Aljaska u vrijeme božićnih blagdana ničim posebnim ne odskače od uobičajenih običaja ovog kršćanskog blagdana. Uz pjevanje božićnih pjesama i zajednički refren "Gristuusaaq suu'uq", drugim riječima "Krist je rođen", stol je pretrpan "smrznutim" krafnama, pitom od ribe i dimljenim lososom.
Argentinski Božić ničim, osim temperamentom, drugačiji od uobičajenog slavlja. Na kućnim pragovima u gradovima i selima Argentine djeca stavljaju prazne čizmice. Kuće su ukrašene crvenim i bijelim papirnatim lancima i ukrasima. Nakon uobičajenog posjeta crkvi velika obiteljska okupljanja nastavljaju se za stolom. U ponoć, nakon posebne obiteljske zdravice za koju se pripravlja posebno piće od različitih vrsta voća nasjeckanih u komadiće i pomješanih sa sokom i jabukovačom, odrasli članovi obitelji nastavljaju s plesom, a mlađarija izlazi na ulice i uz nevjerojatnu količinu pirotehnike puca se do zore. Tek ujutro otvaraju se pokloni.
U Australiji i na Novom Zelandu sada je ljeto i uz svima znani stereotip proslave Božića s prepoznatljivim utjecajem engleskog kolonijalizma, uobičajeni blagdanski objed, pečena purica i puding od šljiva, odvija se na nekoj od plaža. Školska djeca u ovo vrijeme imaju svoje šestotjedne ljetne praznike. U ovom božićnom slučaju zaštitni faktor 58 je obavezan!
U Belgiji kao i ostalim europskim zemljama Božić je uobičajeno vrijeme darivanja, porodičnog okupljanja, odlaska na polnoćku i pjevanja božićnih pjesama. Ono što je posebno je običaj dočeka Božića na klizaljkama.
Brazil, ta mješavina ljudi i običaja, kao nekadašnja portugalska kolonija zadržala je brojne kršćanske običaje. Bogato kulturno nasljeđe pojačano temperamentom, vrućinom i životnim stavom "život je jedna velika 'fešta'" pretvorio je Božić u još jedno karnevalsko događanje s naznakama crkvenih rituala kao što je slaganje "presepia", nama poznatog kao jaslice. U ovo vrijeme "presepio" se nalazi posvuda. Proslava prvog Božića u Brazilu pojavljuje se u 17. stoljeću i povezuje se s franjevačkim fratrom Gasparom de Santo Agostinho koji je djelovao na području države Pernambuco. Brazilski Djed Mraz zove se Papai Noel i obzirom na visoke temparature obučen je u laganu svilenu opravu. On u Brazil dolazi ravno s Grenlanda. Velike obitelji okupljaju se uz neuobičajeno veliku količinu hrane koja nije karakteristična za braziske vrućine i prepričavaju ili upriličuju tradicionalni igrokaz "Los Pastores", priču o pastiricama koje kradu novorođenog Isusa. Ako zbog ničeg drugog, a onda zbog vatrometa dočekajte Božić u Brazilu.
Kako je glavni zimski festival u Kini, kineska Nova godina koja se slavi krajem siječnja, ovo vrijeme nije posebno važno u blagdanskoj tradiciji. Kinezi ovo doba godine zovu "proljetnim festivalom" i u ovo vrijeme djeca dobivaju novu odjeću i nove igračke. Nevelika kršćanska zajednica Božić slavi kiteći božićna drvca papirnatim lancima i šarenim svjetlećim lampionima. Djeca vješaju svilene čarape i čekaju posjet Dun Che Lao Rena, starog božićnog čovjeka.
Božić na Kubi dio je ne tako davne prošlosti, odnosno sve povezano s religijom ukinuto je 1959. godine kada je Castro preuzeo sve u svoje ruke i "obojao" Kubu u crveno. Kubanske obitelji tada su ostale bez brojnih svečanosti na kojima su se okupljali svi članovi, kada se jela pečena svinjetina, crni grah i bijela riža, a 6. siječnja su se otvarali pokloni. Danas na Kubi ovi su običaji gotovo iskorijenjeni.
U Češkoj božićno drvce pali se na Badnju noć nakon čega slijedi bogati obrok, riblja juha, salate, povrće, krumpiri, jaja, i završnica božićna torta bogato okićena kremama i bademima. Razlog pretrpavanja obiteljskih stolova nije samo uobičajeni božićni običaj, već i tradicionalno vjerovanje da onaj tko se digne od stola prije zvonca koje označuje da je Isus posjetio kuću i položio poklone ispod drvca, neće dočekati kraj godine koja slijedi. Tu je još jedno nezaobilazno vjerovanje: niti jednoj svijeći koja gori na blagdanskom stolu ne smije se dozvoliti da se ugasi jer, kao i predhodno vjerovanje, i ovo je još jedan znak smrti. Dok većina Čeha danas koristi uobičajene dekoracije za svoje božićno drvce, neki se drže tradicije i pale svjećice koje na posebnim stalcima vise na boru ili jelki. Na polnoćki se obično svira tradicionalna "Češka božićna misa" iz 1796. godine koju je skladao Jan Jakub Ryba, i tradicionalne češke božićne pjesme kao što je "Nesem vám Noviny".
Odsjecanje grane s trešnjinog drveta i stavljanje u vodu kako bi cvjetala, stari je i nezaobilazni običaj koji dijele Česi, Slovaci i Poljaci. Vjeruje se da ukoliko grana procvjeta u toplini kuće, to velika sreća i znak da bi zima mogla kratko trajati.
U vrijeme božićnih blagdana po Engleskoj male grupice djece ili odraslih, poput malih zborova, idu od vrata do vrata pjevajući božićne pjesme, dok djeca traže novac za sebe, odrasli obično skupljaju dobrovoljne priloge. Ovaj običaj gaji se već godinama, a u prošlosti pjevači su zauzvrat dobivali gutljaj vrućeg punča pripravljenog od engleskog bijelog piva, jabuka, jaja, šećera i začina, tzv. "sassail bowl", uz obaveznu zdravicu "Wassail" što na starom saksonskom znači "u zdravlje". Upravo iz Engleske potječu brojni božićni običaji kao što je slanje čestitki, vješanje imele iznad ulaznih vrata, ili vješanje praznih čarapa iznad kamina. Na Badnjak Kraljica majka upućuje svom narodu božićnu poruku mira, a potom slijede nezaobilazna pečena purica, puding od šljiva. Današnji punč koji se pije na zabavama pripravlja se od vina ili nekih drugih alkoholnih pića, a jedino što je zadržano od starog recepta je nasjeckano voće i začini.
Božić u Estoniji još uvijek je najvažniji praznik za Estonce, za njih to predstavlja mješavinu tradicije i modernog, svjetovnog i religioznog. Kao i u ostalim nordijskim zemljama, ljudi kupuju adventske kalendare i pale adventske svjeće. U estonskoj narodnoj tradiciji Božić ima dvostruko značenje, označuje rođenje Krista i razdoblje zimskih praznika. Tradicionalni nakit Estonaca su božićne krune kojima se imitiraju crkveni svijećnjaci. Ova tradicija izgubila se na prijelazu stoljeća i zamjenjena je uobičajenim božićnim simbolima, a u 70-tima su je pokušali obnoviti. Svake godine na Badnju večer predsjednik Estonije proglašava božićni mir i prisustvuje božićnoj misi. To je 350 godina star običaj, koji započela je kraljica Kristina od Švedske u 17. stoljeću.
U Finskoj je Božić vrijeme kada djeca vješaju svoje adventske kalendare, a obitelji odbrojavaju dane do Božića uz pomoć adventskih svijeća koje su u Finsku došle početkom 30-tih iz Švedske, odnosno Njemačke. Zadnja nedjelja prije Božića vrijeme je kada se kreće u potragu za božićnim drvcem, tako da bi moglo biti spremno za Badnjak, kada se kiti šarenim ukrasima, tradicionalnim "himmelima" i, sve češće, zastavicama svih zemalja svijeta. Tradicionalni finski božićni ukrasi tzv. himmeli, predstavljaju slamnate geometrijske mobile vrlo kompliciranih oblika koji zahtijevaju dugu pripremu materijala. Naime, slama se prvo omekšava u sauni, potom se reže na različite veličite, tada se izrađuju manji pravokutnici, trokuti i osmerokuti od kojih se slažu kompliciraniji modeli. Finci ne zaboravljaju nahraniti sve životinje koje ih okružuju, stavljajući sijeno i orahe uokolo svojih kuća. Gotovo neizostavan obred, kada je riječ o Finskoj, odlazak je u saunu na Badnji dan, a ukoliko se vozite kroz Finsku baš na taj dan vidjet ćete da su gotovo sve saune, smještene na udaljenim mjestima izvan urbanih sredina, u pogonu i iz njih suklja debeli dim. Osim uobičajenog posjeta večernjoj misi, obitelji posjećuju groblja te pale svijeće na grobovima svojih bližnjih i tada su njihova groblja, obasjana sjajem tisuća svijeća na snijegu, nezaboravan doživljaj za svakoga tko to vidi.
"Jours Fériés" kažu Francuzi i nazdrave još jednom dobrom razlogu za ražanj na kojem će okrenuti debelu svinju. Pegravere Noël, ili francuski Djed Mraz, kao i svuda uokolo stari je dobri djedica s dobro znanim imidžom crvenog odjela s bijelim krznom koji putuje stavljajući poklone u tradicionalne drvene cipele ostavljene na pragu. Međutim, jedino u Francuskoj ima veliku konkurenciju, tetu vilu Airie, vilu koja nosi kapu, putuje na magarcu i isto tako djecu razveseljava poklonima.
U Grčkoj Božić nikad nije smatran velikom svetkovinom uspoređujući ga s Uskrsom. Ovo razdoblje više je usmjereno na lik Svetoga Nikole koji je svetac zaštitnik mornara. Sveti Nikola, odjeće skorene od soli i brade umočene u more, bori se s olujama i valovima, spašavajući brodove i utopljenike. I danas je duboko ukorijenjen običaj da niti jedan brod iz grčkih luka ne isplovi bez slike Svetog Nikole. Božić je skromno popraćen "kalandama", božićnim pjesmama koje pjevaju dječica obilazeći kuće. Božićna drvca nisu uobičajena dekoracija grčkih domova. Biljka kojom se ukrašavaju grčki domovi je bosiljak. Naime, ovdje je tradicija da se u veliku ovalnu drvenu zdjelu, omotanu komadom žice oko ruba, objesi stručak bosiljka zamotan oko drvenog križa. Mala količina vode drži se u zdjeli kako bi se bosiljak namakao u nju i ostao svjež. Jednom dnevno član obitelji, obično je to majka, umaće križ s bosiljkom u svetu vodu i škropi svaku prostoriju u kući. Ovaj običaj proizlazi iz starog vjerovanja da se tim postupkom "Killantzaroi", zli duhovi koji izlaze iz srca zemlje i kroz dimnjake ulaze u kuće, drže podalje od kuće. Nestašni i vragolasti "Killantzaroi" vole gasiti vatru, jahati na nečijim leđima i krasti mlijeko. U Grčkoj darovi se razmjenjuju na dan Svetog Bazija (1. siječnja)
Za Božić u Indiji kiti se drveće manga i banane. "Poinsettia", nama znana kao božićna zvijezda, ovdje cvjeta i glavni je ukrasni detalj u crkvama i domovima. U južnoj Indiji postavljaju se male svijeće na krovove kuća i vješaju na ulaznim vratima što se inače čini u vrijeme velikog indijskog blagdana "Diwalli".
U Iranu, kao u Iraku, i susjednim zemljama većinska religija je islam i hindu, a vrlo mali broj kršćana koji slave Božić kombiniraju ga s lokalnim običajima. Iran, odnosno nekadašnja Perzija, zemlja je iz koje, prema predaji, potječu tri kralja iz vremena kada je rođen Isus. Na blagdanskom stolu, kao obavezno jelo, naći će se tradicionalna "harasa", pirjana piletina. Što se darivanja tiče, Iranci nemaju taj običaj, osim što u ovo vrijeme djeca dobiju novu odjeću koju ponosno obuku na Božić.
Kada govorimo o Izraelu, ustvari govorimo o koljevci kršćanstva ili bolje reći njegovim jaslicama. Tu se naime nalazi Betlehem, mjesto na kojem je započela priča o kršćanstvu. U ovom, svima znanom, području velikih političkih trenja Izraela i Palestine nalazi se Betlehem, koji je od 1995. godine pod nadležnošću palestinske Vlade. Rahaelin grob, priča o Naomi i Ruti, Samuel, kralj David, rođenje Krista, car Konstantin i nebrojene druge povjesne činjenice zbile su se upravo ovdje, stoga je neupitna važnost ovoga mjesta za kršćanstvo. Već godinama, usprkos sveopćoj krizi i oružanim izgredima, brojni posjetitelji hrle na ovo sveto mjesto koje predstavlja simbol kršćanstva.
Iako samo 1 posto Japanaca vjeruje u Krista i u svojoj tradiciji nemaju Božić kao takav, s obzirom na vrlo velik broj proizvoda koje proizvode za strano tržište, za Božić ipak kite svoje domove zelenilom. Slaveći ovaj nimalo japanski blagdan, Japanci uživaju u poklanjanju jer je to jedini dio blagdanskog rituala koji je u Japanu općeprihvaćen, pomalo iskrivljena slika Božića i izmiješanih pojmova. Njihov svećenik "Hoteiosha", koji se ponaša poput Djeda Mraza, donosi djeci poklone. Kako se vjeruje da ovaj Djed Mraz ima oči na potiljku, djeca vjeruju da ih vidi i kad ode te tako ostaju dobra i poslušna.
U Norveškoj na Badnju večer jede se rižina kaša s jednim "sretnim" bademom. Nikad se ne zaboravlja na male zločaste duhove koje se treba nahraniti kako ne bi izvrnuli obješenu imlu i kako bi nastavili čuvati životinje. Većina božićnog menija podređena je božićnom prasetu. Lik Djeda Mraza, odnosno Julesvenn, posuđen je iz bogatog kulturnog nasljeđa mitova i legendi. U ovo vrijeme, u ne tako davnoj prošlosti, Norvežani su svoju kuću opskrbili velikim "yele" panjem, koji zbog svoje veličine ne bi stao u kamin ili na ognjište, već bi bio na sredini sobe. Postepeno bi se ložio i njime bi se održavalo svjetlo i toplina u zimskom razdoblju. Danas taj panj zamjenjuje božićno drvce koje je početkom 19. stoljeća "uvezeno" iz njemačkih običaja.
Devet dana prije Božića od posebne su važnosti za Meksikance. Te dane nazivaju "posadas" što znači "konačišta", a tradicionalno obuhvaća procesije koje predvode djeca noseći likove Marije i Josipa i tražeći konačište za njih. Svih devet dana procesija obilazi domove slaveći uz bogate stlove. "Pinata", glavna božićna dekoracija, napravljena od papira, a može biti u različitim oblicima. "Pinata" je posebno zanimljiva djeci koja je pokušavaju pogoditi i probosti štapom kako bi iz nje ispali bomboni i slatkiši.
"Maligayang Pasko", kako bi rekli Filipinci. Prema nekim povijesnim nalazima, prve proslave Božića na Filipinima datiraju 200 godina prije nego što ih je Magellan otkrio, što znači između 1280. i 1320. godine. Prvu misu predvodio je franjevački svećenik Odoric iz Perdenone iz Italije. "Misu de Gallo" ili "Pijetlovu Misu", svećenik Odoric nazvao je filipinskim Božićem Natale. Tada su po prvi puta Filipinci vidjeli slike Isusa, Marije i Josipa i okitili prvo božićno drvce.
U Turskoj, kao i u većini zemalja u kojima prevladava islam, Božić gotovo da se i ne pojavljuje. Jedini običaj koji je našao plodno tlo u Turskoj je kićenje borova ili jelki za Novu godinu. Razlog zbog kojeg spominjemo Tursku ustvari je Sveti Nikola. Naime, osim u Europi i Aziji, Sveti Nikola je posvuda uglavnom sinonim Djedu Mrazu, međutim Sveti Nikola, obučen u svoju svećeničku odoru, rođen je u Patarai oko 280. godine i postao je biskupom nekadašnje Myre, odnosno današnje pokrajine Demre u Turskoj.
