Ova napuštena mjesta u Europi lede krv u žilama: Samo najhrabriji se usude ući u njih

CRKVA U NJEMAČKOJ - Ova crkva u Njemačkoj, iako naizgled skromna i arhitektonski jednostavnija od starijih europskih svetinja, nosi iznimno težak i potresan teret prošlosti. Sagrađena u 20. stoljeću, bila je dio većeg kompleksa čija je povijest duboko isprepletena s najmračnijim razdobljem europske povijesti. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata ovaj je prostor korišten za smještaj hendikepirane i židovske djece – mnogi od njih nikada nisu dočekali slobodu. Crkva, koja bi trebala simbolizirati nadu i spasenje, ovdje je bila nijemi svjedok tragedije. Prema riječima fotografa Romana Robroeka za ElleDecor.com, brojna su djeca upravo ovdje izgubila svoje živote. Nakon rata, kompleks je prešao u ruke britanskih vlasti koje su ga koristile kao starački dom za umirovljene vojnike – gotovo dva desetljeća ovaj je prostor ponovno bio mjesto tišine, ali ovaj put u znaku brige i smirenja starijih ljudi. Kasnije, prostor se prenamijenio u školu koja je djelovala sve do prije otprilike 25 godina. Nakon njezina zatvaranja, cijeli kompleks, uključujući crkvu, prepušten je zubu vremena.

VILLA GUANO - Negdje na osami, obavijena velom tajne i tišinom koju narušava tek vjetar što prolazi kroz razbijene prozore, stoji Villa Guano. Nekadašnji simbol neizmjernog luksuza, bogatstva i društvenog prestiža, danas je tek sablasna ruševina, nijemi svjedok burnih povijesnih previranja, ljudskih sudbina i neumoljive prolaznosti vremena. Izgrađena s velikim ambicijama početkom 20. stoljeća, ova impozantna građevina danas privlači samo sjene prošlosti, znatiželjne poglede avanturista i ljubitelje urbanog istraživanja.

NAPUŠTENA CRKVA U MALOM ČEŠKOM SELU - U srcu zapadne Češke, skriveno u malom selu Luková sjeverno od Plzeňa, stoji zdanje koje ledi krv u žilama i budi znatiželju – crkva sv. Jurja. Nekoć duhovno središte zajednice, danas je ova građevina iz 14. stoljeća međunarodno poznata kao jedna od najjezivijih crkava na svijetu, mjesto gdje umjetnost susreće povijest i legendu. Posvećena davne 1352. godine, crkva sv. Jurja stoljećima je bila žila kucavica Lukove. Služila je kao mjesto molitve, okupljanja, krštenja i posljednjih ispraćaja za generacije mještana, posebice za lokalno njemačko stanovništvo koje je živjelo u Sudetima blizu granice. Prijelomni trenutak dogodio se 1968. godine. Tijekom pogrebne mise, dio krova i stropa urušio se na okupljene vjernike. Iako, srećom, nitko nije stradao, prestravljeni mještani protumačili su događaj kao zlokobni znak. Uvjereni da je crkva ukleta ili prokleta, odlučili su mise nadalje održavati na otvorenom, čak i po lošem vremenu, radije nego kročiti u njezinu unutrašnjost. Početkom 2000-ih, stanje crkve bilo je kritično, a troškovi obnove premašivali su financijske mogućnosti malog sela. No, 2012. godine, student umjetnosti Jakub Hadrava dolazi na genijalnu ideju. U sklopu svog diplomskog rada nazvanog "Moj Um" ("My Mind"), odlučio je udahnuti novi, premda neobičan, život napuštenoj crkvi. Hadrava je izradio 32 gipsane figure u prirodnoj veličini, koristeći svoje kolege studente kao modele. Te sablasne, bijele figure postavio je u crkvene klupe, neke pognute u molitvi, druge kao da nijemo sjede i promatraju prazninu.

CHATEAU DE LE QUESNEL - U srcu regije Somme u Francuskoj, nekoć je stajao dvorac koji je stoljećima bio svjedokom burne povijesti, raskoši i naposljetku, tužnog propadanja. Povijest lokacije seže duboko u prošlost, s prvim zapisima o dvorcu na ovom mjestu još iz 12. stoljeća. Tada je bio u vlasništvu viteške obitelji Le Fort du Quesnel. Međutim, kao i mnoge građevine tog doba, ni ovaj prvi dvorac nije bio pošteđen ratnih razaranja. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata, u 1630-ima, dvorac je opljačkan i teško oštećen od strane imperijalističkih snaga. Tijekom Prvog svjetskog rata, dvorac su okupirale i opljačkale njemačke trupe, a pretrpio je i bombardiranja. Nakon rata, Viscount Bourdon Blin obnovio je imanje i poklonio ga svojoj kćeri, grofici od Lussaca. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata, dvorac ostaje nenastanjen. Sudbina Château de Le Quesnel zapečaćena je u prosincu 2018. godine. Veliki požar zahvatio je napušteno zdanje. Vatra je uništila gotovo sve, te iza sebe ostavila samo ogoljenu, pocrnjelu fasadu kao sablasni podsjetnik na ono što je nekad bilo. Požar se dogodio otprilike sedam godina nakon što je dvorac konačno napušten.

MAISON THE BRIDE - Negdje u srcu Belgije, skrivena od znatiželjnih pogleda u malom selu okruženom voćnjacima, stoji vila obavijena velom tajne i tišine – Maison of the Bride, ili "Kuća nevjeste". Točna povijest vile Maison of the Bride ostaje djelomično nepoznata, što samo doprinosi njenoj mističnoj privlačnosti. Smještena je unutar velikog poljoprivrednog imanja, a prisutnost sanduka s voćem u štalama sugerira da su njeni posljednji stanovnici vjerojatno bili voćari, čiji je život bio vezan uz bogate voćnjake regije. Svoje intrigantno ime, "Kuća nevjeste", duguje legendi ili sjećanju na vjenčanicu koja je nekoć visjela u ormaru na hodniku gornjeg kata. Taj je detalj postao središnji dio priče o vili, simbol neispunjenih snova ili možda tragične sudbine. Tragovi pronađeni unutar vile, poput gramofona i starih singlica u dnevnom boravku, navode neke istraživače na zaključak da je kuća napuštena negdje oko 1978. godine, no to ostaje nepotvrđena pretpostavka. Posjet vili Maison of the Bride nije jednostavan pothvat. Iako se nalazi uz javnu cestu, oprez je nužan. Susjedi budno paze na imanje i ne ustručavaju se pozvati policiju ako primijete nepoznate osobe.

CHETEU VERDURE - Skriven iza gustog raslinja i visokog perimetralnog zida, dvorac poznat kao Chateau Verdure prepušten je zubu vremena, te polako propada u zaboravu. Nekada vjerojatno raskošna rezidencija, izgrađena tijekom 1930-ih godina, danas stoji napuštena od 1990-ih u jednom bogatom francuskom predgrađu, vjerojatno nedaleko Pariza. Pronaći Chateau Verdure nije lak zadatak. Njegova lokacija u imućnom dijelu Francuske dobro je čuvana tajna, dodatno zaštićena bujnom vegetacijom i zidovima koji ga skrivaju od znatiželjnih pogleda. Upravo ta izoliranost doprinosi njegovoj enigmatskoj privlačnosti. Iako precizni povijesni podaci nedostaju, jasno je da je ovo nekoć bila veličanstvena kuća. Isto tako, kruže i brojne priče, poput one o paru koji je ondje živio; nakon ženine smrti, suprug je navodno napustio imanje, jer nije mogao podnijeti život u kući bez nje. Danas su jedini stalni stanovnici Chateau Verdure golubovi. Povremeno ga posjećuju urbani istraživači i fotografi, privučeni njegovom fotogeničnošću i atmosferom propale ljepote. Neki izvještaji spominju i pomalo jezive detalje, poput lutke ostavljene za klavirom koja je uznemirila neke posjetitelje. Podovi su opisani kao "sumnjivi" i opasni za hodanje. Unatoč brzom propadanju, koje je vidljivo čak i u razmaku od nekoliko mjeseci između posjeta različitih istraživača, dvorac i dalje privlači pažnju.

GRAND HOTEL LOCARNO - Smješten u šarmantnoj općini Muralto, s pogledom na mirne vode jezera Maggiore, Grand Hotel Locarno stoji kao svjetionik luksuza i povijesti. Ova veličanstvena građevina, bogate prošlosti i obećavajuće budućnosti, nezaobilazna je točka za svakoga tko istražuje slikovite krajolike švicarskog kantona Ticino. Priča o Grand Hotelu Locarno započinje krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada je regija cvjetala kao turističko odredište. Dizajnirao ga vizionarski arhitekt Francesco Gallij, a kasnije ga modificirao Luigi Fontana, hotel je otvorio svoja vrata između 1874. i 1876. godine. Brzo je postao omiljeno utočište za švicarske Nijemce koji su tražili zimski bijeg, zahvaljujući novootvorenoj željezničkoj stanici u Locarnu i željezničkom tunelu St. Gotthard. U listopadu 1925. godine, Grand Hotel Locarno postao je domaćin značajnog povijesnog događaja – Mirovne konferencije u Locarnu. Ovaj skup međunarodnih sila imao je za cilj poticanje mira nakon Prvog svjetskog rata. Delegacije iz Italije, Engleske, Belgije i Francuske pronašle su predah unutar raskošnih zidova hotela. Unatoč svojoj bogatoj prošlosti, Grand Hotel Locarno zatvorio je svoja vrata 31. prosinca 2005. Planovi za preobrazbu imanja u luksuznu rezidenciju s hotelom s pet zvjezdica i konferencijskim sadržajima na kraju su napušteni. Zgrada, ostavljena prazna, suočila se s brojnim pokušajima obnove tijekom godina, no nijedan nije uspio vratiti hotelu nekadašnju slavu.

ZELENA BOLNICA - Usred valovitih brežuljaka Toskane, regije poznate po svojoj ljepoti i povijesti, uzdižu se dvije impozantne betonske građevine koje na prvi pogled djeluju potpuno neprimjereno za idilični krajolik. No, iza ove surove fasade krije se priča o nekadašnjem masivnom dječjem odmaralištu, mjestu smijeha i ljetne vreve, danas poznatom u urbex zajednici pod pomalo zbunjujućim imenom "Zelena Bolnica". Kompleks je izgrađen između 1970. i 1974. godine kao ljetno odmaralište za djecu zaposlenika talijanske poštanske službe. Financiran od strane socijalne ustanove pošte, projekt je koštao impresivnih 1,5 milijardi tadašnjih talijanskih lira, što bi danas iznosilo oko 13 milijuna eura. Tijekom godina, stanje čelično-betonskih konstrukcija postajalo je sve lošije. Odmaralište je zastarijevalo i više nije moglo zadovoljiti potrebe zaposlenika pošte i njihovih obitelji. Kap koja je prelila čašu bio je tragičan incident 1997. godine. Djevojčica je tijekom igre pala sa zida i izgubila svijest. Unatoč postojanju bolničkog odjela, nitko od osoblja nije bio u mogućnosti pružiti adekvatnu pomoć, te je dijete moralo biti prevezeno spasilačkim helikopterom u najbližu kliniku. Ovaj događaj bio je konačni udarac i odmaralište je iste godine trajno zatvoreno.

IZGORJELI AUTOMOBIL U GARAŽI - Prizori napuštenih mjesta često nose težinu prošlosti, ali malo ih je tako potresnih kao unutrašnjost izgorjele garaže koja skriva ostatke nekada veličanstvenih klasičnih automobila. Vatra, sa svojom neumoljivom snagom, ne samo da uništava strukturu, već i preoblikuje metal, topi staklo i zauvijek mijenja sudbinu vozila zarobljenih unutar zidova. Pepeo i hrđa postaju novi pokrov nekada sjajnih karoserija, svjedočeći o tragediji i prolaznosti. Fotograf Jeroen Taal naišao je na upravo takav prizor – garažu koju je progutao plamen, te iza sebe ostavio samo pustoš. Konstrukcijske grede savijene pod visokom temperaturom, istopljeni čelik i slojevi čađe pričaju priču o katastrofi. Krov je nestao, te dopustio kiši i vremenskim neprilikama da godinama nesmetano ubrzavaju proces propadanja metalnih ostataka.

CASTELL AV - Duboko u srcu Italije, daleko od užurbanih turističkih ruta i pogleda znatiželjnika, uzdižu se ostaci dvorca koji šapuće priče iz davno minulih vremena. Castello AV, kako ga zovu oni rijetki koji znaju za njegovo postojanje, predstavlja napušteni dragulj, obavijen velom tajne i tišine. Ime "Castello AV" snažno sugerira da je nekoć bio dom moćne plemićke obitelji, čiji su inicijali ostali urezani u lokalno sjećanje ili možda u rijetkim dokumentima skrivenim u prašnjavim arhivima. Gledajući njegovu arhitekturu, čak i u stanju propadanja, možemo nazrijeti obrise srednjovjekovne snage ili renesansne elegancije. Za one nemirnog duha, koje privlači zov neistraženog i ljepota propadanja, posjet Castellu AV može predstavljati nezaboravno iskustvo. To nije tipična turistička destinacija; nema uređenih staza, informativnih ploča ni suvenirnica. Umjesto toga, posjetitelje dočekuje sirova, autentična atmosfera napuštenog mjesta. Međutim, važno je pristupiti s najvećim oprezom. Dvorac je u izrazito ruševnom stanju. Zidovi su nestabilni, podovi mogu popustiti pod nogama, a opasnost od pada kamenja je stalno prisutna. Svaki korak zahtijeva pažnju i svijest o potencijalnim rizicima. Posjet se preporučuje samo iskusnim istraživačima napuštenih lokacija, uz odgovarajuću opremu i svijest da ulaze na vlastitu odgovornost.

CONSONNO - Italija, zemlja bogate povijesti i kulture, skriva i mračniju stranu – svijet napuštenih zgrada koje tiho svjedoče o prošlim vremenima. Od starih sela koja su postala gradovi duhova zbog urbanizacije do zaboravljenih crkava i vila, ovi lokaliteti privlače istraživače željne avanture i neobičnih prizora. Među njima, napuštene bolnice zauzimaju posebno mjesto, te odiše atmosferom koja ledi krv u žilama. Jedna od njih, bivša dječja bolnica Consonno, stekla je reputaciju najstrašnije u Italiji, mjesto gdje sterilni redovi nepospremljenih kreveta i zaboravljene igračke pričaju jezivu priču. Smještena u malom selu Consonno, u regiji Lombardija, ova bolnica nije drevna ruševina poput nekih drugih napuštenih medicinskih ustanova u Italiji. Otvorena je relativno kasno, 1968. godine, i to na temeljima srednjovjekovnog dvorca, što joj daje dodatnu notu misterije. Bolnica Consonno bila je zamišljena kao dječja ustanova, no njezina povijest brzo je postala mrlja obilježena kontroverznim metodama liječenja i, naposljetku, ozbiljnim skandalima. Optužbe o zlostavljanju djece bacile su tamnu sjenu na instituciju, vodeći do njezinog konačnog zatvaranja 1995. godine. Od tada, zgrada je prepuštena zubu vremena, tihi spomenik propalom snu i mračnim tajnama koje njezini zidovi čuvaju. Za razliku od starijih bolnica napuštenih zbog zastarjelosti ili promjena u medicinskoj praksi, Consonno nosi teret nedavne, bolne prošlosti.

NAPUŠTENA BOLNICA U ITALIJI - krije priču koja istovremeno oduzima dah i budi tihu jezu. Izgrađena je krajem 19. stoljeća, bolnica je prvotno služila kao sanatorij za djecu oboljelu od tuberkuloze, ali i općenito za prevenciju i liječenje bolesti dišnog sustava – tada čestih i često kobnih. Zgrada je podijeljena na tri etaže, a posebnu pažnju privlači mali prostor za duhovnu obnovu – kapelica s minijaturnom sakristijom, smještena na drugom katu. Iako je danas obrasla u prašinu, teško je ne zamisliti trenutke kada su se tamo okupljala djeca, bolesna, ali puna nade, u tihoj molitvi za ozdravljenje. Tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1944. godine, partizani su rekurirali zgradu i pretvorili je u privremenu bolnicu za evakuaciju ranjenika i onih koji su bježali pred nacifašističkim trupama. Zidovi ove bolnice, već obilježeni mukom, tada su svjedočili još jednom valu patnje – ratu, ranama i gubicima. Nakon rata, kompleks se ponovno vraća svojoj izvornoj namjeni. Postaje specijalizirana ustanova za liječenje respiratornih bolesti, ponajviše tuberkuloze, a u toj funkciji ostaje do kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je, zbog razvoja moderne medicine i promjene potreba, zauvijek zatvorena. Ono što je uslijedilo bila je tiha, ali neumoljiva propast. Desetljećima je bolnica bila u stanju progresivnog napuštanja. Kiša, vjetar i vrijeme učinili su svoje. Namještaj je ostao na mjestu, ali razbijeni prozori, oguljeni zidovi i urušeni stropovi danas svjedoče o neumoljivom zubu vremena.

NAPUŠTENA VILA U ITALIJI - Italija, zemlja neizmjerne ljepote i bogate povijesti, krije i jednu tišu, melankoličniju stranu. Diljem njezinog slikovitog krajolika rasute su tisuće napuštenih vila, zaselaka i palača – nekoć simboli moći, bogatstva i života, a danas tek nijemi svjedoci nekih prošlih vremena, prepušteni zubu vremena i zaboravu. Ove "uspavane ljepotice", kako ih Talijani često nazivaju, pričaju fascinantne priče o usponima i padovima, snovima i tragedijama. Mnogi stanovnici, poput onih iz sela San Severino di Centola u Kampaniji ili Patrica južno od Rima, napustili su svoje domove tijekom 19. i 20. stoljeća u potrazi za boljim životom, bježeći od teških uvjeta, siromaštva i surovih zima (CNN Travel). Migracije, osobito prema Americi, ostavile su za sobom prazne kuće koje su desetljećima zjapile prazne. Prirodne katastrofe, posebice potresi koji pogađaju dijelove Italije zbog blizine tektonskih rasjeda, također su odigrale značajnu ulogu. Nakon potresa, obnova je često preskupa ili prekomplicirana, ostavljajući čitava sela ili oštećene vile napuštenima, ponekad s osobnim stvarima koje su stanari morali hitno ostaviti za sobom.