Teško je tu hipnotiziranost objasniti mlađim generacijama. Od sporta si na jedina dva programa osamdesetih imao tri prijenosa tjedno, a ne kao danas na svakom od deset kanala od islandske albino lige u bowlingu, do modernog petoboja i lacrossea za pse. I sport se cijenio, prenosilo se s koljena na koljeno da su sportaši pošteni i vrijedni gladijatori koji uz puno truda mogu nadograditi urođeni talent i time postati najboljima na svijetu. Nogomet mi je tada bio najbliskiji jer sam ga igrao i sam, i htio zabijati kao Baka Slišković Torinu ili kraljevati obranom kao Zeko Zajec. Braniti kao Preud'homme ili Paćarada protiv Zvezde, vikao ime svog idola dok trčim s loptom prema golu…
Ali Zurich je nekako bio klasa iznad, tata me jednostavno naučio da je atletika plemenit i velik sport, pošten i težak, prava Kraljica. A film Vatrene kočije je samo dodao jaja na špek, odnosno ulje na vatru, i ljubav je bila rođena – uglavnom, obožavao sam gledati atletiku.
No, kraljica sportova toliko je bila rijetko na programu da sam uvijek žicao starog da idemo na Maksimir na zagrebačkog Hanžeka, čak i kad se jedini put održavao u Karlovcu i kad smo navijali za Alebića, ali ga je dobio neki čupavi bradonja. Koji je u biti bio naš, Knapić, pa smo se opet veselili. I navijali za Stekića, Sušnja, Vlašića, Romea Živka, Branka Zorka, ali i cijenili sve sportaše, atlete, ljude koji su se pošteno borili. Jer su stvarno i djelovali kao atlete, ni prebildani ni premršavi, baš ono - zdravi. Atletičari…
Odrastao sam polako na školskom dvorištu i uz televiziju, tata je imao sve više posla, a ja memorirao božanstva poput Jana Železnog (gdje je danas Uwe Hahn koji je bacio koplje preko 104 metra, i promjenom težišta, kako ne bi od trkača radio ražnjiće – nestao!?), Michaela Johnsona, Grega Fostera, dugoprugaša Vainija, Wessinghagea, Douga Padille, žene-stegna Flo Jo, gospodina Kratochvilova i malo manje muškarca od nje - Marite Koch, s njima u rangu bezprstne Jordanke Donkove, bio zaljubljen u figuru Marlene Ottey i lišce Stefke Kostadinove, čudio se kako Kineskinje ruše rekorde u Kini, a nema ih u Europi... I shvatio da je i Kraljica okaljana.
Uz sve skakačke Powelle, galebe Jonathane, Boga Sergeja i njegovih bitaka s masnokosim Vigneronom (večer stoljeća u Rimu, uz par svjetskih rekorda), nesretnog Gataulina koji bi, da se rodio deset godina kasnije, isto bio Bog, jedna mi je disciplina ipak ostala vrh... Skok u vis je nešto zbog čega i sad lagano zasuzim. Nevjerojatno zahtjevno mučenje odraznog stopala, tjeranje dva metra nekakvog mršavog dečeca od sedamdesetak kila da prebaci to krhko tijelo preko tvrdog štapa na visini nogometne prečke!? A sve je krenulo slučajno, crno-bijeli ruski film o legendarnom vladaru Valeryju Brumelu i pada s motora, nakon kojeg svojom nadaleko znanom spretnošću (ostima u koljeno) sutradan završavam na šivanju noge u veloluškoj hitnoj pomoći. Doktor i ekipa u pomoćnoj prostoriji gledaju finale visa na Olimpijadi, a brko Wessig mlati mog favorita Wszolu... A i ja virim sa stola, i naginjem se sve dok ne padnem s istog. Noga je zašivena ukrivo, dlake su srećom pokrile grešku, doktori mi se i danas nasmiju u prolazu, a ja sam godinama iza toga čekao prijenose atletike na televiziji, i bio spreman i tri lektire pročitati samo da na par sati uz ekran zamišljam kako i ja bivam zvijezdom, vinem se do granice stratosfere, ispružim nekrhko tijelo, otvorim usta, i dignem guzove taman toliko da pomaze letvicu, ali da je i ne sruše.
Tada se odnekud stvorio zrikavi Kubanac s dokoljenkama od pola metra, visok, lud i savršen, sjebo zlatokosog Šveda Sjoeberga više puta, trajao gotovo deset godina i imao status Dražena, Kukoča, Prosinečkog... Javier Sotomayor je bio kralj visa, jednostavno viši i bolji od ikoga, u disciplini u kojoj je vijek trajanja jednak kvaliteti neke koščice u peti, ligamenta u zglobu, ičega u koljenu. I on je dugo trajao, i u jednom trenutku i otišao, došli mlađi Paklini, Jianhue, Malysz prije Malysza Partyka, mali Holm, do 1991. „naš“ Topić...
Ali nikad srce nije titralo kao kad bi kamera ulovila mega Javiera koji bi jednim okom gledao suca, a drugim tako gutao onu udaljenu letvicu, da bi se sirotica od straha samo uvukla u sebe i spustila za pola centa... Čak sam ga i tražio na Kubi, a ga upoznam, ali je bio van otoka.
U to sam doba, početkom tisućljeća imao fazu Hrvatske nogometne reprezentacije. Putovao po svijetu, švercao se i krpao, upoznao divne ljude i urlao za svaki gol, kao nekad za Cibonu, RK Zagreb ili Mladost. Obišao sam Belgiju, Latviju, Japan, Portugal, Njemačku i polako nažalost počeo shvaćati da to više nije sport nego mafijaško kladioničarska spletka u kojoj se rezultati znaju i prije utakmice, jer to donosi ogromne novce. I tako, dobrano razočaran u sport, sportaše i sve oko njih, vratio se staroj ljubavi, atletici, i divio se onom nešpricanom, djevičanski genijalnom Ussainu Boltu, kad je niotkud na netu isplivao video u kojem vidljivo mrtvo pijani Rus pokušava preskočiti nešto, ali to mu nikako ne ide, pa tetura, pada, i na kraju ga sudac vodi za ručicu na riganje kao predsjednicu razreda na maturalnoj. Čupavi luđak se ispričao savezu, nastavio s treninzima, natjecanjima, pobjedama, osobnim rekordima i na zadnjoj Olimpijadi postao moj novi idol, za kojeg sam navijao i prošli tjedan, na Svjetskom prvenstvu u Moskvi.
Moj skoro osmogodišnji rastavljeni jedinac Rok je na laptopu do mene gledao Nebesa, a ja skok u vis. Kad bih mu rekao da pogleda, bacio bi i on oko, pa smo uskoro zajedno navijali za čupavog u visu, kao i za žutog na sto metara. Vis je disciplina koja uz troskok valjda najbrže guta svoju djecu, pa je tako nestala hrpa velikih talenata – jedan krc, i pa-pa. Čupavi se vratio nakon ozljede, ali danas mu nije išlo. Ne mogu to objasniti, ali zasuzio sam i stisnuo se kao kad je Mirko imao Minotaura, Hrvati skoro svaki put Srbe u košarci, nogometaši Francuze u Francuskoj, Mate onog Indijanca, ali Čupavi je otpao... No, na 238 ogromnih centimetara ostalo je par nekih novih klinaca, siroti mali štrkljavi Kataranin kojem bi dao sendvič da ga vidim na ulici, i neki neuhranjeni Ukrajinac felšavih usta. Ne osvajaju se više prvenstva s 232, hvala svevišnjem.
I onda su krenuli, dvadeset godina nakon Salamance i nebeskog Sotomayora s 245 cm, dva klinca skaču dobro iznad 240 fucking centimetara. Ruše, letvica pada, ali su tu, doma... Ono, lupaju je guzovima, dakle, to je sitnica, to je pitanje dana, mjeseca! Znam da bih trebao razmišljati o tome da nemam posao i da je kriza, i da je sve u komi, ali tih pola sata, sat, ja sam vam ljudi moji bio sretan, gledao nešto što obožavam, navijao, izvijao se s njima, skvičao kad bi letvica pala, a ja znao da su je imali... Sanjao da skačem 246, a na tenisicama piše "Pusa" i "Mama"...
I gledam tako kraj sebe Roka kako stišće šaku i navija, vidim nastavak sebe, i zahvaljujem starcima na odgoju, onoj sili koja nas drži da ne odletimo u Svemir, te shvaćam da život čine toliko male sitnice koje najčešće zapostavljamo. Pa se opet obavezujem da ću se veseliti svemu, koliko god smiješno i neshvatljivo drugima, nesretnima, to bilo. I svečano potpisujem da se više neću nervirati oko repke, slava i Luki, i Mandži i Oliću, ali shvatio sam da sam ipak primarno gledač atletike, a ne nogometa! Do Brazila, a onda… No, prije svega, red je na ovogodišnji Zurich i totalno isključivanje mozga.
Ajmo dečki, vrijeme je za nove rekorde.
