Probudio sam se s jakom glavoboljom. Imalo je to svakako veze s događajima od posljednjih 48 sati jer, nije baš uobičajna situacija da se netko ubije skokom sa šesnaestog kata samo nekoliko trenutaka nakon što vam se pokušao povjeriti, ali ipak, čini mi se vjerojatnijim je da je bilo povezano s brljom koju sam pio ne bi li umanjio šok od te tragične vijesti, a usput i ubio par sati radnog vremena.
"Tata, tata! Na vratima su neki ljudi iz policije", upada mi mali u sobu,"traže tebe!"
"Zašto nisi u školi?"
"Subota je!", odgovara mi balavac s visoka, kao da sam neki idiot koji ne zna koji je dan u tjednu.
"Onda m'rš van igrati nogomet!"
Jebena djeca u današnje doba, po cijele dane su doma i bulje u te pametne telefone, Internete i Fejsbukove, umjesto da u parku šutaju loptu il' love komade po gradu. Pa ja sam, jebote, u njegovim godinama jedva čekao vikend da odmah ujutro izađem iz kuće, a ako bi mi se dalo, vratio bih se tek u nedjelju navečer. Doduše, i to rijetko...
"Gospodin Levin?", začuo sam poznat glas.
"Pa znaš da sam to ja Marko, čemu taj službeni ton?", bilo mi je drago vidjeti drago lice.
"Sorry frende, ali sad moram sve službeno.", veli mi moj bivši kolega i dobar frend s kojim sam jednom prilikom bio u Makarskoj na nekom seminaru kada je upoznao Maju, svoju buduću suprugu. Prije njega ju je, doduše, upoznala cijela PU Makarska, a i pokoja okolna policijska uprava, vatrogasni dom i nadobudni zamjenik načelnika, ali kako se on zaljubio preko ušiju - to nije ni primijetio.
Njegov partner, neki mali ljigavac koji je sigurno došao preko veze, jer ne zadovoljava ni kriteriji visine, a kamoli inteligencije, stao je pred mene i počeo mi čitati moja prava. Nisam shvatio što događa. Čuo sam samo:"uhićeni ste pod sumnjom za ubojstvo...", zatim ime koje se u zadnje vrijeme često spominje:"gospodina Darinka Grbića..."
"Dečki, nešto ste se zajebali...", pokušavam objasniti,"Grba je počinio samoubojstvo".
"Istina, bio je kod mene prije toga...", pokušavam još nešto reći, ali me Marko odmah prekida.
"Dobro je Leo, najbolje da više ništa ne govoriš. Sve ćeš objasniti kada ti dođe odvjetnik".
Ljigavac koji je tu došao preko veze već mi je stavio lisice na ruke, i to pred djecom, a sad me i lagano izguruje iz mog' vlastitog stana.
"Da nazovem mamu?", pita me stariji sin dok prolazim kraj njega u hodniku.
"Marš van na nogomet, kao što sam ti rekao!", podviknuo sam se na njega,"do podne sam opet doma, a ovaj pizdek će ostati bez posla!"
"Stavljati ćeš letke plesnog studija Fredi na šoferšajbe do penzije!", zaprijetio sam mu još jedanput oštro prije nego što me ugurao u službenu Škodu.
Odvjetnik s debelom vezom
U postaji mi je Marko objasnio kako Grbić ipak nije sam skočio s 16.kata, kao što su objavili na Dnevniku, već da mu je u tome netko pomogao pucavši mu prvo u glavu, a tek onda bacajući njegovo beživotno tijelo kroz prozor. Na mjestu zločina nisu pronašli pištolj, ali ured ukazuje na to da je svemu prethodila borba.
"Zvala me tvoja bivša...", kaže mi Marko tiho da ga nitko ne čuje,"sredit' će ti odvjetnika"
"Ona će mi srediti odvjetnika?", začudio sam se,"Koga? Onog Jožu iz pošte?"
"Koliko sam shvatio, optužujete me za ubojstvo, a ne da nisam platio markicu za pismo!", našalio sam se, aludirajući na to da taj njen papak nikad nije položio pravosudni, te da k'o neki miš šljaka u pošti.
"Ma ne njega, već njegovog frenda s faksa. Kovačić onaj, znaš ga?"
Naravno da znam tog Kovačića. Lik ima višeg bijelog u nosu nego Hajdaš i Dončić skupa. Dva puta sam ga osobno privodio dok je kupovao drogu, ali svaki put sam ga na intervenciju "odozgo" morao puštati. Imao je neku debelu vezu u ministarstvu unutarnjih poslova.
"Nek' odjebe taj Kovačić. Imam svog odvjetnika!", rekao sam i tražio da mi nazove Krešu koji je donedavno radio u istom osiguravajućem društvu kao i ja, ali više nije mogao izdržati da crnči za debele guzonje koje samo obilaze restorane, pa je otvorio vlastiti odvjetnički ured. Tu i tamo bi pod pauzom došao u moj ured da popije nešto ljuto, kako je on govorio, a volio se pohvaliti i svakom pripravnicom koju bi okrenuo. Mislim da sam mu bio drag jer smo obojica veliki navijači Intera iz Milana, a on je satima mogao pričati o onoj sezoni kad je Inter u zadnjem kolu izgubio naslov prvaka izgubivši 4:2 od Lazija. Iako se uglavnom i dalje bavi pravom osiguranja, dovoljno se razumije u kazneno da razriješi ovaj jebeni nesporazum.
"Pa, jebote...", pomislio sam,"toliko se i ja kužim u kazneno pravo, koji sam položio samo dvije godine na Pravu, prije no što sam izbačen zbog nedoličnog ponašanja u fakultetskom WC-u!"
"I pozdravi Maju puno!", dobacujem Marku kako ipak ne bi izgubio iz vida da ima posla s frendom, a ne tamo nekim klošarom i kriminalcem.
Donio mi je kolu i pljuge. Pljuge sam prihvatio, a kolu nisam. Ne pijem, naime, ta nezdrava sranja.
Kako su došli do toga da sam ga ja ubio?
Dok sam čekao odvjetnika, razmišljao sam o potpredsjedniku društva Grbiću. Čovjeka sam vidio svega dva puta u životu. Prvi put kad mi je potpisao ugovor o radu, a drugi - i očito posljednji - neku večer kad je onako usran došao do mene. Što li je htio, to zbilja ne znam, a iz onog njegovog mucanja i ridanja se ništa ne može zaključiti, ma koliko o tome razmišljao. U firmi se za njega pričalo da je u mladosti bio najbolji odvjetnik u društvu i da bez njega ono danas ne bi bila ni sjena ovome gigantu koji zapošljava preko tisuću radnika. Predsjednik i osnivač društva, Tomislav Smuđ, bio mu je vjenčani kum, a i kum njegovoj djeci. Imao ih je troje sa svojom ženom Nadom, ali opće poznato je bilo da stari Grba, kao uostalom i svi ostali partneri u društvu, ne drži previše do vjernosti. Pripravnice koje je on zapošljavao, nisu morale imati ni faks - kratka suknja bila je sasvim dovoljna. A i sam je, ako se dobro sjećam, rekao da ima dvije ljubavnice dok se ono ispovijedao kod mene u uredu...
Kako su došli do toga da sam ga upravo ja ubio, ne mogu ni zamisliti. Koju bih, pobogu, imao korist od toga? Kako su nas uopće povezali? Namješta li mi netko cijelu ovu igru, pitam se, i zašto baš meni? Čitao sam, jebiga, i ja Grishamove krimiće i gledao "Tvrtku" s Geneom Hackmanom, kada velike korporacije beskrupulozno prelaze preko leševa ne bi li ostvarili neku svoju financijsku korist, ali to je sve fikcija i Amerika, a ovo je moja guzica koja je sada usred svega toga i, doslovno, u opasnosti da ni kriva ni dužna najebe!
"Levin...",trgnuo me iz mojih misli onaj mali ljigavac koji mi je stavio lisičine pred djecom, a kojemu ću se s velikim guštom osvetiti kada se sve ovo završi,"Stigao ti je odvjetnik!"
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Ubojstvo na šesnaestom katu (1.dio)
