Priču o Chopinovom srcu prvi put sam čuo sasvim slučajno. U ledeno proljetno jutro u Varšavi sam pratio iskusnijeg kolegu Acu i zagovarao putem starije gospođe iz grupe s nekom "fol pametnom" pričom. Bio sam prvi put u Varšavi, a dvije noći prije nisam bog zna kako spavao pa mi je i koncentracija bila kao kod vjeverice s ADHD-om.
Ipak, dok su se mlađe putnice tiskale oko mog naočitog prijatelja na raskrižju na kojem je držao govor, uhvatio sam iz daljine par detalja o tome kako su "bidnoga" Chopina, doduše po njegovoj želji, raskomadali i raznijeli po Europi. Kad sam se vratio s te ture i odspavao svojih tridesetak sati za odmor i ljepotu, nije mi vrag dao mira i uhvatio sam kopati po toj priči. Vrijedilo je kopanja.
Frederic Chopin bio je čudnjikav lik. Veliki glazbeni genije, kojeg je neuredan život i slabo zdravlje spriječilo da do kraja razvije svoj golemi talent. Volio je, navodno, Frederic i dobro popiti, a nisu mu bili mrski ni puteni užici. Kad ga je iz okupirane i tada nepostojeće Poljske sudbina potjerala u Pariz, svi njegovi poroci bili su mu nadohvat ruke. U domovini je bio idol nacije, a u Francuskoj iznad svega cijenjeni umjetnik, no crni mu je princ s kosirom zakucao na vrata, a da veliki Poljak nije napunio ni četrdeset.
Na samrtnoj postelji došla mu je starija sestra Ludwika Jędrzejewicz, a Chopin joj je dao tešku i jezivu zadaću.
"Znam da tijelo neće napustiti Francusku, ali moje srce pripada mom narodu. Moja duša pripada njima. Molim te, odnesi mi srce u Poljsku, zavapio je tad po svemu sudeći blijedi Frederic.
Malo nakon toga Frederic je izdahnuo, a sestra je odlučila da bratu mora ispuniti zadnju želju. Uzela je Ludwika srce, prije no što su Chopina pokopali na poznatom pariškom groblju, Pere Lachaise (mjesto gdje danas leže veličine poput Balzaca, Edith Piaf, Mollier i Jim Morisson) i spremila ga u hermetički zatvorenu teglu s konjakom, a sve skupa je zapakirala u drvenu kutiju od mahagonija. Nekima i srce putuje sa stilom, promislio sam kad sam ovo prvi put pročitao.
Vrijedi znati da je Poljska u to vrijeme bila podijeljena i okupirana, a Ludwika je srce trebala odnijeti Varšavu koju su u to vrijeme držali Prusi. Znala je velika seka da graničari neće blagonaklono gledati na njen pothvat, pa je bratovo srce prokrijumčarila ispod kaputa te ga naposljetku dostavila u Varšavu.
Ne zna se gdje je srce bilo narednih trideset godina, ali ponovno se pojavljuje 1879. godine kada je spremljeno na mjesto gdje je i danas, u crkvu sv. Križa.
Grubo je to vrijeme bilo za Poljake pa je Chopinovo srce izazvalo i političke nemire. Varšava je u međuvremenu prešla u ruke Rusa, a ta kutija je bila dugo vremena jedini spomenik velikom skladatelju koji su mu dozvolili u domovini pa je samim tim postala i svojevrstan simbol poljskih težnji za ponovnim stvaranjem svoje države.
Ništa više mira nesretno Chopinovo srce nije dobilo ni u 20. stoljeću. Poljaci su dobili svoju državu, ali zvukovi vojničkih postola ispred crkve sv. Križa nisu jenjavali. Tako je ova ‘relikvija’ skoro izgubljena u Drugom svjetskom ratu kad su Hitlerovi podanici pregazili glavni grad Poljske.
Crkva je teško stradala, a jedan njemački fratar, prezivao se Schultz, pitao je svoje poljske kolege da mu daju na čuvanje Chopinovo srce kako bi ga spasio. Scultz nije bio nekog čvrstog karaktera pa su igrom slučaja tegla i kutija narednih miseci seljakale iz ruke u ruku, iz ureda u ured, dok na kraju nisu došle u ruke brutalnom i omraženom nacističkom komandantu Erichu von dem Bach-Zelewskom koji je u to vrijeme upravljao okupiranim područjem.
Nakon gušenja Varšavskog ustanka, Erich se odlučuje prikazati u dobrom svjetlu i "kao" vraća srce Poljacima koji ga, poučeni iskustvom, sakrivaju izvan Varšave. Bilo kako bilo, ova šarada uz svu nacističku propagandu nije izbrisala sjećanja na pokolj koji je malo ranije napravljen nad Chopinovim zemljacima.
Nakon što je Poljska oslobođena, relikvija je uz golemu povorku vraćena u crkvu sv. Križa. Vijorile su se crveno – bijele zastave, a stotine tisuća ljudi izašlo je na ulice i bacalo cvijeće dok su srce nosili na mjesto gdje i pripada.
Nakon ovakve priče, jasno je zašto je ovaj simbol poljskog otpora i ponosa i dan-danas intrigira javnost. Tako je grupa znanstvenika 2008. godine od države tražila da ih puste napraviti niz testova na srcu kako bi doznali od čega je veliki glazbenik stvarno umro.
Iako su vlasti na prvu ovaj zahtjev odbile, znanstvenici su ih pilali narednih šest godina pa su političari naposljetku popustili, ali uz kompromis – smijete uzet srce, ali samo da provjerite u kakvom je stanju. I upozorili su ih da nema velikog čačkanja i uzimanja uzoraka, jer će, u protivnom, padati glave.
U travnju 2014. godine, nakon što su vjernici otišli kući, 13 ljudi je u prisustvu varšavskog nadbiskupa i ministra kulture prisegnulo na tajnost i odnijelo srce na analizu. Htjeli su izbjeći medijski cirkus i masovnu histeriju koju bi izazvala analiza ovog, za Poljake, svetog ‘predmeta’.
Nakon par mjeseci i više od tisuću napravljenih fotografija, jedini sačuvani dio velikog skladatelja je vraćen da počiva u miru, a njegovom narodu je objavljeno da je sa Chopinovim srcem - sve uredu.
No Poljaci, ne bi bili Poljaci, da se opet nije digla gungula. Navodno je u narednih tjedan dana u institut, koji je radio istraživanje, pristiglo više desetaka pisama s istim pitanjem: "Koja je vrsta konjaka u kojem se srce čuva?"
Eto, sad je i meni napokon jasno zašto je onog prohladnog proljetnog dana visoki Slavonac glasno zapitkivao Acu nešto o alkoholnim pićima.
Aldo Franičević novinar je RTL.hr-a, putopisac, avanturist te cijenjeni autor knjige 'Bosonog po svitu'. Osim na portalu RTL.hr i u njegovoj knjizi, avanture i neobične detalje o ljudima i zemljama koje je upoznao, možete čitati i na njegovom blogu - Blog bosonog.
