Razlog mog pitanja je bio sasvim jednostavan – nalazili smo se usred mrkle olujetine u avionu, u kojem je netom nestalo struje i motora, i trenutno smo padali kao mrtav kamen prema Indijskom oceanu. 'Ti si lud! Umrijet ćemo za manje od minute, a tebi se jebe?!' 'Pa kad ćemo i ovak i onak poginut, bolje da se pritom mrknemo!'
Ursula se primila za glavu i nastavila urlati kao i polovica putnika, dok se ostalih stotinjak tiho molilo na nekom svom jeziku i svojem božanstvu. Odmahnuo sam rukom kao Gusztav u legendarnom crtiću, otvorio zadnju čokoladicu koju su nam dali još u Sydneyu i mirno čekao smrt. Kaj sad, tko mi je kriv što obožavam putovati i što me crvi u dupetu moraju voditi sve do Australije umjesto da trunem u lokalnoj birtiji i veselim se golu Fiorentine protiv Genoe.
Pogledao sam molećivo Ursulu u crvene oči, a ona je zaurlala "Nein!" tako jako da je u avion mam došla struja. Ukopčao se i pilot i rekao da nakon sitnih problema nastavljamo let i da smo u Kuala Lumpuru za nekih sat vremena. Stjuardese su se otkopčale, obrisale suze i krenule nam dijeliti cugu. Pogledao sam na mjesto do sebe, ali Ursula je već sjedila na drugom kraju aviona i bilo joj je jako neugodno… Pojeo sam i njen Toblerone, zakrmio i više se nikad nismo sreli…
I tako vam se nisam upisao u Mile high, klub za koji sam donedavno mislio da označava pozdravljanje frontmena Hladnog piva, a ne seksanje u zraku iznad soma i pol visine. A nije da nisam i prije pokušavao… Frend je devedeset i neke imao diplomski na helikopteru i pozvao mene i tadašnju djevojku na vožnju. Umjesto seksi kabinice za putnike i vižljastog stajliš helića koji koriste američki novinari, frend je od tla tri minute jedva odljepljivao gargantuozni ruski tenk od xy tona, a kad ga je konačno dignuo i počeo radit osmice, razvaljao nas je u stražnjem dijelu kao gnoj po livadi i jedva smo se dočekali zrigati na majčici zemlji. Tvrdoj majčici zemlji.
Sljedećih desetak vožnji avionom, ispostavilo se da sam proveo družeći se s – flašom. Dobro, više njih. Tako je ostala nezaboravna vožnja Ryan Airom do Londona kad smo na pulskom aerodromu u djutiću kupili votku sumnjivog porijekla za 4 eura. Litru! Pa je krišom trpali u kavu… Ili ono kad smo Zeljo i ja pretjerali u budimpeštanskim birtijama i u zadnji čas utrčali s pilotom u avion za Helsinki te naletjeli na naše navijače s par boca Chivasa. Ili kad sam od Dubrovnika do Zagreba blago pripit uspio zaspat na ramenu biznismena do sebe i zaflekat ga slinom po ramenu… Sve do leta na Kubu.
Mrzim Charlesa de Gaullea. Ne osobno, mrzim taj pariški aerodrom. Mislim, aerodrom, ono... To je grad, semafori, parkovi, leševi, mogao bi se cijeli set CSI-a tamo snimat, čak mi se učinilo da sam i Toma Hanksa luknuo jednim okom… Avioni, inače najbrža prijevozna sredstva, danas zbog nesposobne birokracije oduzimaju toliko vremena da je to strašno. Evo sam se naježio. Kao prvo, moraš doći dva sata prije polaska. Onda sve kasni pola sata, da bi na željenu destinaciju došao s minimalno sat vremena zakašnjenja. Charles de Gaulle je drugačiji. Na njemu sve zlo morate pomnožiti s dva. Prvo sam na povratku iz Biarritza sat i pol tumarao busevima između terminala i zakasnio na let za Zagreb. Drugi put smo kasnili iz Aberdeena, zbog gmizanja propustili let i opet čekali satima. Treći put sam tri dana oko Božića u Stockholmu bio samo u vesti, jer mi je prtljaga bila u Ouagadouguu. Pa ti nemoj pit…
Kad sam shvatio da me put namjesto mog najvećeg sna, najdraže želje od onih Olimpijskih igara kad su kubanske odbojkašice izašle na teren u jednodijelnim frotirastim preseksi dresovima, zrikavi skakavac Javier Sotomayor srušio svjetski rekord, a Teofilo Stevenson ostao nesrušen, vodi preko Charlesa, mam sam se usro. Odmah sam, stari pesimist, na netu otkrio da je osoblje u štrajku, kako islandski vulkani imaju hripavac, da se tope ledenjaci… Ma sve crno. A onda smo konačno sletjeli u Pariz. Četiri sata čekanja nakon samo jednog sata kašnjenja iz Zagreba, ubijanje vremena i sendviča, i dolazak na D peron, 52. kolosijek. Nešto se u meni bućka od nervoze, kad uzbuđena teta s razglasa (prema kojoj je ekstazna Barbara Kolar časna sestra) kaže da će let kasniti. Kad smo s delayom od sat i pol konačno ušli, pilot je rekao da imaju kofer viška. Onda je nakon pola sata rekao da imaju kofer manjka. Onda sam zaspao, svjestan da sam trebao ići na Krk ili Krf, a ne jebene Karibe, a tada me probudilo rulanje! Pa mi krećemo!!! Čak ni činjenica da letimo preko Bermudskog trokuta me nije mogla smesti s nauma da konačno kad svi pozaspu obavim taj čin seksa. Osim što sam se naroljao vinčine i zaspao. Ali tu je povratak, i k tome noćni let, pa rekoh – budemo onda, objasnio sam svojoj boljoj trećini i utonuo u polusan. Nismo ni dva sata zakasnili…
Naravno, kako to obično biva, nakon proletjelih tjedan dana, na povratku smo bili totalno kiseli što se vraćamo doma iz rajske rumske bačve, divnih plaža i ponosnih prelijepih ljudi. Pa smo šutke sjedili i čekali da poletimo (pola sata delay), a tada nam je i spiza došla za stol. Odnosno u sjedala. Inače imam 184 centimetra i težim stotici glede kilaže, pa ne mogu ne primijetiti da su graditelji avionskih interijera – teži imbecili. Pa jebene slijepe kokoši nesilice i kljasti nesretni pilići u KFC-u imaju više prostora od ljudi u avionima Air Francea. Deset sati prikliješten u dječjem grobeku s koljenima pritisnutim metalnom rešetkom sjedala ispred sebe i ručicama sljubljenim uz prsa kao T-Rexu!
Poludio sam, a slom doživio kad mi je umjesto obroka u krilo serviran komad bijelog mesa, suhi, tusti i tmi stalagmit koji ne bi pas s maslom pojeo, tvrd, žilav, nerazgradiv i odvratan u kombinaciji sa žemljom od jučer?! Tisuću eura da ti poslože nešto što bi i Floki i Flok s gnušanjem odbili, sramota.
Pa mi je splasnuo polet za seksom. Pogotovo kad sam vidio i trećinu kvadratnog metra što ga zahodom zovu, a u kojem samo Quasimodo, Danny de Vito i Nikola Nikić mogu pišat uspravno, onako prljavog i nikakvog, skoro sam potpuno odustao. Zadnju nadu mi je ipak ugasio izrazito nadrkan tip na kraju našeg reda prema prolazu, koji se skoro potukao sa sredovječnom Francuskinjom iza sebe jer ga je namjerno trkala koljenima kad je spustio sjedalo. Pa ga nismo htjeli buditi.
Sletjeli smo deset minuta prije vremena, ali i bez tri kofera. Od straha nisam uzeo više od dvije boce ruma, koje su mi popili dok se još ni raspakirao nisam. Ni fotke posložio. I sad mi već fali putovanje… Ufff, jesu ljudi nekad teški, ja prvi. Uglavnom, čim otplatim ovo, jedva čekam novo putovanje, a nadam se i da gospoda u Air Franceu ovo čitaju i da će mi dat mjesto u biznis klasi i sobu u Sheratonu na Charlesu ukletom de Gaulleu. Ajd pivili.
