Kada su 20. srpnja 1969. godine američki astronauti Neil Armstrong i Buzz Aldrin postali prvi ljudi koji su sletjeli na Mjesec, Sovjetski Savez pretrpio je veliki poraz u svemirskoj utrci. A bilo je to vrijeme Hladnoga rata u kojem je pobjeda Amerikanaca u bestežinskom prostoru imala dodatnu težinu.
Političke intrige i slaba infrastruktura
Portal "Curious Droid" u svom tekstu objavljenom uz prigodni filmić na YouTubeu podsjeća kako su Sovjeti vodili tijekom čitave dotadašnje svemirske utrke. Prvi su lansirali satelit u Zemljinu orbitu, prvi su poslali čovjeka u svemir, čak su prvi poslali i letjelicu na let oko Mjeseca te fotografirali njegovu tamnu stranu... ali na njega nikada nisu sletjeli.
Ovaj portal piše kako je odgovor višeslojan i leži u političkim intrigama, slaboj infrastrukturi i nepouzdanoj tehnologiji u tadašnjem Sovjetskom Savezu.
Političke struktura tadašnjeg SSSR-a bile su opterećene unutarnjim sukobima i podmetanjima. Jednostavnije rečeno, Sovjeti su sami sebi bili najveći neprijatelji, pa čak i kada bi se natjecali s Amerikancima, ujedno su se nadmetali i međusobno.
Čak 30 projekata čekalo odobrenje Kremlja
Slijedom toga je mnoštvo istraživačkih timova istodobno razvijalo različite rakete umjesto da su radili zajedno na jednom projektu. Tako je u jednom trenutku postojalo čak 30 različitih nacrta za rakete koji su čekali odobrenje iz Kremlja.
Na koncu je projekt povjeren Sergeju Pavloviču Koroljevu, stručnjaku koji je nadzirao lansiranje Sputnjika i let prvog kozomnauta Jurija Gagarina.Dobio je zadatak da konstruira raketu dovoljno snažnu da preveze kozmonaute do Mjeseca.
No, Koroljev se ubrzo suočio s velikim problemom: za razliku od Sovjeta, Amerikanci su raspolagali infrastrukturom za izradu F1 raketnih motora za Saturn V.
Konstruirali su preslabe rakete
Sovjeti su bili prisiljeni praviti manje motore za svoje N1 rakete, koje su koristile 30 manjih motora raspoređenih u krug. Ti su motori morali raditi u tzv. sustavu zatvorenog ciklusa koji je osiguravao veći potisak, ali uz mnogo veći rizik sagorijevanja.
NASA je pak na svom Saturnu V koristila slabiji, ali po tom pitanju pouzdaniji sustav otvorenog ciklusa.
Sovjeti su uspjeli napraviti N1 raketu, ali sva četiri probna lansiranja i probna leta nisu uspjela. Svojim raketama nisu se uspjeli otisnuti izvan atmosfere, pa su letjelice na koncu bile uništene.
Tehnološki i financijski debakl
Zbog tog je debakla cijeli program otkazan jer je postao preskup za ondašnje sovjetske financijske mogućnosti. No, zanimljivo je da su Amerikanci godinama kasnije kupili nekoliko raketa sa sustavom zatvorenog ciklusa ostavši iznenađeni spoznajom da su Sovjeti zapravo razvili mnogo napredniju tehnologiju nego što se moglo zamisliti.
Problem je bio jedino u nestabilnosti tog sustava, koji su Amerikanci riješili i potom proizveli najučinkovitiji motor te veličine. Ta je tehnologija kasnije korištena za motor RD-180 koji sve do danas pokreće rakete tipa Atlas V.
