Uglavnom, kad bjelina sve zamete, sjetim se da u našoj maloj zgradi od deset stanova danas ima pet radno sposobnih mužjaka koji mogu primiti lopatu. Ima tu i desetak žena, ali one znaju da postoje muškarci (a uglavnom i nisu više u dvadesetima), pa rijetko primaju lopatu. Ja sam kao mladić često primao lopatu, ali otkad mi je napukla tetiva, radije bih ispiškio kamenac nego da 357 puta moram dignut bolnu desnu ruku iznad ramena kako bih isprtio prolaz za svog petrolej plavog kliću. I onda se dogodi to. Kao i svake zime, bijele kuje s neba pale i tutač mi zatrpale. Ostavio bih ga ja do ljeta, ionako nemam parking na poslu, ali pješke po ledu i sigama s Juniorom do škole i na trening? Ne baš, ako ne moram, nisam od onih luđaka koji zapiknu dete u razini svoje riti na stražnji sic bicikla i piče po kijametima – njima toplo od pedaliranja, dijete smrznuto, ali sa super pogledom...
I tako, čekam prvi dan da se sniježak otopi, ništa. Čekam da netko od susjeda otkopa prilaz, ništa. Pa drugi dan. Prolaze cestom neke dvije tete u zelenim uniformama, umorne i rumene, puše i vuku teške lopate. I prođu dalje do birtije na konjačić. Ralica i pravi šljakeri – nula bodova. Gledam Igman ispred zgrade, Igman gleda mene. Prvi susjed nema parkiran auto ispred ulaza, pa je samo proprtio usku jednopješačnu stazicu. Drugi radi od kuće, i ne treba mu auto, pa je stresao snijeg s krova svog automobila na stazu i dignuo brisače da se ne zalede. Treći je izašao, vidio da je malo počišćeno, popušio cigaretu s četvrtim i malo proširio stazu. Peti je s mora, pa nije ni provirio nosom. Najveći je problem s onim sa zadnjeg kata jer s njim nitko ne razgovara, a on jedini može metlom strovaliti gromadu od pola tone ubojite zaleđene lavine praćene okrutnim sigetinama što se s krova nadvila drito nad ulaz u haustor. Scarry, majke mi.
U susjednom su haustoru samo podstanari, a oni ne smatraju to obavezom. Fini ljudi. Pa sam tako ipak ja uzeo lopatu, očistio krivog kliću, očistio svog kliću i potom aproksimativno osam tona, srećom, solidno čistivog mokrog snijega. Nakon tri sata, mokar kao miš, shvatio sam da mi je misija uzaludna, jer je bilo počišćeno tek 80 posto prostora ispred mog i susjednog haustora, skupa s parkinzima. A nisam želio izložiti sebe malenog čisteći dio pod strehom opeterćenom ledom koji je mogao ljosnuti svaki čas. Shvatio sam pritom i da par metara gradskog trotoara do ceste (koji treba počistiti netko zadužen za čišćenje grada kome uredno na vrijeme plaćam mjesečni harač) – također nije očišćeno. I da ću ipak s Juniorom morati pješke u školu, gledajuć gore i klizeć dolje kao u Space Invadersima, ili lopatati još dva sata bacajući snijeg na cestu, s kojeg će ga ralica, ako ikad dođe – opet vratiti nazad.
Probudio sam Mališu, obukao i nahranio i obećao grudanje do škole. Bio je oduševljen dok se nije počeo smrzavati, ali je tih pola sata proletilo. Meni onih sat vremena trčanja do posla baš i nije, kao ni kolonski povratak kući. Django 2. Uzeo sam lopatu i za par sati očistio i trotoar. Stajao sam i dahtao, iz mene se pušilo, a tada mi se ukazala stara susjeda i za znak zahvalnosti što sam očistio i ispred njenog ulaza - pozvala me na rakijicu. I to mi je trebalo! Nikad se mi Hrvati nećemo trgnuti, udružiti i rušiti vlast sve dok ima domaće šljive i dok možemo sjediti i pričati. E, jesmo narod...
Srećom, brzo je otopilo, pomislih, ovo je prošlo 'lišo', kako bi znala reći moja baba dok bi igrala briškulu. Ponadao sam se da će dogodine zimska služba konačno izvući neki zaključak, recimo slušati prognozu, nabaviti dovoljno soli, provjeriti vozila i na vrijeme očistiti grad. Malko sam se prešao. Mjesec dana kasnije, taman sam zaboravio na prvi snijeg, totalnu nesposobnost zimske službe i puno svog dragocjenog vremena utrošenog na gnjecavo hodanje - eto ti kataklizme. Duplo više snijega nego zadnji put. Susjedi su se sad bolje organizirali, ali i dalje nitko nije trebao van autom iz dvorišta, pa se povijest ponovila kad se približilo obećano kupanje u Jezerčici. Lopata, snijeg, auto, pred zgradom, trotoar, izlaz na cestu. Kad, eto ti sljedećeg problema – gdje parkirati? Ljubomorno sam na svoje, skupim znojem izlopatano mjesto stavio papir 'Očistito, Hrvat', s nadom da se nitko neće uvaljati, i krenuo na posao. Ali niti jedan parking u Zagrebu u blizini mog radnog mjesta nije bio očišćen. Pa sam se vratio natrag i čekao tramvaj. I spremio vrlo razuman odgovor koji ću dati kontrolorima zbog čega nemam kartu.
Plaćam 100 kuna svaki mjesec gradu Zagrebu i 350 Zagrebačkom Holdingu. Ne kasnim, gunđam, ali platim, nerviram se i smatram da je red sudjelovati u uređenju i napretku svoga grada. Ali za to i očekujem nešto. To nešto nije pomoć ljudima iz NK Dinamo u vidu tridesetak milijuna kuna godišnje, kao ni jednokratnih dvadesetak milijuna za imbecilna štrcala vode u zrak na blatnom polju, koja troše više antifriza u jednom danu, nego moj auto benzina u godini. O Sljemenu sam već pisao. Novac treba ulagati u zagrebačke ceste, vrtiće, igrališta i škole, i ne lagati na televizijama i u novinama da je sve očišćeno kad nije.
Laž je da je Zagreb očišćen, u Zagrebu je na 95 posto mjesta snijeg samo gurnut sa strane s ulica, na parkirane automobile i parkirališta. Baš kao što se u ovoj kifli od države problemi guraju pod tepih. Dokle? Na žalost, ovaj glupi narod pročita u novinama plaćeni oglas kako su gradonačelnici rekli da je čisto. Onda presavinu i zatvore novine i smatraju da fakat je čisto, iako će do dućana i nazad doći u obliku Jetijeve svekrve ili odmrznutog filea brancina. I sve će se zaboraviti, i vrijeme će sve izliječiti, i svi će misliti da je Zagreb bio čist u dva dana. A nije. Gurnuto je u stranu i prepušteno na milost i nemilost vozača, odnosno stupnju njihove kritičnosti odtrpavanja. Možda i bude čisto kad ovo izađe na Netu, ali bih samo htio da ostane neki pismeni dokaz da se poštenim građanima nekažnjeno lagalo i laže u lice.
Susjed s trećeg je kupio nove lopate, susjeda maše kad prođem, Junior nije ni skužio opasnost udara sige, i dalje grudamo svako drvo na putu ka školi. Ja sam se malo nabildao, ruka danas već manje boli. Ljudi koji vode grad vozaju se u limuzinama i slikaju za medije, a ako ih ne zamijene neki novi isti pokvarenjaci na sljedećim izborima, bacat će nam i dalje mrvice i orgijati u svojim viletinama, a ja sve više mislim da gubim bitku. I da se ne treba na to obazirati. Ali nikad neću učiti Mališu da laže, krade i napreduje preko tuđih tijela. Džaba vam fontana, udavili se u parama dabogda... A možda je vrijeme da skočim susjedi na rakijicu i trač partiju? Sad sam spreman na novu oluju!
