Nije tipični sportski izbornik, drugačiji je od drugih. Iz njega progovaraju sve životne nedaće koje su ga i slomile, ojačale kao i promijenile. Ivica Tucak, izbornik zlatnih hrvatskih vaterpolista, rođeni i zakleti Šibenčanin, konačno je došao u studio Net.hr-a. Iskreno, dugo smo čekali ovaj trenutak...
Nitko kao on
Potpisnik ovog teksta i novinar u videu dosta je puta telefonski razgovarao s Ivicom Tuckom kojeg iznimno cijeni, ne samo zbog vaterpolskih postignuća u posljednjih više od 10 godina koja su, generalno gledajući, sveobuhvatno - grandiozna, ne samo zbog korektnosti nego i zbog domoljublja, odnosno tragedije zbog koje nije pokleknuo nego je uspio oplemeniti hrvatski vaterpolo i sport općenito. A to mogu samo najjači...
Tucku se dogodila najgora tragedija za svakog roditelja kad mu je 2005. stradala trogodišnja kći. Najtežu životnu bitku vodio je upravo nakon tragičnog gubitka voljenog djeteta i uspio nastaviti sa životom, a da nije pokleknuo.
O tome Ivica ne voli pričati niti smo se htjeli doticati te teme. Nikad mu ne bi postavili ikakvo pitanje o toj tragediji, jednostavno nije ljudski. Tucku je u životu sreća na najgori način okretala leđa ali on je bio toliko hrabar, a sreća prati hrabre, pa mu se u sportu vratilo. Uveo je i pravilo u reprezentaciju da svaki igrač mora imati ruku na srcu za vrijeme intoniranja Lijepe naše.
"Politika me ne zanima, prezirem ju. Volim ovu zemlju, nisam ni desno ni lijevo orijentiran. Voljet svoju državu... Ne možeš igrati za Hrvatsku zbog nekakve časti, a ne ne... To mora biti ljubav. Ono na čemu sam ja gradio uvijek te odnose da, kad dođe nas 25-30 na pripreme, da mi to volimo. Morate voljeti nositi trenirku Hrvatske, majicu i kapicu. Domoljublje u svakom pogledu je i u odgoju djece u školi. Ne mrzim nikog, voljet svoj grad, svoju državu i naciju, biti ponosan na to što si Hrvat, biti ponosan na to što si Talijan. To je za mene domoljublje. Ja kad sam došao u reprezentaciju, za mene je bilo normalno da se drži ruka na srcu kad se svira himna", priča nam Ivica Tucak i nastavlja:
"Ne zbog toga što netko tko ne drži ruku na srcu manje voli Hrvatsku, to ne da se razumijemo. Zašto Amerikanci kidaju majice dok svira himna, Talijanima pucaju žile. Ruka na srcu se poistovjećivala s HDZ-om ali ne, to ne znači to. To je hrvatska himna i pjevamo ju, čekamo igrati za tu državu. Hrvatska je za mene najljepša država na svijetu. Bilo je tu nekog otpora da su neki igrači pitali - 'a što mi ne volimo državu ako ne držimo ruku na srcu?' Ne i to u nikad u životu nisam rekao. Niti to znači. Netko drži ruku na srcu pa radi ne znam kakva S u toj istoj državi u kojoj živimo", objasnio nam je, između ostalog, Ivica Tucak.
Iznimno ga cijenimo
Ivicu Tucka cijenimo i zbog toga što je dragovoljac Domovinskog rata koji o ratu uopće ne voli pričati. I danas bi uzeo pušku u ruke i stao na branik domovine jer kako i sam smatra, dužnost svakog je da brani svoj grad, domovinu, svoje ljude. Tucak je branio svoj Šibenik u najtežim danima, kada su četnici i JNA gotovo ušli u Krešimirov grad.
Svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu nije, kao mnogi tada (ali i danas) iskoristio za svoju dobrobit. Izabrao je svoj put do uspjeha, težak, mukotrpan ali jedini ispravan. Tucak je prvi put imenovan izbornikom 16. rujna 2012. i ostalo je povijest. Sve što je u životu ostvario, ostvario je sam...
Na velikim natjecanjima Ivica Tucak za Hrvatsku kao igrač nikad nije zaigrao. Navodno se nekim čelnicima Hrvatskog vaterpolo saveza, koji su vodili HVS u to ratno doba, nije svidjelo to što je svojedobno odradio sezonu s kapicom Crvene Zvezde na glavi.
Iako, to je napravio radi igračke perspektive i napretka, ali kad je 1991. počeo rat u Hrvatskoj više nije mogao živjeti u Beogradu, nije mu to palo napamet, te se zaputio u Šibenik kako bi branio svoj grad i zemlju. I danas bi isto učinio. Iz njega izvire nevjerojatna skromnost i poniznost, ali i snaga. Igrači su mu na prvom mjestu i za njih bi i u vatru ako treba. Malo je takvih frajera s velikim F, istinskih sportskih i životnih mangupa...
Obožava vaterpolo
Ivica Tucak obožava vaterpolo. To je ljubav koja ne može proć - kako je to opjevala popularna Daleka obala u domoljubnom hitu "Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj" - prva i jedina, posebna emocija koja ga čini jačim, sport kojem puno toga duguje ali i želi vratiti. Ivica Tucak itekako dobro zna i što treba svakom igraču. Ima taj osjećaj kakav malo tko ima. Zna i osjeća ljude, osjeća raju...
I vrhunski sportaši imaju potrebe kao i svi normalni ljudi, ne smije se od njih raditi robote i robove i Tucak stalno pazi na svoje igrače da imaju i zadovolje neke svoje ispušne ventile...
I oni trebaju ventil kao uostalom i svatko, jer u suprotnom dolazi do zamora, pa potom i pucanja materijala... Ipak su to samo ljudi i k tome mladi kojima treba opuštanja. I on je sam, naposljetku, čovjek koji se voli opustiti i podružiti...
Narodni čovik
Tucak voli društvo, kafanu, karte, voli zaigrati trešete i briškulu, popiti dobro vino, pojesti dobru hranu, uživati... Jednostavno, Ivica Tucak voli ljude. On je bonvivan, boem, čovik kafane i naroda i to ne skriva nego se time ponosi.
Ivica Tucak general je koji nikad ne ostavlja svoje vojnike, a vojnici su u ovoj priči njegovi igrači. Kad je preuzeo reprezentaciju, popriličan problem bilo mu je uopće i preuzeti jednu trofejnu selekciju nakon Rudića koji se povukao na vrhu nakon svjetskog, europskog i olimpijskog zlata. Nije se bojao, uhvatio se posla i uspio.
Pogledajte gostovanje Ivice Tucka u studiju Net.hr-a.
