Prvog kolovoza 1936. godine sa zvukom fanfara i u pratnji najbližih suradnika na novoizgrađeni berlinski stadion ušao je Führer Trećega Reicha Adolf Hitler. Njegov zadatak bio je proglasiti službeno otvorenima 11. Ljetne olimpijske igre. Ustvari se radilo o desetima po redu, jer su šeste, koje su trebale biti održane 1916. i to upravo u Berlinu, zbog Prvog svjetskog rata bile otkazane.
Malo je nedostajalo da Berlin i po drugi put izgubi domaćinstvo. Naime, izbor grada domaćina obavljen je 1931., dvije godine prije dolaska Hitlera i nacista na vlast. Kako je vremenom postajalo sve jasnije u kom smjeru su se prilike u Njemačkoj počele razvijati neke zemlje su razmišljale o bojkotiranju igara.
Nacisti htjeli dokazati superiornost arijevske rase
Međutim, nakon što su vlasti u Berlinu obećale da će prekinuti s antisemitskom i rasističkom propagandom, te omogućiti njemačkim Židovima da nastupe na igrama, do bojkota ipak nije došlo. Nacistima je bilo stalo da se igre održe kako bi svijetu pokazali napredak koji je u Njemačkoj ostvaren otkako su oni preuzeli vlast, ali i kako bi njemački sportaši u praksi dokazali nacističku teoriju o rasnoj superiornosti bijele, posebno germanske arijevske rase.
Ceremonija otvaranja igara započela je mimohodom država učesnica koji je već donio neka iznenađenja. Uz one od kojih se to očekivalo, poput Nijemaca i Talijana, Hitlera su na svečanoj tribini uzdignutom desnicom pozdravili i austrijski, grčki, te što je posebno zanimljivo, francuski olimpijci. Zatim je uslijedilo još jedno iznenađenje. Olimpijske igre u Berlinu, poput prethodnih u Amsterdamu i Londonu, otvorene su paljenjem olimpijskog plamena, ali po prvi put u povijesti taj plamen je upaljen bakljom koju su sportaši trčanjem prenijeli od grčke Olimpije, preko Bugarske, Jugoslavije, Mađarske, Austrije i Čehoslovačke do glavnoga grada Njemačke.
Specijal: XX. stoljeće by Hrvoje Klasić
Ništa od superiornosti: Jesse Owens osvojio četiri zlata
Ove olimpijske igre ući će u povijest i kao prve koje su se mogle pratiti preko TV prijemnika specijalno za tu priliku postavljenih na 25 lokacija širom Berlina. Što se tiče sportova, bile su to prve olimpijske igre za košarkaše i rukometaše. Iako je Njemačka osvojila najviše medalja na igrama teorija o superiornosti bijele rase nije se pokazala točnom. Afroamerički sportaši dominirali su atletskim natjecanjima, a među njima se posebno istaknuo Jesse Owens osvojivši četiri zlatne medalje.
Osim toga, medalje je osvojilo ukupno devetero sportaša židovskog podrijetla među kojima i Helene Mayer u mačevanju, i to upravo za Njemačku. Mayer je ujedno bila i jedina njemačka Židovka kojoj je dopušteno sudjelovanje na olimpijskim igrama uz objašnjenje da nije bila prava Židovka jer joj je Židov bio otac, a ne majka. Najvažnije događaje s berlinskih igara ovjekovječila je u svom dokumentarnom filmu pod naslovom 'Olympia' Hitlerova omiljena redateljica Leni Riefenstahl.
Iako su se sportaši i gledatelji u Berlinu dobro proveli i pohvalili organizaciju i njemačko gostoprimstvo oni bolje upućeni bili su svjesni da su igre poslužile kako bi se prikrilo pravo stanje stvari.
Tek uvod u katastrofu koja je slijedila
A pravo stanje stvari bilo je takvo da su nacisti u Njemačkoj već dvije godine provodili represiju nad cjelokupnim stanovništvom, posebice nad Židovima i Romima kojima su rasnim zakonima ograničavana i ukidana ljudska i građanska prava. Njemački građani židovskog i romskog porijekla bili su između ostalog isključeni iz sportskog života, pa zbog toga nisu mogli nastupati niti na olimpijskim igrama u Berlinu.
Osim toga, kako bi posjetiteljima igara Berlin prikazali u što boljem svijetlu nacisti uoči otvaranja hapse oko 600 berlinskih Roma i otpremaju ih u koncentracijski logor za tu svrhu osnovan u neposrednoj blizini grada.
Nažalost, represija koju su Židovi i Romi proživljavali u vrijeme održavanja olimpijskih igara u Berlinu bila je tek uvod u katastrofu koja je slijedila.
Specijal: XX. stoljeće by Hrvoje Klasić