Tog je prosinca u Londonu od smoga umrlo više od 10 tisuća ljudi!

Taj događaj označio je prekretnicu u povijesti environmentalizma i javnog zdravstva te je nedvojbeno ukazao na poveznicu između zagađenja zraka i ljudskog zdravlja.

Te godine nad Londonom se formirao sustav visokog tlaka zraka koji je stvorio temperaturnu inverziju - hladan zrak ostao je zarobljen ispod sloja toplijeg zraka - što je u kombinaciji s intenzivnim korištenjem ugljena za grijanje stvorilo uvjete za formiranje iznimno guste i otrovne magle.

Glavni izvori zagađenja bili su kućna ložišta koja su koristila jeftini ugljen loše kvalitete, termoelektrane na ugljen, industrijska postrojenja i ispušni plinovi vozila.

Procjene govore da je svakodnevno u zrak bilo ispuštano oko tisuću tona čestica dima, 370 tona sumporovog dioksida i značajne količine drugih štetnih tvari.

Ako iz priče izuzmemo podzemnu željeznicu, londonski gradski prijevoz gotovo je u potpunosti stao, a vidljivost je bila toliko slaba da ljudi nisu mogli uočiti ni vlastite noge tijekom šetnji.

Otkazane su kulturne i sportske manifestacije, a smog je bio toliko gust da je prodirao i u zatvorene prostore.

Prema službenim podacima iz 1952. godine, smog je usmrtio oko četiri tisuće građana, međutim moderna istraživanja su ukazala na to da je stvarni broj žrtava bio između deset i dvanaest tisuća ljudi.

Većina žrtava bile su starije osobe, mala djeca i osobe s već postojećim respiratornim problemima.

Kao izravan odgovor na katastrofu britanski parlament je 1956. godine usvojio takozvani Clean Air Act, prvi značajniji zakon o kontroli zagađenja zraka.

Zakon je uveo zone bez dima, ograničio korištenje ugljena u kućanstvima, potaknuo prelazak na čišća goriva i regulirao industrijske emisije.

Veliki smog trajao je od petka 5. prosinca do utorka 9. prosinca 1952., a uz već spomenute žrtve, novija istraživanja su otkrila i to da se još 100 tisuća razboljelo zbog učinaka smoga na ljudski dišni trakt.