Na današnji dan prije točno 500 godina, 6. rujna 1522., ostaci ostataka ekspedicije Ferdinanda Magellana uplovili su u luku Sanlucar de Barrameda na jugu Španjolske nakon 1082 dana putovanja u kojem se preživjelih 18 mornara na brodu Victoria upisalo u povijest kao prvi ljudi koji su proputovali oko cijelog svijeta. Kao kugle, naravno.
Pola tisućljeća poslije tog događaja pamti se da je vođa ekspedicije Magellan, rođenjem Portugalac, ali u službi španjolske krune, poginuo u bici na otoku Mactan u Filipinima, čiji su stanovnici dolazak Europljana u travnju 1521. smatrali događajem koji im je do te mjere pokvario dan da je njihovih 1500 ratnika strijelama, kopljima i kamenjem nadjačalo 60 konkvistadora. Usput pobivši neke od njih. Tako i Magellana.
Manje se pamti da je na početku ekspedicije iz Španjolske isplovilo čak pet brodova s ukupno 277 članova posade, od kojih mornara 234, da je ekspedicija pretrpjela pokušaj pobune dok je još bila na Atlantiku, da je Magellan, između ostalih, svog navigatora, Baska Juana Sebastiana Elcana, zbog organiziranja pobune kaznio s pet mjeseci teškog rada u okovima.
U pravilu se uopće ne pamti da se na istom suđenju sudilo i naredniku Antoniu Salamonu, uhvaćenog u seksualnom zagrljaju s malim od palube Antoniom Ginovesom ili da je društvo putem imalo piratske ispade, primjerice nad kineskim džunkama, da su Portugalci na Kapverdskim otocima – tada već debelo na povratku ekspedicije – zatočili 12 ljudi koje je kasnije oslobađao kralj…
I opet ironično, onaj koji je zapovijedao brodom koji je nakon skoro tri godine umiranja od gladi, dezertiranja, pokolja raznih vrsta i razina brutalnosti, uspio vratiti u luku iz koje je krenulo Magellanovih pet brodova, bio je onaj Elcano kojega je Magellan nakon pobune mjesecima držao u lancima.
Unatoč tome, ekspedicija se i 500 godina poslije naziva Magellanovom. U to vrijeme ekspedicija je ispala kao relativni neuspjeh, u smislu biznisa svakako, jer takav put definitivno nije mogao biti isplativ za trgovinu začinima s drugog kraja svijeta. Danas se, međutim, ovaj događaj smatra od ogromnog povijesnog značaja jer je njime i praktično dokazano ono što je bilo jasno još starim Grcima – da je Zemlja okrugla.
I tu dolazimo do ironije modernog doba. Točno pet stoljeća poslije broj ljudi diljem svijeta koji su totalno uvjereni da je Zemlja zapravo ravna ploča, u radikalnom je porastu. Prije nekoliko godina agencija za ispitivanje javnog mnijenja Dastafolha utvrdila je da samo u Brazilu u ravnu Zemlju vjeruje čak 11 milijuna ljudi, što je užasno puno čak i za naciju od preko 200 milijuna stanovnika.
Pa ako bi se slučaj Brazila još i mogao objasniti stavom neslavnog Flath Earth Societyja da je "Zemlja ravna zato što Biblija kaže da je ravna i bez obzira na bilo što što nam o tome kaže znanost", trend je zabrinjavajući diljem globalnog Zapada i ne može se objasniti samo doslovnim, čak i iskrivljenim tumačenjem Svetog pisma kršćana.
Prije četiri godine YouGov je u istraživanju u SAD-u utvrdio da čak trećina, odnosno ravno 33 posto "milenijalaca" misli da je Zemlja doista ravna, u većoj ili manjoj mjeri, u rasponu od čvrste uvjerenosti do skepticizma oko slika Zemlje iz svemira, dokazivanja o zakrivljenosti Zemljine površine, oblika Zemljine sjene na Mjesecu i sličnog.
Tada su milenijalci bili u dobi između 18 i 24 godine. Istraživanje je pokazalo da šestina svih odraslih u SAD-u ne vjeruje u lekciju o Zemljinoj kugli iz osnovne škole. Samo 6 posto Amerikanaca starijih od 55, primjerice, imalo je problema s konceptom Zemlje kao okruglog planeta.
Zanimljivo je bilo vidjeti da su, prema YouGovu, ispitanici pokazali da, što su stariji, u manjoj mjeri vjeruju u ono što je dokazala Magellanova ekspedicija prije pola stoljeća, odnosno Pitagora računski još prije više od 2500 godina.
Ako već ne i prije, na što je u svoje vrijeme upozoravao još Carl Sagan, prestalo je biti smiješno sprdati se s "ravnozemljašima"nakon što je Donald Trump osvojio predsjedničke izbore u SAD-u.
Tako se, primjerice, mediji diljem svijeta više nisu u tolikoj mjeri sprdali čak niti s činjenicom da je krajem te godine od 650 okupljenih na "Flat Earth International Conference", najveći dio uzvanika najpopularnije ravnozemljaške konvencije doputovao – iz cijelog svijeta avionima.
Konvenciji se mora priznati da je bila odličan biznis. Ulaznice koje su se godinu ranije naplaćivale od 109 do 249 dolara, 2018. godine su se plaćale i do 350 dolara po osobi. I bile su sve razgrabljene. Isto tako odlično išla je i prodaja suvenira poput malih modela Zemlje prikazane kao ravne.
Kakve su im bile teme? Polaznica je bio stav da je "okrugla Zemlja zapravo Sotonina prevara", a nadgradnja je bila da je sve to sa Zemljinom kuglom zavjera NASA-e, masona, "globalista", što god im takav izraz trebao značiti i – tada najomiljeniji – Elona Muska.
Ovakvi skupovi i inače su mjesta iskazivanja katastrofalnih razina neznanja, doslovno do neuočavanja sile teže u vlastitom životu na Zemlji ili razlike između vakuuma i zraka. No, te godine po prvi put se svijet suočen odjednom i s Trumpom i s krizama od ekonomskih do klimatskih počeo suočavati sam sa sobom, s onime u što se izrodio.
Prije nekoliko godina magistar teologije i doktor povijesti Goran Šarić objasnio je za tjednik Express da je nekoliko razloga za depopularizaciju znanosti do ovakvih ponora. Prvo to da je "političarima korisnije da društvo iz godine u godinu proživljava 1941. i 1945., eventualno i 1991. i 1995. godinu", što se može primijeniti i na globalnoj razini s drugim narativima, nego da se bavi razumnim stvarima u aktualnom trenutku s razumnih pozicija.
"Albert Einstein je govorio da ako nešto nismo u stanju jednostavno objasniti, onda to nismo razumjeli. Znanstvenici često govore jezikom koji je stran široj populaciji. Kad se dugo bavite nekim područjem, upadate u zamku da zaboravite kako nisu svi upoznati s tom materijom kao vi. Vodeći svjetski fakulteti imaju katedre za popularizaciju znanosti, odnosno 'javno razumijevanje znanosti'", kazao je i dodao:
"Profit u društvu u kojemu je jedini kriterij forsiranje jeftine zabave, daje brže rezultate nego ulaganje u serijale poput 'Cosmosa' pokojnog Carla Sagana. Iza popularizacije znanosti moraju stajati znanstvene institucije, potrebna je državna strategija. I koliko god ima istine da u svakom društvu jeftina zabava nalazi na mnogo više konzumenata nego obrazovni program, toliko i među znanstvenicima ima nemali broj onih koji su fakultete završili radi plaće, a ne iz ljubavi prema znanosti. A ako netko nešto ne voli, kako da to prenese drugima?"
Zanimljivo tumačenje istog problema dali su prije koju godinu i autori predstave o školstvu "Mi i oni", koja se igrala u ZKM-u, dramaturginja Katarina Pejović i Dario Harjaček. Objasnili su da su diljem Zapada državne vlasti što planirano, što slučajno, po automatizmu ganjajući uske ideološke interese, naprosto upropastili obrazovanje zato što su "obrazovani i svjesni ljudi opasni po vlast".
Obrazovani mladi danas znače kritički nastrojene i pametne, pronicljive glasače sutra, odnosno umnožavanje ljudi poput, primjerice, prije nekoliko godina pobunjenih studenata s Filozofskog u Zagreb. Vlast zato ne voli pametne ljude. A posljedica je, objasnio je Harjaček:
"Kritičko mišljenje mora ići ruku pod ruku sa znanjem. Inače kritičko mišljenje može postati opasan mehanizam u rukuama idiota, možemo doći do toga da svatko tjera svoje pravo na mišljenje do apsurda, samo zato što to može, bez ikakvog znanja iza toga."
