Talibani imaju jednu poslovicu koja kaže: "Vi imate satove, mi imamo vremena. Ovdje smo rođeni. Ovdje ćemo umrijeti. Nigdje ne idemo." Tako su 20 godina odolijevali američkim i savezničkim vojnim snagama i čekali da se one povuku. Taj trenutak su dočekali, a Afganistan je, sve je izglednije, ponovno njihov.
Zapad se borio s neprijateljem kakvog nisu imali dosad. Talibani neće nestati i nemaju kamo otići. SAD i saveznici nisu naučili lekciju, jer rušenje talibanskog režima nije dovoljno. Oni bi ionako sve osim totalnog uništenja smatrali pobjedom.
Doduše, Amerikanci su se borili u Vijetnamskom ratu, protiv još jednog nerješivog, žilavog i brutalnog protivnika koji se bori na svom terenu. Henry Kissinger je tada shvatio: "Gerila pobjeđuje ako ne izgubi. Konvencionalna vojska gubi ako ne pobijedi."
'Dobri' i 'loši' talibani
Joe Biden četvrti je američki predsjednik koji je vodio ovaj beskrajni rat. U trenutku povlačenja trupa rekao je da taj sukob neće predati svome nasljedniku. Bitke s krvavih bojnih polja prešle su na pisma i razgovore za pregovaračkim stolom. Ako pitate Bidena, ponovno uspostavljanje talibanske vlasti je afganistanski problem kojeg trebaju riješiti sami Afganistanci.
Kako sad to? Vrlo jednostavno. Postoji strategija odvajanja "dobrih" od "loših" talibana. I to nije nešto novo. Novinar ABC Newsa, Stan Grant čuo je za to prije nekoliko godina, kada je intervjuirao pakistanskog ministra vanjskih poslova Shaha Mahmooda Qureshija.
On je objasnio da su "dobri" talibani u Afganistanu predani podjeli vlasti i uspostavljanju odgovorne vlade. "Loši" talibani su, naravno, ubojice, mučitelji i bombaši iz Pakistana koje takva vlast ne zanima. Dakle, postoje talibani koji se mogu dovesti u red i oni koje treba poraziti.
SAD vjeruje da se "dobri" talibani mogu uvjeriti da sklope sporazum o podjeli vlasti s afganistanskom vladom. No, ti pregovori su stali, jer talibani ne priznaju legitimitet predsjednika Ashrafa Ghanija. Nikad ga nisu ni priznavali. Umjesto toga, nastoje uspostaviti kalifat po vlastitoj verziji šerijatskog zakona. Jer, zašto pregovarati kad pobjeđujete.
Politika s krvoprolićem
Pakistanski general bojnik Ehsan Mahmood Khan prije nekoliko godina definirao je "talibansko ratovanje". To je prema njegovim riječima "politika s krvoprolićem". Naime, nikad se nije ni radilo o pregovorima, već o sukobu ideologija: "ideologija naspram ideologije - islamska ideologija naspram zapadnog mišljenja".
U takvom ratu mjesta za pregovore nema, jer se, između ostalih radi i o rušenju koncepta nacionalne države, što, pak, nema veze s demokracijom ili podjelom vlasti. Khan smatra da talibani imaju "veliki strateški pogled usmjeren na osvajanje legitimiteta, vjerodostojnosti i političko-moralne prevlasti nasilnim i nenasilnim sredstvima".
Nasilje smo u proteklih 20 godina često gledali na televiziji. No, nenasilni talibani iskorištavaju slabu, korumpiranu i nesposobnu civilnu vlast te grade saveze s plemenskim skupinama, uklapajući se tako u lokalno stanovništvo.
Talibani su prvi puta preuzeli vlast početkom devedesetih, baš u trenutku kada se povlačila sovjetska vojska, kao američka sada. Iskoristili su vakuum moći tijekom građanskog rata. Neki su ih proglasili herojima i spasiteljima, no vjerojatno su se predomislili kad su ovi počeli ubijati, diskiriminirati žene, javno kažnjavati svaki prijestup, pa čak i zabranjivati glazbu.
Tako je Afganistan postao utočište militantnim islamističkim skupinama poput Al Kaide, koja je, predvođena Osamom bin Ladenom, izvela teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. Čak i nakon vojne invazije, talibani su u Afanistanu zadržali snažnu prisutnost te odigrali ulogu koja je produljila rat.
Element etnonacionalizma
Tome je možda pridonio i element etnonacionalizma, prisutan u dominantnoj paštunskoj etničkoj većini. Taj etnički identitet i vjersko uvjerenje u kombinaciji sa džihadom, prema general bojniku Khanu, formirali su "strašnu ratnu ideologiju".
Kad su po prvi puta preuzeli vlast pogubili su pripadnike drugih etničkih manjina. Toga se žitelji Afganistana, bježeći pred novim naletom talibana, najviše i boje. No, oni nisu uobičajena teroristička organizacija poput Al Kaide ili Islamske države koje siju strah po cijelom svijetu i zauzimaju velike komade islamskog svijeta. Talibani samo žele vladati Afganistanom.
Ipak, tu se odvajaju od paštunskih nacionalista te se okreću islamističkim skupinama koje žele uspostaviti Ummu, odnosno globalni muslimanski kolektiv koji nije vezan zastavama. Zbog toga bi zauzimanje Afganistana moglo ponovno biti okidač za jačanje i razvoj Al Kaide i Islamske države.
Prešutni dil s Pakistanom
Unatoč visokotehnološkoj obuci i desecima milijardi uloženih dolara u razvoj, afganistanska se vojska očekivano pokazala slabom preprekom. Talibani su se jednostavno pregrupirali nakon smrti svojih visokih čelnika te se vratili uz pomoć baze u Pakistanu te prikrivene suradnje s pakistanskom vojskom i obavještajnim službama. Taj prešutni dil je zapravo strategija korištenja "dobrih" talibana u beskrajnim sukobima sa susjedno Indijom.
No, gdje je granica između "dobrih" i "loših" talibana? Hoće li "dobri" talibani vratiti Joea Bidena za pregovarački stol? Trenutno su u Afganistanu talibani, bez ikakvih pridjeva, u napredovanju prema Kabulu. Pritom su pokrenuli novu humanitarnu katastrofu, jer je pola milijuna ljudi napustili svoje domove.
Veći dio zemlje je pod talibanskom upravom. Čak je i sjever zemlje, inače tradicionalno antitalibansko uporište, brzo pao. Baš kao po njihovoj narodnoj: "Vi imate satove, mi imamo vremena."
