One večeri u kući Darinka Grbića na Mlinovima, na njegovom kompjuteru pronašao sam sačuvan dokument s mojim imenom i prezimenom. Taj dokument se sastojao od preko pet stotina stranica u kojima je stari Grba pedantno dokumentirao sve nepravilnosti u poslovanju Certo Certiusa. Sve porezne prevare, popis sudaca, sudskih vještaka, policijskih službenika i političara koji su bili na njihovom platnom spisku, te detaljan poslovan plan društva iz kojeg je jasno vidljivo da su najstrože kršili zakon po pitanju uvjeta koje su osiguranicima podvaljivali na potpis i naknadnih isplata osiguranina, a to je bio samo manji prekršaj spram svega ostaloga na što sam tamo naišao.
Sva ta dokumentacija, u pravim rukama, mogla je za sva vremena iza rešetaka strpati cijelu firmu, od portira do vlasnika, a zašto je Grba procijenio da su upravo moje ruke, te u koje tu dokumentaciju treba predati, nije mi bilo jasno sve dok nisam naišao na polovično napisano pismo također naslovljeno na mene.
Valjda ga je Grba počeo pisati one večeri kada je došao do mene u ured, pa kako mi od nervoze nije uspio sve reći što je namjeravao, sjeo je za kompjuter da to napiše i naknadno mi dostavi sa svim ovim ostalim dokazima. Pismo nije dovršeno jer ga je ubojica valjda prekinuo na pola, a policija ništa nije pronašla na njegovom uredskom kompjuteru jer je ubojica, pretpostavljam, nakon što je Grbu bacio kroz prozor, bacio i taj dokument jednim klikom na mišu, ali u smeće.
Ono što pak, nije mogao znati, to je da je Grba k'o pravi štreber sve svoje uređaje sinkronizirao, pa kada bi nešto napravio na jednom kompjuteru, to bi mu se automatski sačuvalo na drugom. Brisati se, na moju veliku sreću, a njihovu nesreću, ipak moralo na svakom uređaju pojedinačno...
"Jebem ti tehnologiju...", pomislio sam kad sam počinjao naslućivati o čemu se tu radi,"od nje više ne možeš ni savršen zločin počiniti".
Ono što se iz tog pisma dalo iščitati, bilo je to da je Grba odlučio sve predati državnom odvjetništvu i policiji. Nakon toliko godina nemoralnog rada za tvrtku Tomislava Smuđa, odlučio je odreći se svega pa čak i pod cijenu da i sam završi u zatvoru, stati na kraj svim kriminalnim radnjama koje su im, istina omogućavale ovaj luksuzni život, ali starog Grbu koji je oduvijek samo želio biti vrstan odvjetnik, trovale su iznutra.
Mene je za to izabrao jer zna za moju prošlost u policiji, te je ispravno pošao od toga da tamo još uvijek imam dobre kontakte kojima bih se mogao obratiti. Da će me time toliko zajebati i uvaliti u jednu situaciju iz koje se čovjek teško može čitav izvući, to vjerojatno ni on nije mogao predvidjeti.
Ubit ćeš me?
"Gotovo je Smuđu!", rekao sam stojeći u njegovoj kući na Tuškancu svega dva metra od svog direktora, a kojega zapravo nikada nisam vidio u živo,"Znam da si ga ti ubio!"
Doimao se mnogo nižim i krhkijim nego što sam stekao dojam gledajući ga na televiziji i u novinama, ali moguće i da ga samo ova situacija nekako promijenila. Suočio sam ga sa svime što mi je Grba ostavio u nasljeđe, te slagao kako sam svu tu dokumentaciju dostavio svom prijatelju Marku u policiji i, ukoliko mu se ne javim kroz pola sata, sve ide direktno u medije. Istražna tijela, podučile su nas posljednje godine provedene u ovoj državi, najspremnije reagiraju kada nešto izađe u novinama...
"Marka nema na tvome spisku korumpiranih!", rekao sam mu držeći pištolj uperen prema njemu, ali jasno da nikome ništa nisam rekao. Ako će netko iz svega ovoga izvući neku korist, onda ću to biti ja, koji sam zbog ovoga skoro i najeb'o.
"Pa što onda ti hoćeš?", pitao je opet onako silan kako sam to od njega navikao,"Ubit ćeš me?"
Ponovno se zagledao u moj pištolj, pa u mene. Postajao je nekako sve viši ili mi se to samo pričinjavalo, ali sigurno mu se vratila sva ona silina po kojoj je bio poznat u konferencijskim salama, na poslovnim pregovorima i pred sucima koje je, naravno, prethodno kupio.
"Možeš mi popušit kurac!", rekao je zaključno.
"Daj mi onih sto tisuća eura što ste mi podvalili u Grbinom rokovniku...", pokušao sam ispregovarati neku kintu,"i ovo neće nikada ugledati svijetlo dana".
Ipak, osjećao sam da moja pozicija nekako slabi. Nisam to ovako zamišljao kada sam donio odluku da s pronađenim materijalima pokušam ucijeniti Tomislava Smuđa. Naime, iako sam ja bio taj koji je u jednoj ruci držao pištolj, a u drugoj dokaze koji bi ga mogli uništiti, ali i policiju navesti na trag da je on taj koji je imao pravi motiv da ubije Grbu i onda to nekome pokuša namjestiti, ali njega to sada nije previše zabrinjavalo.
Zavalio se ponovno u svoju fotelju, pozvao me da sjednem kraj njega i odložim pištolj.
"Sinko...", započeo je,"nemaš ti pojma ni o čemu!"
Ja sam učinio kako je rekao, odložio sam pištolj na stol i sjeo kraj njega da vidim hoće li mi možda ipak dati tu lovu koja za njega realno ne predstavlja neki velik iznos, a meni rješava mnogo toga. A za odloženi pištolj nisam se ni malo brinuo jer sam znao da mi ne može ništa dok god misli da su oni dokumenti u Markovim rukama.
"Grba je bio moj jedini pravi prijatelj i bez njega ništa od ovoga nema smisla", nastavio je pokušavajući zapaliti cigaretu, ali ruke su mu drhtale.
"Zašto ste ga onda ubili?", počeo sam mu opet persirati k'o neka pičkica, a ne čovjek koji mu je provalio u kuću, uperio pištolj u glavu i zatražio sto milja Eura.
"Ti si gluplji nego što sam mislio kada sam te zapošljavao", dao mi je do znanja da je ipak upoznat sa mnom. Rekao je i to da me zaposlio samo na nagovor tadašnjeg visokopozicioniranog člana ministarstva unutarnjih poslova, a sada jednog od glavnih aktera u slučaju državnog otkupa nekoliko njihovih sestrinskih osiguravajućih kuća, te likvidacije Certo Certiusa. Taj posao je navodno toliko velik i, za mnoge, pa i Smuđa, lukrativan, da kada bi samo nešto od toga izašlo prema van, ili se pročulo u medijima, padale bi mrtve glave.
"Pa, zašto mi onda sve to govorite?", pitao sam ga nesiguran u to je li me odlučio isplatiti, ili, eto, ima neke druge, meni još uvijek nedokučive namjere.
"Zato što je Grba mrtav...", ponovio je, "i više ništa nema smisla!"
Uzeo je pištolj sa stola i, propucao si glavu. Murtićeva slika koja je visila na zidu iza njega, nenadano je dobila još nekoliko crvenih kapljica i više se nije moglo razlikovati što je djelo umjetnika, a što Tomislavova krv.
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: 'Došao sam po bogatu nagradu...' (6. dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Tajna na kompjutoru ubijenog (5. dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Pored takvih prijatelja… (4.. dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Tajna koja nije otišla u grob s pokojnikom (3. dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Murtićeva slika krije i tragove krvi (2.dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Ubojstvo na šesnaestom katu (1.dio)
