Premda se danas, na prijelazu u treće tisućljeće, mnogi znanstvenici, astronomi, matematičari i povjesničari spore oko biografskih podataka Isusa Krista, tipa gdje je Isus Krist rođen (Betlehemu ili Betaniji), kada je rođen (25. prosinca ili 17. siječnja), te kako je došlo do djevičanskog začeća, na kraju ipak moramo priznati da je Isus Krist najmoćnija ikona svih vremena, a događaji vezani uz njegov život neiscrpno vrelo svih vizualnih umjetnika. A kako se prikaz Rođenja Isusa Krista mijenjao kroz povijest formalno, budući da su ikonografski gledalo, u igri uvijek isti elementi: noćna scena u štali, Blažena Djevica Marija, Josip, malo djetešce, vol, magarac, tri pastira, betlehemska zvijezda?
Na početku kršćanstva, kada vjera još nije bila priznata, o figuralnim prikazima Rođenja Isusa Krista nije moglo biti ni riječi, budući da su vjernici spaljivani i mučeni. Isus Krist prikazivan je samo u abrevijaturama, simbolima, vidu ribe u najmračnijim svetištima i katakombama.
U ranom srednjem vijeku, Isus Krist je pomiješan s poganskim simbolima, božanstvima Sunca, Mitrom, da bi se tek postepeno osamostalio i zaživio. I to ponajprije na škrinjicama od bjelokosti, minijaturama, tkaninama te napokon nešto hrabrije na mozaicima velikih bazilika.
U doba mračnog srednjeg vijeka i probijanja kršćanstva kada je daleko bitnije bilo pridobiti masu vjernika prikazom Kristovih čuda, izlječenjem bolesnih, slijepih, ukletih, prikaz Kristova rođenja je u pozadini, a događaj je prikazivan uglavnom kao dio ciklusa Kristova života. Metodom redukcije na kamenim pleterima, drvenim vratnicama šablonski se prikazuju svega tri lika, Josip, Marija i Isus, koji je u većini slučajeva prikazan kao starmalo djetešce koje već tada sluti svoju tragediju.
No, nakon razdoblja romanike, i početnog ranogotičkog oduševljenja brojnim scenama mučenja, slijedi nenadani društveni uzlet. Doba trgovačkog, znanstvenog i humanističkog napretka, rasta katedrala što se odražava i na način prikaza Rođenja Isusa Krista. Na slikarijama prevladavaju nježnije boje, tanji obrubi, a likovi su prikazani u prirodnijim proporcijama, metodom naracije. U to doba u središtu pažnje nije više skromna sveta obitelj, već sve ono oko nje. Štala postaje dvor, obasjana livada, Marija postaje Nebeska kraljica, okružena cijelom svitom dvorjana, koji ovoga puta služe kao izlika realističkom ocrtavanju svih blagodati društva, mondene odjeće, jela i pića.
U renesansi, broj likova se ponovno reducira, a rođenje Isusa Krista postaje isprika za bavljenje umjetnika prostorom, dočaravanju perspektive, sfumata te humanijeg prikazivanja odnosa između majke i Isusa, koji ovoga puta prvi put postaje malo nestašno dijete. Rođenje se obično smješta u rajske krajolike i prirodu, a ne više artificijelne dvorove.
No, ne zadugo, jer već u manirizmu, štala postaje ponovno čudnovata pećina, kućica čudesa, obasjana paklenim bojama, začudnim bljeskovima betlehemske zvijezde. Djevica Marija postaje bljedunjava dama, koketa, izduženih proporcija, a Isus Krist homoerotski anđeo, da bi se u baroku ponovno vratio siromašnim korijenima, bivao prikazan sasvim realno, u prljavoj seljačkoj štali i sa svakodnevnim rekvizitima.
A od tada, gotovo sve je dopušteno. Sveta obitelj pomalo gubi na značenju, budući da više ne mora služiti kao izlika umjetnika da preslikaju vanjski svijet, riješe probleme forme ili se okrenu svojim unutarnjim vizijama. Scene Kristova rođenja sele se u građanske domove, a oltarne pale i skulpture zamjenjuju jaslice.
No, koliko god se činilo da Rođenje Isusa Krista pripada repertoaru prošlosti, Isus Krist je ipak ostao trajno vrelo nadahnuća umjetnicima. Pablo Picasso u običnoj sceni majke i djeteta vidi mitsku scenu, fransuka umjetnica Bettina Rheims fotografira manekenke na križu, konceptualni umjetnici se sami stavljaju u ulogu proroka i zadaju krvne rane, a Isus Krist postaje jednostavno Superstar.
