Zveckanje oružjem je sve glasnije, panika sve veća, a sudbina Ukrajine sve neizvjesnija. Dok ovo pišem ne mogu sa sigurnošću odgovoriti na pitanje hoće li Rusija doista napasti Ukrajinu. Ipak, posljednje vijesti su ohrabrujuće, govore o povlačenju dijela ruske vojske s ukrajinske granice.
No, eventualni ruski napad ne bi posebno iznenadio jer je Rusija kroz povijest u više navrata svoje strahove, probleme, ili jednostavno imperijalističke ambicije pokušavala riješiti na sličan način. Tekst bi bio predug kada bih ovu tvrdnju dokazivao primjerima iz daleke prošlosti pa ću spomenuti tek nekoliko iz posljednjih stotinjak godina.
Dva cilja vojnih intervencija
Teritorijalna ekspanzija započeta u vrijeme careva nastavljena je i preuzimanjem vlasti od strane komunista 1917. godine. Vojne intervencije uglavnom su imale dva cilja. Prvi je bio zauzeti tuđi teritorij kako bi se vlastiti zaštitio od eventualnog neprijateljskog napada. Takvo opravdanje, koje podsjeća na aktualnu situaciju s Ukrajinom, iskorišteno je u ljeto 1939. kada je potpisan Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a (Pakt Ribbentrop-Molotov). Kako bi se zaštitili od Nijemaca Rusi su temeljem spomenutog dogovora napali i okupirali dijelove Poljske, Rumunjske i Finske, te Estoniju, Latviju i Litvu.
Drugi cilj vojnih intervencija bilo je sprječavanje negativnih učinaka promjena u nekoj zemlji koja se nalazila u sovjetskoj sferi utjecaja na prilike u SSSR-u. Kasnije će taj tip agresije dobiti i svoje ime – Brežnjevljeva doktrina (ograničenog suvereniteta), a objašnjavala se time da jedna socijalistička zemlja ima pravo intervenirati u drugoj, ako je u njoj ugrožen socijalizam. Ovaj će pristup Rusi primijeniti 1956. u Mađarskoj, 1968. u Čehoslovačkoj i 1979. u Afganistanu.
U nekim od navedenih slučajeva Rusi su svoje ciljeve ostvarili bez većih problema, ali su se u nekima morali pomučiti i, naposljetku, prihvatiti poraz. Ono što im je svima zajedničko, svaki je rezultirao jačanjem antiruskih osjećaja kod domaćeg stanovništva, koji se iz generacije u generaciju prenose sve do današnjih dana.
Ruske prijetnje Titu
Uz prijetnje koje su dobile i svoj krvavi epilog, bilo je i slučajeva u kojima ruske prijetnje nisu eskalirale u oružanu intervenciju već su se zadržale na različitim oblicima vojnih, političkih i ekonomskih pritisaka. Koliko je takav razvoj događaja predstavljao unaprijed osmišljenu strategiju vlastodržaca u Moskvi, a koliko je bio posljedica opredijeljenosti ugrožene strane na beskompromisnu obranu, teško je odrediti. Pogotovo bez uvida u još uvijek nedostupnu sovjetsku arhivsku građu.
U tom smislu, kao podsjetnik na prošlost, ali i kao svojevrsnu opomenu za (ukrajinsku) budućnost, navest ću dva primjera iz jugoslavensko–sovjetskih odnosa. Godine 1948. ruski su drugovi predvođeni Staljinom optužili jugoslavenske predvođene Titom za izdaju komunističkih načela i prekinuli političke, ekonomske i sve ostale međudržavne odnose.
Tešku ekonomsku situaciju dodatno je opterećivalo gomilanje oružanih snaga i česti incidenti na granicama Jugoslavije i prosovjetskih država koje su mnogi smatrali korakom prema vojnoj agresiji. Međutim, unatoč atmosferi koja se iz dana u dan zaoštravala jugoslavensko je vodstvo zaključilo da nema mjesta predaji. Oni koji su se sedam godina ranije odlučili suprotstaviti njemačkoj i talijanskoj okupaciji nisu se to ustručavali ponoviti ni u slučaju ruskog pokušaja.
Nakon hrabrosti iskazane u borbi protiv talijanskog i njemačkog imperijalizma spremnost na obranu od sovjetskog priskrbila je Jugoslaviji i njezinom predsjedniku dodatan ugled u svijetu, posebno na Zapadu. I ne samo ugled. Zanimljiv je podatak da su Sjedinjene Države 1950-ih Jugoslaviji pružile više materijalne pomoći nego svim zemljama Južne Amerike zajedno. A još je zanimljivije da Jugoslavija tu pomoć nije platila gubitkom nezavisnosti i suvereniteta, niti odustajanjem od izgradnje socijalizma i kritike kapitalizma.
Napad na Čehoslovačku
Dvadeset godina kasnije oštre riječi upućivane iz Moskve prema Beogradu ponovo su protumačene kao pritisak, pa i moguća sigurnosna ugroza Jugoslavije. Napad SSSR-a i njegovih saveznika na Čehoslovačku 21. kolovoza 1968. protumačen je od jugoslavenskog rukovodstva tek kao prvi korak nakon kojeg će uslijediti konačni obračun s glavnim "troublemakerom" komunističkog svijeta. Pripreme za obranu Jugoslavije odvijale su se na nekoliko razina.
Aktivirana je strategija općenarodne obrane u kojoj su svi građani, uključujući vojnike, radnike u tvornicama, izviđače, lovce, djelatnike Crvenog križa, radioamatere… postali dio tzv. naoružanog naroda, spremnog na pružanje oružanog otpora u planinama i ravnicama, po selima i gradovima. Popunjavanje dobrovoljačkih jedinica nadilazilo je sva očekivanja, a posebnu je pažnju privlačila želja brojnih gastarbajtera da se vrate u domovinu kako bi je obranili od ruske agresije. Kao i 1948., i 1968. je bilo važno osigurati pomoć i podršku ključnih međunarodnih čimbenika, poput SAD-a i NATO-a, što se bez previše diplomatskih napora i postiglo.
Severovi stihovi najmoćnijem čovjeku u Moskvi
Amerikanci su odlučili ne samo nastaviti nego i intenzivirati svoju suradnju s Jugoslavijom, a predsjednik Johnson je naglasio da će mu biti drago da predsjednik Tito sugerira američkoj strani što bi bilo najbolje reći ili napraviti kako bi se situacija u Istočnoj Europi smirila. Podršku Jugoslaviji izrazila je i najveća europska NATO sila - Velika Britanija.
Uzevši u obzir sve posljedice moguće okupacije Jugoslavije britanski politički vrh bio je jedinstvenog stava da NATO mora postići takav dogovor iz kojeg će Sovjetima biti jasno da bi napad na Jugoslaviju značio isto što i napad na bilo koju drugu članicu Atlantskog saveza. Jugoslavija niti ovaj put nije napadnuta. Razloge je teško pronaći u jednom od navedenih argumenata, odnosno, razloge sigurno treba tražiti u sinergiji svih njih zajedno.
Situacija u Jugoslaviji 1948. i 1968. po mnogočemu je različita od situacije u Ukrajini danas. Ali je u nečemu ipak i slična. U oba slučaja se na jednoj strani nalazi (potencijalni) agresor, a na drugoj netko tko agresiju neće promatrati prekriženih ruku. Zato se nadam da će i u ukrajinskom slučaju proročanski zvučati stihovi koje je hrvatski pjesnik Josip Sever svojevremeno uputio najmoćnijem čovjeku u Moskvi:
Slušaj, slušaj, ti raspope jedan,
U svome stoput do dosade rimovanom Kremlju,
Zauvijek prekriži kao svoju,
Moju zemlju!
