Zahvaljujući ultrazvuku i suvremenoj dijagnostici, u današnje vrijeme buduće majke mogu saznati, osim spola djeteta, već i sve ono što se s bebom u trbuhu događa.
Kad se radi o teškim dijagnozama, budući roditelji moraju donijeti stravičnu odluku – abortirati ili ne.
Joy Freeman, mlada Britanka, bila je prisiljena birati između rađanja djeteta s teškim deformitetima, koje vjerojatno ne bi preživjelo i abortusa.
Trudnica na pregledu, Zika virus
Razgovarala je s ljudima koji su bili u sličnoj situaciji i otkrila da se s tim problemom muškarci i žene različito nose. Zato je odlučila napisati svoju ispovijest za Guardian.
"Kad dobijete dijagnozu da je vaše nerođeno dijete teško deformirano, to vas odvede u čudan paralelni svemir u kojem su svi drugi nekako bezdušno sretni. I dalje ste trudni i ljudi vam čestitaju, ali vi živite u nekakvoj otrovnoj misteriji znanja i izbora", počinje Joy.
"Našem djetetu je na rutinskom pregledu na polovici trudnoće dijagnosticiran rascjep kralježnice (spina bifida). Prognoza nije bila dobra. Šanse da uopće preživi su bile vrlo male, a ako se to i dogodi odmah po rođenju bi uslijedila teška operacija, s pretpostavkom da dijete vjerojatno neće moći ni hodati ni govoriti. Moj partner i ja morali smo odlučiti hoćemo li odgajati dijete s teškim invaliditetom ili ćemo pristati na abortus", nastavlja.
"Mislim da bi žena trebala imati zadnju riječ kad se radi o njezinom tijelu i stvaranju novog života, ali nikad nisam mislila da bih sama mogla otići na abortus. Kako sam već dva puta prije bila trudna, od čega je prva trudnoća rezultirala spontanim pobačajem, a druga zdravim djetetom, uvijek sam mislila da bih se u ovakvoj situaciji borila za svoje dijete pod svaku cijenu. Međutim, ovaj put se nisam borila. Odlučili smo se za kasni abortus i, nakon što sam uzela tabletu da ubijem dijete, porođaj je izvršen u jednoj velikoj londonskoj bolnici, gdje sam mogla čuti plač zdrave novorođenčadi. Vizija malog bijelog kovčega, koji odlazi na kremiranje, progoni me u snovima, kao i riječi 'Napravila sam to!'", iskrena je Joy.
xtheowl/Flickr
"Jedina stvar koja mi je pomogla da prođem kroz moralna preispitivanja je ta što je moj partner, otac mog sina i ljubav mog života, bio siguran da je pobačaj prava stvar za nas kao par, za dijete, za našeg sina. Stavio je moje nedoumice u pravi kontekst, podržao me i uvjerio da smo i dalje isti ljudi bez obzira na to što smo učinili", piše Joy.
"Kad smo prvi puta dobili dijagnozu, mogla sam osjetiti bebu i smatrala sam se podlim izdajnikom na svaki njezin pokret koji je signalizirao da tu ima života. Bila sam u potpunom kaosu. Ali je moj partner bez dvoumljenja vjerovao da kroz abortus to dijete neće patiti, da će se vratiti Bogu ili krugu energije iz koje smo došli u ovaj život ili u što god vjerujete i da nećemo žaliti za tim djetetom, niti osjećati gubitak svih nada i snova koje bi uslijedilo da smo odlučili odgajati to dijete", kaže ova Britanka.
Otvoreno o pobačaju: Otkrile svoje razloge, bol i posljedice
Ona je osnovala grupu podrške ostalim ženama koje su prošle kroz slično iskustvo.
I njihovi partneri su bili sigurni da je pobačaj prava stvar i nisu imali moralnih dilema, koje su žene dijelile među sobom.
Počela je ispitivati partnere tih žena o njihovom iskustvu. Odgovori su bili nevjerojatno slični onom što je njezin muž govorio, ali su se razlozi razlikovali. Svi su osjećali da je abortus za očeve manji moralni problem i bili su spremni objasniti zašto.
Mark (40) je izgubio prvo dijete nakon dijagnoze ventrikulomegalije, proširenosti moždanih komora. On je objasnio da ga često pitajuda žali li zbog svoje odluke, ali da je to bilo najbolje za njegovu ženu, za dijete koje su izgubili i za njihovu buduću djecu.
Jay (33) je izgubio dijete zbog Edvardovog sindroma i osjeća grižnju savjesti zbog svoje uvjerenosti da je ispravno postupio.
Harison (35), je rekao da on i njegova žena nisu mogli znati kako bi na njihov život utjecalo da je njihova kćer, koja nije imala ni želudac, ni bubrege, i čiji se mozak nije razvio, ipak preživjela rađanje.
"Možda bi umrla odmah po rođenju ili ubrzo nakon toga i drago mi je da moja supruga nije morala prolaziti kroz cijelu trudnoću i porođaj, pa da se na kraju to dogodi. Na prvi pogled bila bi savršena, ali život je težak i kad ti tijelo normalno funkcionira. Kakav bi život ona imala? Kakav bismo život imali mi?", rekao je Harrison.
Leon (42) i njegova supruga čekaju pregled koji se obavlja u 18. tjednu da bi saznali razmjere kromosomske abnormalnosti svog djeteta. Za njih je ovo pakao. Ali su se dogovorili da će, kad dobiju nalaze, na prvo mjesto staviti dobrobit kćeri.
Jane Fisher, direktorica fondacije Prenatalni rezultati i izbori, koja je nevjerojatno korisna za roditelje u ovakvoj situaciji, provela je 14 godina razgovarajući s tisućama roditelja. Njezino iskustvo govori da muškarci često obrazlažu odluku kao nešto što je njima logično rješenje, ali napominje da je emotivna strana priče veoma značajna. Muškarci sve drže u sebi da bi bili oslonac ženama, jer su one te koje prolaze kroz tjelesni problem.
Ovo je potvrdio i Mark, koji je priznao da je mislio da on nema pravo glasa u ovakvoj odluci, jer se radi o tijelu njegove žene.
Zbog toga je neljudski reći da očevima ideja abortusa lakše pada nego majkama, ali je istina da oni na to gledaju s malo veće distance i da su pragmatičniji.
"Rekla sam svom partneru da bih se, da smo nastavili trudnoću i da je dijete na kraju umrlo, potpuno raspala. On mi je objasnio da bi uvijek trebali izaberati bol koja nam je dostupna sada, nego čekati da nam se dogodi kasnije – završava Joy.
