Nerijetko svjedočimo javnim nastupima Andreja Plenkovića u kojima se on čudi ili zgraža nad stvarima za koje je odgovoran premijer Andrej Plenković. Ponovilo se to i tijekom njegova posljednjeg izvještaja o radu Vlade, kad je pobjedonosno obećao osigurati obrok za sve školarce. Kao da to nema ama baš nikakve veze s njime, zgrozio se nad podatkom da 80.000 od 311.000 djece u Hrvatskoj živi u siromaštvu pa obećao da barem u školi neće biti gladna.
"Ne želimo da više bude i jedno dijete u osnovnoj školi koje zbog okolnosti u svojoj obitelji nema sredstva za obrok", poručio je Plenković u utorak pred praznom sabornicom da bi u srijedu na sjednici Vlade ustvrdio kako je to poruka "uključenosti, jednakosti i jednakih šansi". Navodna briga o hrvatskoj djeci "podebljana" je i najavom masovne izgradnje vrtića.
Nema dobronamjernog čovjeka koji se neće zamisliti nad činjenicom da u ovoj zemlji deseci tisuća djece žive u tako dubokom siromaštvu da im je obrok u školi jedino što će pojesti u svom danu. I naravno, nitko normalan nije protiv odluke da im se osigura barem taj obrok, ali uvijek postoji ono "ali" koje baca duboku sjenu i na naoko najbolje namjere našeg najdugovječnijeg premijera.
Porast crne brojke
A to "ali" u ovom slučaju je činjenica da je u šest godina vladavine Andreja Plenkovića broj siromašne djece porastao za čak 20.000. Da, da, za čak 20.000! I još kad znamo da se procjenjuje kako je u posljednjem petogodišnjem valu iseljavanja iz Hrvatske otišlo i više od 20.000 djece, demografske posljedice Plenkovićeve šestogodišnje vladavine su doista fantastične.
Prvi se put o problemu gladne djece u školama počelo javno govoriti 2015. godine, u posljednjoj godini mandata premijera Zorana Milanovića, samo godinu uoči Plenkovićeva preuzimanja Hrvatske. Pod pritiskom javnosti, vlasti su ipak priznale da problem postoji, pa su tada stručnjaci Ministarstva obrazovanja analizirali podatke i otkrili kako imamo najmanje 10.000 gladne djece, a UNICEF je izračunao da ih oko 60.000 živi ispod granice siromaštva. Ondašnja siromašna djeca uglavnom su ostala siromašna kao i njihove obitelji, samo im se u međuvremenu pridružilo još 20.000 druge djece. Kako u nas sve loše i ružno (pre)brzo zaboravi, tako su i siromašna djeca zaboravljena kao da ih nikad i nije bilo.
I tako bi vjerojatno i ostalo da Plenkoviću nije ponestalo dobrih vijesti, pa se dosjetio kako će ih spasiti tako gladne i siromašne. Točnije, vjerojatnije je da ih se sjetio ministar obrazovanja Radovan Fuchs, kako ćemo otkriti iz Facebook objave profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta, zaslužnih za odluku da se svim školarcima osigura školski obrok. Njih pet su još prije više od dvije godine pokrenule inicijativu Pravo svakog djeteta na školski obrok, ali vladajući su pronašli rješenje tek prošlog tjedna. Baš usred strmoglavog pada rejtinga HDZ-a, Plenkovića i njegove vlade uslijed još jedne pljačke u Ini.
Zanimljiv tajming
I baš je bilo zgodno pohvaliti se brigom za siromašnu i gladnu djecu tijekom obraćanja parlamentu, brižno tempiranog u vrijeme kad se održavala druga tematska sjednica Antikorupcijskog vijeća o Ini, na koju je premijer odbio doći. U Banskim dvorima su zaključili kako je to idealna situacija za neomiljenog premijera zemlje u kojoj vlada kult djeteta.
Ne znam je li Plenković provjeravao koliko je djece živjelo u siromaštvu prije nego je on zavladao, ali ako nije, trebao je. Jer 20.000 nije zanemariva brojka i ono što mu se činilo kao sjajan politički (propagandni) potez lako bi mu se moglo obiti o glavu - i ne samo zato što je itekako upitna provedba odluke o vladinom financiranju toplih obroka u osnovnim školama, kao ni zato što mjera ne obuhvaća gladne srednjoškolce.
Riječ je o dramatičnom povećanju broja siromašne djece otkad on vlada Hrvatskom, ali Plenković ga prešućuje baš kao što uopće ne progovara o razlozima zbog kojih u Hrvatskoj živi čak 80.000 siromašnih klinaca. On problem vidi u "okolnostima života obitelji" malih siromaha, ali ne i u politici svoje vlade zbog koje su te nepovoljne ili strašne okolnosti uglavnom i nastale. Vlastitu mogućnost utjecaja na kvalitetu života djece u Hrvatskoj svodi na školski topli obrok, pa ponosno zaključuje kako nijedno dijete u školi više neće biti gladno.
Da, premijeru, možda to dijete u školi neće biti gladno, ali u vlastitom domu i dalje neće biti sito, a i u školi i kod kuće još će uvijek biti beznadno siromašno. Osim ako roditelji ne odluče, poput stotina tisuća drugih hrvatskih građana, i sebe i djecu spasiti od siromaštva radno-socijalnim egzodusom u inozemstvo.
Na pragu obiteljskog doma i počinje i završava Plenkovićeva bajkica o uspješnoj vladi, uključenosti, jednakosti i jednakim šansama.