Njemačka industrija čelika već desetljećima stagnira: ovdašnje čeličane ne mogu konkurirati jeftinom čeliku iz Kine ili Indije, a sad su i energenti sve skuplji i povrh toga su sve oštriji zahtjevi za ekološkom proizvodnjom. Sve u svemu, još 1990. je 175 tisuća radnika radilo u njemačkim čeličanama, danas ih je jedva 78 tisuća – a i oni se moraju bojati za svoja radna mjesta, piše Deutsche Welle.
No očito su došla drugačija i opasnija vremena: "Trebamo vojsku za našu obranu. A ako želiš osigurati dobru vojsku, trebaš i čelik“, izjavio je nedavno izabrani zastupnik stranke Ljevice u Bundestagu, Mirze Edis.
Doduše i u samoj stranci Ljevice koja se godinama protivila bilo kakvom izvozu oružja i težila razoružanju je Edis još uvijek usamljen glas. Ali ovaj zastupnik porijeklom iz Turske govori i iz vlastitog interesa: baš kao i njegov otac koji je kao "gastarbeiter“ došao u Duisburg, tako je i on zaposlen u čeličani Hüttenwerke Krupp Mannesmann (HKM). To je još uvijek jedna od najvećih čeličana ove zemlje, ali tamošnjih 3.000 zaposlenih strahuje kako bi polovični vlasnik tvrtke, koncern Thyssen Krupp mogao zatvoriti i taj pogon.
Državni kapitalizam?
Baš kao i kod drugih radnih mjesta u teškoj industriji, tako i zastupnik Edis tvrdi kako na svakog zaposlenog u čeličani "dolazi još pet do šest zaposlenih“ u uslužnim djelatnostima, od kantine pa do frizera. On vjeruje kako je jedino rješenje da država preuzme čeličanu već iz razloga osiguranja proizvodnje za obrambenu industriju.
Njemačka država nikad nije prestala biti vlasnicom – odnosno barem suvlasnicom industrijskih postrojenja kao što je slučaj u koncernu Volkswagen koji je pak i suvlasnik čeličane Salzgitter. Usprkos načelnoj zabrani takvih državnih potpora u čitavoj Europskoj uniji, za vrijeme korone država jest postala suvlasnikom Lufthanse. I sad je suvlasnica energetskog koncerna Uniper i brodogradilišta Meyer Werft– ali samo zato jer postoje realni poslovni izgledi za njihovu sanaciju kad bi se država htjela povući iz vlasništva.
Ekonomist Achim Truger je jedan od savjetnika i njemačke vlade. Ovaj stručnjak blizak socijaldemokratima vidi i drugih osnova da država intervenira u čeličanu HKM: "U slučaju teškoća, to može biti isplativo za društvo. Jer kad se spašavaju radna mjesta, onda se cijela regija održava na površini." No takvo mišljenje jedva dijele drugi ekonomski stručnjaci.
Justus Haucap sa Sveučilišta u Düsseldorfu priznaje kako bi država možda mogla kratkoročno pomoći, ali da se to i previše lako pretvara u vreću bez dna.
Topovi su od čelika
Isto tako, staro je pravilo kako država nikad nije bolji poduzetnik od poduzetnika kojem taj posao znači zaradu. A onda je tu i problem poduzetničkog duha: "To ne vodi do posebno inovativnog i učinkovitog ponašanja, jer se zna da će, ako stvari krenu naopako, netko već priskočiti u pomoć", objašnjava Haucap. A takva socijalna intervencija se i u Njemačkoj već previše puta pokazala kao greška: u rudnike Ruhrske regije su potrošene milijarde – i na koncu su svi ipak morali biti zatvoreni. Jer ako nema tržišne perspektive, nema smisla niti takvo državno ulaganje.
No kad je riječ o čeliku, tu nije samo tržištu, nego doista i obrambenim kapacitetima. Već se pokazalo kako globalni lanci opskrbe nisu nikakvo jamstvo, a onda su tu i carine i protekcionizam koji se sve više širi.
Roderich Kiesewetter je stručnjak za obranu stranke kršćanskih demokrata. Povrh toga je i bivši pukovnik Bundeswehra tako da i iz tog očišta zna što znači čelik.
"Čelik je osnovna pretpostavka kako bismo našu civilnu infrastrukturu učinili spremnom za rat. Ili kako bismo imali dovoljno resursa za oružane snage“. Čelik je u vojsci svugdje, u "starom“ oružju kao što su topovi, baš kao i u „novom“ kao što su rakete i bespilotne letjelice. Ovaj političar CDU-a čak predlaže udružiti sve proizvodne kapacitete u njemački "Stahl AG“ uz suvlasništvo države već i da bi se izbjegla rasprodaja investitorima iz inozemstva i kako bi se omogućila konkurentnost.
Švedski čelik za Leoparde
Nema sumnje kako koncern Rheinmetall za svoje tenkove i oružane sustave treba čelik i treba ga sve više. No čelik nije uvijek čelik kakav uopće treba vojnoj industriji. Jedna od rijetkih valjaonica čelika u Njemačkoj koja uopće ima certifikat za proizvodnju vojno sposobnog čelika za oklop je Dillinger Hütte iz Saarlanda – i njoj posla ne nedostaje.
Ali u Rheinmetallu imaju problema uopće naći kvalitetan čelik: "U posljednjim godinama kvaliteta više nije bila dostupna - posebno oklopnog čelika“, kaže predsjednik uprave Armin Papperger. Trenutno najveći dio takvog čelika uvoze iz Švedske, mada bi voljeli imati njemačkog liferanta. Polako kvalificiraju proizvođače da ispunjavaju njihove visoke zahtjeve, ali tu je i pitanje cijene: "Ne možete reći da ćete tako i plaćati tri puta više - jer naš kupac također ne prihvaća više cijene", dodaje Papperger.
I u njemačkoj politici se sve više širi uvjerenje kako se ne može izbjeći ozbiljno popuniti vojne arsenal jer je i neravnoteža prema prijetnji s istoka upravo drastična: Njemačka trenutno ima manje od 300 tenkova – a u međuvremenu je vojna tajna koliko je od njih uopće u voznom stanju. Rusija tvrdi kako još uvijek ima 5.750 tenkova, čak i ako se sad ne ulazi u pitanje koliko su stari i koliko su sposobni za izazove današnje bojišnice.
Vojna industrija nije dovoljna
Koncern Rheinmetall već sad treba oko 250 tisuća tona čelika, a potrebe i te i drugih tvornica oružja u Njemačkoj sve više rastu. No treba imati pred očima i prave razmjere koliko se to čelika "Made in Germany“ pretvara u oružje: ukupna količina proizvedenog čelika u ovoj zemlji je 2022. godine bila negdje oko 36 milijuna tona, dakle to je tek sićušni djelić produkcije. Naravno da se njemačkim čeličanama ne isplati – i više se nikad neće isplatiti proizvoditi čelik za konzerve graška, ali i kod kvalitetnog i specijalnog čelika je pitanje perspektive takve proizvodnje u ovoj zemlji.
No poplava čelika iz Kine koji se nudi jeftino samo zato jer tamošnje čeličane primaju goleme državne potpore je problem i za čitavu Europsku uniju. Upravo je pokrenut novi program podrške za čeličnu industriju i za europski povjerenika za industriju Stéphane Séjournéa su na prvom mjestu manji nameti na energente za čeličane i zaštita od subvencioniranog uvoznog čelika.
No i ThyssenKrupp zapravo ne želi da mu se država miješa u poslove i vlasništvo: u posljednje vrijeme njena glavna proizvodnja su limovi za automobilski sektor, kućanske aparate i pakiranje. Prije skoro četiri godine, tvrtka je zatvorila svoj pogon u Duisburg-Hüttenheimu – možda bi danas odluka bila drugačija.
Jer mada industrija naoružanja ne može sama spasiti njemački čelik, još uvijek ostaje prijetnja Rusije i nepredvidivost Sjedinjenih Američkih Država. Već i za njenu gospodarsku neovisnost bi Njemačka dobro učinila držati se i dalje svog čelika "Made in Germany“, a u dogledno doba bi i poslovne bilance čeličana mogle izgledati bolje.
POGLEDAJTE VIDEO: Vojna shopping groznica trese Europu. Miro Kovač: 'Vraćamo se u vrijeme Hladnog rata'
