Građani sretnijih i uspješnijih europskih država poput Njemačke, Češke ili Slovenije već znaju što će njihove vlade poduzeti kako bi im pomogle u lakšem suočavanju s energetskom, odnosno ekonomskom krizom. Građani Hrvatske, naravno, još uvijek nemaju pojma što namjerava učiniti vlada Andreja Plenkovića, koja se upravo vratila s podužeg godišnjeg odmora i koja, kao i uvijek, naprosto čeka da Europska unija i njezine druge članice smisle rješenja pa da ih mogu prepisati.
Novi ministar financija Marko Primorac tvrdi da već imaju "spremna određena rješenja", ali nas još s njima nisu upoznali jer "ne mogu sve odjednom ispucati". Kad bi Plenković i ekipa doista imali rješenja ne da bi ih sve "odjednom ispucali" nego ne bismo mogli živjeti od njihova propagandnog trijumfalizma. Znači, mjera nema i neće ih biti sve dok svi ostali ne osmisle formule koja će se moći lijepo maznuti, a kad se konačno prepišu i predstave javnosti kao još jedna od genijalnih umotvorina vladajućih, manje će biti važno hoće li i odgovarati realnim potrebama stanovnika, radnika i poduzetnika Hrvatske.
Usred jedne od najtežih ekonomskih kriza, novi nam se ministar financija, koji strastvenim ulizivanjem šefu Plenkoviću očito Njonji pokušava oteti status najveće ulizice u Hrvata, vratio s nezasluženog godišnjeg odmora kako bi nam poručio da moramo - štedjeti. Zamislite, moramo štedjeti!
Eto, da nije njegova genijalnog uma i uma bivšeg SDP-ovog ministra gospodarstva Ljube Jurčića koji nas uvjerava da ćemo se izvući pomoću novih potplata na starim cipelama, kiseljenju kupusa ili sušenja svinjskih polovica, ne bismo pojma imali da moramo pripaziti nam potrošnju, želimo li preživjeti rekordnu inflaciju i gospodarsku krizu. Jer inače smo bogati i puni love, rastrošni kao HDZ-ovci i ne mislimo na sutra.
Stezanje remena kao nacionalni sport
To što je ovdje "stezanje remena" nacionalni sport već barem 50 godina, a posljednjih 30 pogotovo, to što u tom sportu imamo i svjetske i olimpijske prvake u kategoriji umirovljenika (za koje je ministar Marin Piletić upravo "zapazio" da im nešto ne štima s mirovinama), našem ministru Primorcu ne znači ništa jer svijet i štednja počinju od njega. To jest od vlade Andreja Plenkovića.
A kad je ta vlada išla na godišnji već su vladale i energetska kriza i suša, ali mi smo od Plenkovića i ministra gospodarstva Davora Filipovića dobili tek obećanje da će pripremiti plan suočavanja s krizom, odnosno dobili smo prepisane mjere štednje energije stare 13 godina. Evo, prošao i godišnji, a ni plana (osim plana da plana nema) niti mjera još vidjeli nismo. Ali, dobro, štedjeti se mora, a živjeti se ne mora.
Nego, kad smo već kod štednje, koja se građanima doslovno iz dana u dan nudi kao jedini izlaz, nitko se još nije sjetio upitati Vladu i vladajuće čega će se oni odreći, na čemu će oni štedjeti.
Neki HDZ-ovi istaknuti župani i koalicijski partneri poput Daria Hrebaka misle da se treba štedjeti na potrošnji energije u školama i to tako da se djecu ponovno šalje na online nastavu, koja je na školarce, njihovo znanje i socijalne vještine ostavila katastrofalne posljedice. Ili da se grijanje treba isključiti istog trena kad djeca napuste školske klupe jer se spremačice na minimalcu, kako je dobro poznato, najbolje ugriju tako što se puno kreću. Ili da se škole griju taman toliko da djeci ne bude hladno, a da se prozori više uopće ne otvaraju.
A kako će HEP štedjeti?
Isti model može se primijeniti na bolnice, vatrogasne postaje, vrtiće, fakultete, knjižnice, policijske postaje ili sportske objekte, odnosno na sve građanima korisne institucije, ali ne i na institucije i tvrtke u kojima se uhljebljuju partijski drugovi i drugarice, prijatelji i kumovi. Rado bismo čuli kako će, recimo, štedjeti u HEP-u, ključnoj državnoj energetskoj tvrtki koja je proteklih 30 godina bila jedno od najatraktivnijih mjesta uhljebljivanja. Ili, recimo, kako će se štedjeti u nesposobnim, ali podobnim kadrovima pretrpanim ministarstvima, državnim agencijama i uredima? Ministar Piletić misli da zaposlenima u državnom sektoru zaposleni u privatnim tvrtkama trebaju osigurati još veće plaće.
Hoće li se konačno ukinuti i spajati prekobrojne županije i općine? Hoće li se štedjeti na podtajnicima administrativnog tajnikovog tajnika (takva radna mjesta doista postoje)? Hoće li bolni rezovi zahvatiti od lijenosti obamrlu državnu upravu ili, recimo, materijalne političke povlastice? Hoćemo li smanjiti broj zaposlenih na državnim jaslama ili, možda, broj službenih automobila? Hoćemo li smanjiti broj zastupnika u Saboru budući da smo izgubili 20 posto stanovništva? Bilo bi pošteno barem za 20 posto odrezati broj parlamentaraca, bez obzira na krizu, a u krizi naročito. Hoće li se zbog štednje novca poreznih obveznika smanjiti političke plaće?...
Pitajmo ih iz dana u dan...
Znam da većina vas koji čitate ovaj tekst, baš kao i ja, mislite da je odgovor na sva ta pitanja negativan i da se oni ničeg neće odreći niti se misle mijenjati. Barem ne dok ih na to ne prisilimo. Ali to nije razlog da odustanemo i prestanemo postavljati pitanja.
Dakle, pitajmo ih svakog dana, svakog trena u kojem nas pozivaju na štednju ili nas uvjeravaju kako je odricanje jedini način preživljavanja:
Na čemu ćete, gospodo, vi štedjeti i čega ćete se vi odreći?
