Prošla je godina dana od sastanka čiji zaključci ne prestaju opterećivati i dijeliti crnogorsko društvo. U rujnu 2020. u pravoslavnom manastiru Ostrog određivala se politička sudbina Crne Gore. Organizatori i domaćini okupljanja bili su mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije i episkop budimljansko – nikšićki Joanikije, a gosti, koji su došli po savjet, predstavnici koalicija stranaka pobjednica na netom održanim parlamentarnim izborima u toj zemlji.
I ne bi ovaj čin sam po sebi bio nezamisliv, jer brojni političari širom svijeta nastoje svoje poglede na život uskladiti s vjerskim načelima, a prilikom rješavanja problema nerijetko zazivaju Božju pomoć, ili barem pomoć onih koje smatraju svojim duhovnim vođama. Međutim, spomenuti sastanak nije bio takve prirode.
Nije se u Ostrogu pričalo o inzistiranju na kršćanskoj etici u crnogorskoj politici, nisu se komentirali primjeri dobrih djela iz evanđelja koji bi mogli poslužiti kao poticaj unaprjeđenju međuljudskih odnosa u Crnoj Gori, niti se raspravljalo o potrebi suvremenog (crnogorskog) čovjeka da transcendenciju pronalazi u (pravoslavnom) kršćanstvu. Na sastanku u manastiru razgovaralo se o preuzimanju vlasti i podjeli političkih funkcija u državi. Iako već samo mjesto okupljanja i spomenuti savjetnici ukazuju na neuobičajenu praksu u jednoj sekularnoj državi čak ni to u cijeloj priči nije najkontroverznije.
Najveći problem bio je u činjenici što su o budućnosti Crne Gore i Crnogoraca raspravljali oni koji su javno dovodili u pitanje, a nerijetko i negirali, crnogorsku državnu neovisnost i crnogorski nacionalni identitet. Ili, kako se o toj temi slikovito i nedvosmisleno jednom prilikom izjasnio mitropolit Amfilohije: "Oni sad na osnovu onoga što se dogodilo za vrijeme komunizma, retroaktivno, zaboravljajući ranijih deset vjekova, grade identitet Crne Gore. Pozivaju se na Crnu Goru kralja Nikole koja ni po svojim granicama, ni po svom sadržaju i mentalitetu nema nikakve veze sa ovom fildžan-avnojevskom Crnom Gorom, rođenom u Titovu Jajcu".
Simbioza politike, nacionalizma i vjere
Bez obzira na identične stavove o crnogorstvu skup ipak nije prošao bez disonantnih tonova. Nažalost, povod neslaganju nisu bili različiti pristupi prevladavanju suprotnosti koje opterećuju Crnu Goru. Prisutni su se posvadili oko toga koliki bi utjecaj na prilike u toj zemlji trebao imati predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Zaključci spomenutog sastanka nisu bili jedini problem, ali su posljedice tih zaključaka dodatno doprinijele ionako izraženim podjelama unutar crnogorskog društva. Uz animozitet uvjetovan identitetskim, odnosno nacionalnim ili točnije nacionalističkim motivima, kao jedan od najutjecajnijih faktora nestabilnosti i podjela nametnuo se problem institucionalne religioznosti. Konkretno, na pitanje imaju li crnogorski pravoslavci pravo, i pod kojim uvjetima, na osnivanje autokefalne crnogorske pravoslavne crkve, ili svoju religioznost trebaju nastaviti upražnjavati u okviru Srpske pravoslavne crkve (SPC).
Imajući pritom u vidu da su određeni oblik samostalnosti, posebno prilikom izbora svojih vjerskih poglavara, već i imali u prošlosti. Kao i činjenicu da je SPC nastala tek 1920. kada voljom kralja Aleksandra Karađorđevića dolazi do ujedinjenja svih pravoslavnih crkava s području Kraljevine SHS u jedinstvenu institucionalnu cjelinu. I kada je između ostalog i izbor crnogorskih mitropolita prebačen s Cetinja u Beogradu.
A upravo će posljednji događaji na Cetinju još jednom dokazati neraskidivu simbiozu politike, nacionalizma i vjere. Povod je ovaj put bilo ustoličenje prije spomenutog Joanikija za novog mitropolita crnogorsko – primorskog jer je u međuvremenu od posljedica koronavirusa, čiju je pojavu tumačio Božjom kaznom, preminuo njegov prethodnik Amfilohije.
Ne sporeći pravo SPC-a na ovaj čin ostat će zapamćeno da je on vjerojatno prvi put u povijesti pravoslavlja više sličio na vojni desant nego na uobičajenu općenarodnu proslavu. Inzistirajući da se ustoličenje provede u cetinjskom manastiru, iako se tome protivila velika većina Cetinjana i cetinjskih pravoslavaca, dolazak srpskog patrijarha i novog mitropolita helikopterom, uz neprobojne zaštitne pregrade i pratnju do zuba naoružanih pripadnika specijalnih postrojbi, izgledao je poput scene iz nekog napetog akcijskog filma.
Prosvjedi, barikade, oružje...
Isto tako, upravo scene viđene na dočeku patrijarha Porfirija pred Sabornim hramom u Podgorici jedan su od najvidljivijih dokaza da su vjerski osjećaji u Crnoj Gori neodvojivi od nacionalnih. Okupljeni vjernici, državljani Crne Gore, svoj su pravoslavni identitet imali potrebu naglasiti masovnim isticanjem službenih zastava države u kojoj ne žive, odnosno Republike Srbije.
Na potpuno pogrešan način cijeli su slučaj politički pokušali iskoristiti i pripadnici crnogorske opozicije predvođeni Milom Đukanovićem. Čovjek i stranka koje se u posljednjih trideset godina doživljavalo oličenjem korupcije, nepotizma i osobnog bogaćenja na račun cjelokupnog društva moraju istom tom društvu ponuditi puno više od demagoške podrške uličnim prosvjednicima.
Unatoč protestima na ulicama i postavljenim barikadama na ulasku u grad Joanikije Mićović ipak je 5. rujna 2021. u Cetinju ustoličen za mitropolita SPC-a. Bilanca na kraju dana svodi se na nekoliko ozlijeđenih protestanata i policajaca, nekoliko uhapšenih pojedinaca, te na pravi rat optužbama u medijima i na društvenim mrežama. Možda zvučim pesimistično i katastrofično, ali poučen dosadašnjim iskustvima zloupotrebe nacije i vjere, kao i izostankom spremnosti ljudi s ovih prostora da nesporazume rješavaju mirnim putem, strah me i pomisliti hoće li to i ostati jedini rat u Crnoj Gori u nadolazećem razdoblju.
