Čak je jedna osoba od milijun, koliko ih je napustilo Hrvatsku u posljednjih 30 godina, odlučila prihvatiti ponudu premijera Andreja Plenkovića da se vrate u domovinu za 200 tisuća kuna. Financijski neprimamljiv mamac očigledno je kratkog dometa, ali jasno je da ni znatno veća svota ne bi navela značajniji broj iseljenih hrvatskih građana da se vrate u državu zaostalu u razvoju.
Raseljavanje, propadanje i siromašenje Hrvatske prvenstveno je posljedica nedjela naših nesposobnih i iskvarenih političara - od korupcije i lopovluka, preko izbušenih zakona i nepostojanja reformi do beskrajnog klijentelističkog apsolutizma. No, trenutačno nema nade da će tome skoro doći kraj. Opstanak vlade koja nema nijednog relevantnog rezultata osiguravaju žetončići, a opozicija nam je prosječno grozno bezidejna, toliko da čak i kad bi vlada pala, ne bi tko imao preuzeti vlast.
Povremeno se učini kako mlađe političke opcije žele mijenjati postojeće stanje, ali čim osvoje kolačiće moći, postaje jasno da ili ne znaju ili ne misle ozbiljno. Naravno, to ne znači da su svi na istom stupnju političke pokvarenosti i da nema pojedinaca koji politiku uistinu doživljavaju kao plemenit poziv, ali takvih je premalo. Toliko malo da ne predstavljaju relevantnu političku snagu.
Ni opozicija ne bi rezala
Jedan od pokazatelja da nam nije sebična i pokvarena samo vlast, nego i opozicija je činjenica da u ovom trenutku ne postoji politička stranka koja bi tražila smanjenje broja zastupnika u Hrvatskom saboru. Unatoč katastrofalnim demografskim podacima. A upravo za to je pravi trenutak jer se donosi novi paket izbornih zakona, pa kad se već konačno smanjuje broj izbornih jedinica, morali bi konačno smanjiti i broj saborskih zastupnika.
Uostalom, u Ustavu RH lijepo piše da Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, pa se za početak Ustav ne bi ni trebao mijenjati, već samo zakon, pod uvjetom da se prihvati postojeći ustavni minimum. No, zapravo bi ih trebalo biti još manje, najviše 75, a ne 151 koliko ih danas imamo, ali odnekud se mora krenuti.
Postojeći broj od 151 zastupnika, koji se biraju u Hrvatski sabor, znači da jedan parlamentarni zastupnik predstavlja samo 25.000 tisuća građana, a to znači da ih je apsolutno previše. Jer, dok je Hrvatska službeno imala 4,5 milijuna stanovnika bili smo u skupini zemalja s najvećim brojem zastupnika po glavi stanovnika (jedan zastupnik na 29.000 građana), i to je klub, koji osim nas, mahom, čine skandinavske zemlje Švedska, Finska i Norveška, prema svim parametrima najbogatije i najrazvijenije države Europe.
Pretekli i najbogatije zemlje
Ali, s ovako dramatičnim padom stanovništva i njih smo prestigli pa Hrvatska, najsiromašnija i najneuspješnija država Europske unije vodi po broju 'narodnih' zastupnika u odnosu na broj stanovnika. U Njemačkoj, na primjer, jedan parlamentarni zastupnik predstavlja čak 120 tisuća građana.
Sve to uopće ne zanima naše parlamentarne stranke jer samo gledaju kako će uhljebiti što više podobnih kadrova, od kojih većina ne bi imala ama baš nikakve šanse za opstanak na otvorenom kadrovskom tržištu.
SDP je nedavno predstavio prijedlog preustroja izbornih jedinica i svi su, uključujući i vladajući HDZ, radosno poručili kako će ih podržati. Predsjednik te wannabe najjače opozicijske stranke Peđa Grbin mrtav je hladan rekao kako nam treba nova podjela izbornih jedinica zbog pada broja stanovnika, ali da broj zastupnika treba ostati isti?! Iz takvog stava jasno se može iščitati da su se HDZ i SDP još jednom uspješno dogovorili kako će izgledati kozmetička promjena izbornog zakonodavstva. Politika 'mijenjajmo, ali tako da se ništa ne promijeni' njihov je standard, ali zašto su taj status quo prihvatile druge opozicijske stranke?
Zaboravljivi Most
Šest je godina prošlo otkad je Most posljednji put tražio manji broj zastupnika - bio je to jedan od navodnih uvjeta za sklapanje koalicije bilo s HDZ-om ili SDP-om, ali pokazalo se da su lažirali želju za reformama i dvaput su odjurili u zagrljaj HDZ-u. Sad bi oni sa SDP-om i grozno traljavom Platformom Možemo gradili alternativu HDZ-ovoj trgovačkoj koaliciji.
Bez zahtjeva za hitnim smanjenjem broja zastupnika, barem na ustavni minimum, čime bi se ojačala i konkurencija unutar samih stranaka, što je prvi uvjet da nam ponude kvalitetnije političke predstavnike, naprosto ih je nemoguće shvatiti ozbiljno.
