Otkako sam dobio otkaz u policiji jer se, eto, nakon skoro 15 godina staža, saznalo da sam diplomirao u istoj klasi, te na isti način kao i uvaženi kolega Vaso Brkić, život mi se drastično promijenio. Žena me ostavila pod izlikom da je mislila kako se udala za akademskog građanina, a ne - kako je to ona rekla - tamo nekog SSS-ovca.
"Bili su moji u pravu kad su rekli da se udam za Jožu...", mrmljala je pakirajući svoje stvari,"On je sada pravnik u pošti!"
To naravno, samo po sebi, i nije bilo toliko loše, ali ostavila mi je i djecu. Vražja dječurlija, nisam ni siguran da su moja. Imam dvoje riđokose djece, a samo sam jedanput spavao sa svojom ženom. A i to, jebiga, polovično. Bio sam umoran i odustao sam na pola.
Počeo sam zatim piti u nenormalnim količinama, započeo beznačajnu ljubavnu vezu s 15 godina starijom konobaricom iz lokala u prizemlju mog nebodera, a mislim da nisam trebao ni posuđivati novac na kamatu od onog Miće što je nedavno izašao iz zatvora. Prokockao sam se, što da vam pričam, i zadužio na sve strane. Sve češće upadao sam u kafanske tučnjave i intelektualne rasprave, a mislim čak i da sam se malo prehladio. Doduše, najgore od svega je novi posao koji sam počeo raditi. Zaposlio sam se preko burze k'o detektiv u jednoj velikoj osiguravajućoj kući koja bi svaki mjesec vrlo rado zaprimala vaš novac za policu osiguranja, ali kad bi vam se nešto dogodilo – vrlo teško se odvajala od njega!
"Ajde, priznaj sad da ti ta lijeva noga i nije bila toliko potrebna...", moglo se često čuti iz usta njihovih odvjetnika kada bi na sudu osporavali visinu tužbenog zahtjeva ili kada bi se na taj račun kasnije zajebavali u kafiću ispod njihovih ureda.
Ponekad mi ih bude žao
Do sada se moj posao uglavnom sastojao od vrebanja u grmlju ispred stana oštećenika koji je u prometnoj nesreći zadobio trzajnu ozljedu vrata, kako bih ga mogao uslikati u trenutku dok skida Schantzov ovratnik i ide igrati mali nogomet s ekipom kod škole. Specijalizirao sam se za fotografiranje trenutka kad naš napadač s trzajnom ozljedom vrata, u najboljoj maniri Oliver Bierhoffa glavom postiže vodeći pogodak, pri tome ni ne sluteći da, iako možda pobjeđuje na malom terenu iza osnovne škole, zahvaljujući mojim fotografijama na sudu će zasigurno izgubiti. I sudski troškovi će, jasno, pasti na njega, a to znači i jedan lijepi, debeli, bonus za mene.
Ponekad mi bude i žao tih ljudi koje uhodim, jer oni svaki mjesec uredno plaćaju svoje osiguranje mojoj firmi koja ih obmanjuje svojim nazivom: "Certo Certius", a što u prijevodu nekoga tko je učio latinski svega dvije godine u gimnaziji, znači: "sigurnije od sigurnog". A, kada se nešto dogodi njihovim osiguranicima i nastane taj osigurani štetni događaj, ja sam taj koji obavlja one najprljavije i prizemnije poslove, nedostojne čovjeka, a na temelju kojih ova odvratna korporacija za koju radim ljudima odbija isplatiti njihov novac.
Međutim, sa žaljenjem spram tih ljudi prestajem uvijek u isto vrijeme - oko prvog' u mjesecu!
Tad' vidim da mi je sjela plaća i počinjem da se radujem. Nakon što djeci podijelim džeparac, platim režije i ratu kredita koji sam digao kod ranije spomenutog Miće, ostane mi taman dovoljno da se ubijem od alkohola. Zaboli me, u tim trenutcima opuštanja, uvo za Olivera Bierhoffa s trzajnom ozljedom vrata...
Odlučio sam otići
Bio sam školski primjer bijednika i luzera, a vjerujem i da je u rječniku kraj pojma "gnjida", bila moja fotografija iz detektivske iskaznice. Zadnjih par slučajeva iscrpilo me fizički i emocionalno, a špijuniranje djeteta jedne naše poznate glumice, koje sam po nalogu njezina bivšeg muža odradio sa strane, shvatio sam kao točku ispod koje se čovjek više ne može srozati. Odlučio sam tada napustiti Hrvatsku i negdje vani, što dalje - to bolje, potražiti neki posao od kojega se neću nakon svakog radnog dana osjećati k'o zadnje smeće. Frend mi je već dvije godine u Kanadi i stalno me zove da dođem, a da se nedavno nije dogodio jedan od delikatnijih slučajeva s kojima sam se ikada susreo, pa i za vrijeme svog staža u policiji, zasigurno bih već čekirao kartu u jednom smjeru na budućem dr.Franjo Tuđman aerodromu.
Zamjenik direktora osiguravajućeg društva za koje radim, gospodin Grbić, ušetao je, naime, prije par dana u moj podrumski ured i, stavio sve karte na stol.
"Levin? Leo Levin?", pitao je nesigurno još s vrata.
"To piše na vratima, zar ne?" , bio sam bezobrazan jer sam već odlučio dati otkaz, a bio sam i malo pod gasom.
"Osiguravajuće društvo treba tvoju pomoć. Ja trebam tvoju pomoć", nastavio je ne obazirući se na moje ponašanje,"Molim te, pomozi nam!“
Tresao se pri tome, kao putnik u ZET-ovom busu.
Gurnuo sam mu polupraznu bocu neke brlje koju držim za ovakve slučajeve preko stola i rekao: „A da se malo smiriš i kažeš mi što se dogodilo?“
Pokušao si je nasuti piće u čašu, ali iznenadni otkucaj zidnog sata uplašio ga je u tolikoj mjeri da je većina pića završila na njegovim hlačama.
"Ja sam vrijedan čovjek i stalo mi je do ovog društva...", započeo je svoju priču. "Uvijek sam radio sve u korist društva i pazio sam da u svaki ugovor uvrstim klauzulu napisanu malim slovima u kojoj se ograđujemo od svega napisanog u ugovoru, a kojom odbijamo isplatiti i kunu za bilo što, pa makar bilo itekako opravdano. Ali, ne mogu više..."
"Moraš me razumjeti...", preklinjao je zamjenik direktora.
"Imam ženu, ljubavnicu, dva kredita i upalu srednjeg uha...", buncao je nepovezano, "Napio sam se neku večer s jednom pjevačicom...“
"Ne brini, riješit ćemo to...", prekinuo sam ga.
"Ne razumiješ, nije to problem. Problem je što sam tako pijan sjeo za..."
"Upravljač?", prekinuo sam ga ponovno, "Nema problema, riješit ćemo i to. Još uvijek imam veze u policiji.“
"Ne za upravljač. Za kompjuter!", rekao je šamarajući sam sebe, a onda je briznuo u plač...
"I?", pitao sam tiho i oprezno, poput nekog brižnog oca ili svećenika,"što je bilo onda?"
Nije odgovarao. Samo je još glasnije plakao...
"Čuj, čovječe, ja sam detektiv, ne čitam misli...", rekao sam sada nešto glasnije, "ne znam kako ti mogu pomoći ako ne kažeš što se dogodilo?“
"Nikako!", trgnuo se odjedanput,"Nitko mi više ne može pomoći!"
Naglo se ustao, okrenuo mi leđa i, bez riječi odšetao iz ureda.
Nisam ni slutio da će to biti zadnji put što sam vidio gospodina Grbića.
Zastava na pola koplja
Sljedeće jutro, naime, zastava na poslovnoj zgradi u kojoj se nalaze uredi osiguravajućeg društva Certo Certius d.d., bila je spuštena na pola koplja, a novine i portali opširno su izvještavali o tihom potpredsjedniku osiguravajuće kuće koji si je na opće čuđenje obitelji, prijatelja i poslovnih suradnika, sinoć oduzeo život skokom sa šesnaestog kata.
Nakon toga, nisam mogao samo tako otići ni iz firme, a još manje iz države. Puno je lakše bilo otići do obližnje birtije i potegnuti tri, četiri kratke za spokoj duši pokojniku, a već sutradan - odlučio sam - pokušati ću malo detaljnije istražiti što mi je to važnoga, nekoliko sati prije svoje smrti, Grba, kako su mu sada svi tepali, pokušao reći...
