Goni me vrag po svitu dosta pa san svega obišao u ovih svojih 35 godina. Upozna čudnih, interesantnih ljudi, onjušio i okusiao svašta, a i vidio sam mjesta što ih se teško rieječima opiše. Ipak svako toliko ludost, hir i genijalnost prirode i ovog našeg ljudskog roda zalijepi mi trisku – oduševi – i opet zapali.
Inače više volim pričati priče o ljudima, individuama koje se ukažu posebne u svojoj jednostavnosti i pristupu životu na mojim putovanjima, no s vremena na vrijeme cesta me odvede na mjestkoja ne smiju ostati prešućena.
Upravo to se dogodilo kad me je novi posao odveo na najčudniji lokalitet mog života – kosturnicu u Sedlecu pokraj Kutne Hore.
Poprište je to, istovremeno, neizmjerne kreativnosti, ljudskog ekshibicionizma i morbidne želje za umjetničkim očuvanjem ljudskog tijela.
Ja san u Kutnu Horu, gradić uru vožnje od Praga, stigao krajem kolovoza, ali priča o ludosti i umjetnosti počela je više stotina godina ranije.
Kao što to često biva i za ovu češku priču okidač je bila religija i vladarska ambicioznost.
Otokar II., kralj Bohemije, u 13. stoljeću posla je tako jednom prilikom nekakvog svećenika da mu donese nešto sveto s Bliskog Istoka. nesretni fratar, reklo bi se, nije bio pretjerano sposoban pa mu nije pošlo za rukom donijeti neku prvoklasnu relikviju nego je sa sobom dovukao jednu kantu zemlje s Golgote. Kako Otokar nije bio puno zahtjevan, cijeli se oduševio. Prosuli su tako tu "svetu zemlju" po groblju u Sedlecu i odmah se dogodio bum.
Svi Česi odnosno Bohemci su se htjeli kopati to groblje. Vremena su bila gruba pa bi stanovništvo svako malo nadrljalo od kuge ili nekog od ratova tako da je vrlo brzo nestalo mjesta.
Naravno, što čoviku preostaje kad mu nestane mista na ‘najsvetijem groblju’ nego da iskopa sve leševe, izgradi kapelicu i potrpa ih u podrum. Ta lipa zadaća je zapala ni manje ni više nego poluslike svećenike iz obližnjeg samostana.
Oni su se u 16. stoljeću tog posla revno uhvatili i kroz naredni period potrpali oko 40 tisuća kostura u podrum. Spojili su oni ugodno s korisnim pa su u tim podrumima i meditirali te navodno doživljavali neobična iskustva suočavajući se sa smrtnošću. Tko bi rekao…
Dok se u pristojnim i civiliziranim društvima, pa čak i kod nas, one koji iskopavaju lešine po grobljima i trpaju ih u podrume da bi zurili u njih smatra iščašenim razbojnicima i časti ih se s 15-ak godina zatvora, Česi svoje fratre iz Sedleca smatraju uzvišenima. Kažu tribalo je čuvati sve te kosture. Je, je puno je popularno krast kosture i držati ih u podrumu. Čudan neki narod.
Ipak, ovo bizarno mjesto nije postala "crkva kostiju" sve do 1870. i neke kad je lokalna familija Schwarzenberg odlučila da bi nešto trebalo napraviti od svih tih ostataka što su ih imali po podrumima. Naravno, nije im palo na pamet da mrtve ljude vrate u zemlju. Ne, ne… nego su lijepo našli Františeka Rinta, najboljeg majstora u kraju, i dali mu slobodne ruke da od tih kostiju složi "nešto lijepo".
Rint je da sebi truda – izbijelio je kosti da sve dođu u istu nijansu i onda unikatnom tehnikom posložio 40 tisuća kostura u jednu od najspektakularnijih i najjezivijih instalacija u Europi.
Moje veselo društvo, krajem ljeta, kosturnicu je zatekla gotovo u istom stanju u kakvom ju je Rint aranžirao davnih dana.
O krvi ti Isusove što je ovo, sočno je, nehotice, opsovala jedna od mojih mlađahnih prijateljica. Šuti vrag ti sreću odnio, al ne vidiš gdje si, ukorio san je.
Druge dvije su napućile usne i opalile selfi pa se slatko zahihotale… Onda in je došlo do glave pa su skrušeno pognule pogled.
Ajde ajde što ste se stisnuli… ovi su odradili više selfija nego vi do sad, dobacio sam na što se ekipa opet počela hihotati.
Da sam prekrstio bi se, ovako sam samo propišta kao da mi se guma probila i namjestio opasan pogled kao ukor.
Piramide lubanja su nijemo zurile u nas, svijećnjaci od bedrenih kostiju elegantno su se kočoperile u kutovima, a grb obitelji Schwarzenberg svjetlio je na glavnom zidu.
Jedino što je falilo je glavna atrakcija – golemi luster u koji je Rint ugradio svaku košćicu iz ljudskog tjela najmanje jednom, a neke i više puta.
E sad je meni došlo da psujem… ali nisam. Dobro odgojeno dijete, što ćeš. Lijepo sam pita tetu na ulazu, a ona je objasnila.
Na restauraciji je i vratit će ga u deseti mjesec. Valjda.
Puhno sam rezignirano… neće me srića.
Inače, da priča dobije dodatno na dramatici, ispostavilo se da građevina tone… naime, cijela Kutna Hora i dva kilometra udaljeni Sedlec su izgrađeni na rudnicima srebra i samim tim na prilično nestabilnom tlu. Da bi se kosturnica sačuvala i renovirala, potrebno je sve te kosti iznijeti. Kako već 150 godina nitko nije dirao Rintove rukotvorine pojavio se problemčić… Stručnjaci ne znaju kako bi ih ponovno posložili i sastavili. Nešto tko kad jedan od mojih Sućurjana rastavi Yuga pa ostane viška dijelova prilikom sastavljanja.
Upravo zato su Česi počeli proučavati ovaj najvrjedniji izložak u nadi da će shvatiti kako funkcioniraju Rintove puzzle i na kraju ih spasiti od tužnog kraja.
Nakon pola sata mirno smo se u grupi povukli prema autobusu. Svaki je nešto kuhao u glavi, neki su pribirali po suvenirima, a ja sam došao do jednog prilično neobičnog zaključka o životu i smrti:
Svi mi ispod ove kože i mesa koju nosimo okolo naposljetku samo jedan, doduše neobičan, luster.
Aldo Franičević novinar je RTL.hr-a, putopisac, avanturist te cijenjeni autor knjige 'Bosonog po svitu'. Osim na portalu RTL.hr i u njegovoj knjizi, avanture i neobične detalje o ljudima i zemljama koje je upoznao, možete čitati i na njegovom blogu - Blog bosonog.
