistički funkcioner koji nije previše volio publicitet. No, širi pogled na njihove političke osobnosti otkriva mnoge mučne sličnosti.
Poput Trumpa, i Milošević je došao iz financijskih krugova (bio je direktor beogradske Beobanke, a neko vrijeme i njezin predstavnik u New Yorku, nap.a.), napredujući u ondašnjem jugoslavenskom sustavu više zahvaljujući vezama nego profesionalnim sposobnostima. Milošević je, kao i Trump, običavao iskorištavati ljude iz svoje blizine, čak i najbolje prijatelje, a potom ih odbacivati kada mu više nisu bili potrebni. Schindler spominje, premda ne imenom, Ivana Stambolića, Miloševićevog kuma koji mu je omogućio uspon u partijskoj hijererahiji, a kojega je ovaj kansije dao likvidirati.
Observer podsjeća kako je Miloševićev uspon započeo sredinom 1980-tih, nedugo nakon smrti Josipa Broza Tita, kada su Jugoslaviji počeli stizati na naplatu krediti koje je Zapad prethodno, poput infuzije, ubrizgavao kako bi se održavala prividna ekonomska, a time i socijalna i politička stabilnost. Kada su stvari krenule nizbrdo, uslijedio je bijes.
Iskoristili nacionalizam da dođu na vlast
Takva ekonomska previranja, eskalirali su politički konflikti koji su u multietničkoj Jugoslaviji neminovno dobili nacionalistički prdznak. Srpski nacionalizam, desetljećima susprezan u komunizmu, eksplodirao je sredinom osamdesetih s opasnom strastvenom snagom iako je, piše Schindler, teško racionalno dokučiti zašto je Srbima to trebalo jer su bili najbrojniji i najdominantniji narod u Jugoslaviji. Imali su najviše kadrova u komunističkoj nomenklaturi i državnim institucijama, a dominirali su i u vojnim i sigurnosnim strukturama.
Ipak, mnogi prosječni Srbi sredinom osamdesetih su gledali kako njihova ekonomska budućnost postaje neizvjesna, usto suočeni s demografskim padom, naročito u svojoj tadašnjoj pokrajini, Kosovu, koju su smatrali kolijevkom srpstva. U Beogradu su tada taj demografski nesrazmjer na Kosovu gledali kao zavjeru Albanaca.
Od 1987. godine kosovsko je pitanje dominiralo srpskom politikom. Tada je i Milošević, koji dotad nije pokazivao nikakve nacionalističke sentimente, uskočio u tu nacionalističku kompoziciju. To je bila njegova ulaznica za sam vrh vlasti.
Preko noći je postao zaštitnik ugroženog naroda
Milošević je preko noći postao junak i zaštitnik ugroženog srpskog naroda na Kosovu. Lukavo je upotrijebio nacionalizam da preuzme vlast nad Srbijom, a potom i nad Jugoslavijom. Do kraja 1989. bio je gospodar zemlje koja je tada već bila u terminalnoj fazi raspada. Institucije koje su mu stajale na putu - savezni politički sustav, vojska i sigurnosne službe - preuzimao je i čistio od protivnika upregnuvši ih u kola svoje politike.
Ono pak, što nije predvidio bilo je jačanje drugih nacionalizama u Jugoslaviji . Prijetnja srbijanskog šovinizma prestrašila je najprije Albance, a potom Hrvate i Slovence. Oživljena su stara neprijateljstva i u ljeto 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile su nezavisnost. Uslijedili su krvavi etnički ratovi koji su potrajali sve do kraja desetljeća.
Danas je većina država nastalih raspadom bivše Jugoslavije siromašna, korumpirana i etnički podijeljena, čak više nego što su bile u vrijeme kada je Milošević dograbio sjekiru srbijanskog nacionalizma i njome posjekao i srušio čitavu zemlju, piše komentator Observera.
Za sobom je ostavio samo pustoš
Milošević je upropastio Srbiju nanijevši joj političke, društvene i ekonomske rane koje do danas nisu posve zacijelile. Zapravo, on nikada nije ni brinuo za svoj narod već se, u želji za što više moći, zaogrnuo plaštem nacionalizma. Milošević je prevario Srbe govoreći im ono što su tada željeli čuti: da će ih zaštititi i donijeti im blagostanje.
Ništa od toga nije bila istina. Njegov plan bila je šarada. A kada je prigrabio svu moć, zapravo više nije znao što da radi. U vatrenim nacionalističkim govorima bolje se snalazio nego u stvarnosti. Za sobom je ostavio slomljenu i osiromašenu Srbiju, manju i slabiju nego što je bila prije Prvog svjetskog rata.
Kada su se Srbi osvijestili bilo je prekasno. Zemlja je već bila uništena, a Milošević se uspio zadržati na vlasti sve do jeseni 2000. godine ponajviše zahvaljujući kontroli nad medijima i policijom istodobno omogućivši silno bogaćenje svojoj obitelji. Njegovo izručenje Haškom sudu ne čini se adekvatnim u usporedbi s pustoši koju je ostavio za sobom, piše Observer.
Ogorčenim ljudima govorili ono što su željeli čuti
Nakon podulje povijesne rekonstrukcije Miloševićevog uspona i pada, komentator Observera vraća se polaznoj tezi o "zapanjujućoj sličnosti" Miloševića i Trumpa. Trumpov uspon na vlast, započet kampanjom 2015. i 2016. godine, usporediv je s brzim usponom Miloševića trideset godina ranije.
Kao što Milošević nikada zapravo nije mario za nacionalizam i srpski narod, tako ni Trump, piše Observer, nije mario za bijelu radničku klasu dok je podizao svoj imperij na poslovima s nekretninama i kockarnicama. No, tim bijelim radnicima obraćao se u predizbornoj kampanji obećavajući da će im vratiti dostojanstvo, baš kao što je Milošević slično obećavao Srbima kasnih osamdesetih. Trump je zahvaljujući bijeloj radničkoj klasi dobio izbore. Ljutitim i otuđenim ljudima govorio je upravo ono što su htjeli čuti. Preko noći je stvorio svoj politički pokret koji ga je doveo do Bijele kuće.
Hoće li Amerika završiti kao Jugoslavija?
Ondje je došao s grandioznim obećanjima - izgradnja zida na granici s Meksikom koju više ne spominje bila je jedno od njih - a umjesto brige za bijele deklasirane radnike u svoj je ured doveo bankare i najavio smanjenje poreza bogatima što ih treba učiniti još bogatijima.
Trumpova manipulacija nacionalizmom bijelih Amerikanaca čini se jednako ciničnom i nepoštenom poput ondašnjeg Miloševićevog srpskog nacionalizma.
Amerika je daleko bogatija zemlja nego što je Jugoslavija bila prije raspada, i to je dobra vijest u ovoj priči, piše Schindler za Observer. Loša je vijest da je Trump poput Miloševića otvorio Pandorinu kutiju nacionalizma i ako ga nastavi potpaljivati, a ne brinuti za svoju bijesnu i otuđenu biračku bazu kojoj je obećao da će "Ameriku ponovno učiniti velikom" Amerika bi mogla završiti kao Jugoslavija. Možda čak i gore.
