"Svakim su se danom oba područja moje inteligencije – moral i intelekt – neprekidno približavala onoj istini, zbog čije sam djelomične spoznaje bio osuđen na tako užasan životni brodolom – da čovjek u svojoj srži, u svojoj biti nije jedna osoba, već dvije. Kažem 'dvije' jer svojim znanjem ne mogu proniknuti dalje od te točke. Doći će drugi, drugi će me preteći na ovim istim putevima; i hrabro poput onog koji sve stavlja na kocku usuđujem se pretpostaviti da će u nekakvoj konačnici ljudska bića sama sebe doživljavati tek kao zbroj raznovrsnih, neukalupljenih i nezavisnih 'podstanara' u jednom tijelu. Što se mene tiče, ja sam, u skladu sa svojom naravi, ustrajno išao u jednom smjeru, isključivo u jednom smjeru, a što se tiče mojeg morala, po zaključcima koje sam izvukao promatrajući sebe sama, naučio sam prepoznati sveukupnu primitivnu ljudsku dvostrukost; shvatio sam da, čak kad bih i mogao odrediti koja je od one dvije oprečne prirode što su se borile u mojoj svijesti moja istinski dominantna priroda, bilo bi to samo zato što sam do krajnjih granica bio ispunjen i jednom i drugom", ulomak je to iz knjige Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea, pisca R. L. Stevensona, a govori o dvostrukosti, dualnosti čovjeka.
"Legao sam u krevet kao Henry Jekyll, a probudio se kao Edward Hyde", veli to glavni lik ove knjige i radi nam sjajan uvod u analizu o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i očiglednom problemu s kojim se muči već dulje vrijeme. Autor ovog članka često upotrebljava slučaj Jekylla i Hydea kao primjer dualnosti u hrvatskoj reprezentaciji jer u njemu izaziva osjećaje slične onima koje sporedni likovi u Stevensonovoj knjizi proživljavaju u prisutnosti doktora Jekylla ili Edwarda Hydea. Ugodu, staloženost i mudrost s jedne strane, odbojnost, strah i zgražanje s druge strane.
Luka Stanzl/PIXSELL
Imamo problem
Hrvatska nogometna reprezentacija ima problem i ne liječi ga, već ga zatomljuje, potiskuje ga i zaključava u imaginarnu ćeliju. Međutim, svako toliko, ono što su zaključali i sakrili nakratko od javnosti probije van i upropasti idilu. Eto, ne trebamo ići predaleko kako bismo potvrdili tezu, u netom završenoj reprezentacijskoj akciji Hrvatska je podastrla svu "raskoš" svoje dualnosti. U srazu sa Slovačkom u Trnavi, gledali smo najbolju Hrvatsku još od one utakmice polufinala Svjetskog prvenstva s Englezima. Sve je bilo savršeno, izvedba taktike, kohezija među igračima, jak tempo i ritam opstajao je 90 minuta, obrana je bila sinkronizirana, vezni red rastrčan i razigran, krila prodorna, a napadač izvanserijski raspoložen.
E, onda je stigla utakmica s Azerbajdžanom. Hrvatska je bila ružna, neefikasna, nemotivirana, nepovezana, neraspoložena. Dakako, čast izuzecima poput Brune Petkovića i Nikole Vlašića koji su zadržali formu iz prošle utakmice. U prvom poluvremenu to nije izgledalo loše, Azeri su bili stisnuti na svojoj polovici i grčevito se branili i na kraju primili samo pogodak iz penala. U nastavku utakmice, eto nama gospodina Hydea. Vješto oko moglo je vidjeti već u prvom poluvremenu da bi se groteskni izobličeni monstrum mogao pojaviti, a na kraju se pojavio.
Hrvatska je stala, potpuno. Tranzicija je zaštekala, krila su počela igrati svoju utakmicu, izostavivši kombinatoriku i ostavivši defenzivne zadaće veznjacima, a rupe koje su ostale za njima počeli su vrlo lako iskorištavati Azeri i krenule su kontre. Hrvatska je nerijetko stajala previsoko, a pressing je odrađivan traljavo, ako je uopće i odrađivan jer su dečki dosta vremena bili pasivni. Dva puta su domaćini zabijali, ali sudac im je poništavao golove, doduše opravdano, ali evidentna je bila nesigurnost u obrani.
Luka Stanzl/PIXSELL
Opet iste pogreške
Zlatko Dalić opet nije pravovremeno reagirao, a trebao je. Niti je mijenjao formaciju jer s rastavljenim veznim redom u dvije linije, defenzivnu i ofenzivnu, gubio je na brojnosti, a uz to su Brozović i Modrić još morali ići u širinu jer su krila zanemarila defenzivnu fazu. Uvođenjem trećeg središnjeg ili defenzivnog veznog možda bi riješio problem, a nije da nije imao zamjene. Kad smo kod zamjena, one su obavljene prekasno, tek kada je pao gol Azerbajdžanaca. Dalić je uveo Oršića umjesto Rebića i Brekala umjesto Bartoleca, i to u razmaku od deset minuta. Dojma smo da je dvojac možda ipak trebao krenuti od prve minute, a ne u posljednjih deset, odnosno pet minuta. Rebić i Perišić djelovali su indisponirano i jednostavno im nije išlo, a na klupi je imao dvojac koji je samo čekao na šansu, ako ništa unijeli bi malo brzine i podigli ritam na bokovima, a uz to defenzivno su nešto odgovorniji od ove dvojice.
Uglavnom, oscilacije koje proživljava Hrvatska sve su, ali nisu izolirane, one se događaju u gotovo svakom ciklusu kvalifikacija, a eto nekako su se uspjele primiriti samo na onom svjetskom prvenstvu lani. Problem je to koji se vuče godinama i te su oscilacije toliko velike i drastične da se doista mogu nazvati "džekilhajdovskima". Kažemo, ima tu i dobrih strana, da ne bi bilo da samo Hyde vodi glavnu riječ. Dobili smo Vlašića, Petkovića, pa i Barišića i Bartoleca koji su dokazali da mladi igrači mogu nositi reprezentaciju, a tu je i Brekalo, za kojeg zaista ne znamo zašto dobiva mrvice i ne igra na prirodnoj poziciji jer evidentno je da je u boljoj formi od, recimo, Rebića.
Luka Stanzl/PIXSELL
Svježa krv
Zatim, tu još čeka i jedan od najboljih mladih igrača koje Hrvatska ima i trenutačno jedan od važnijih igrača u francuskom prvoligašu Lilleu, Domagoj Bradarić, pa onda i Nikola Moro, Luka Ivanušec iz Dinama, čeka se i Mateo Kovačić, koji bi kao trebao biti novi lider. A pitamo se i zašto još stoper Nikola Katić, koji igra sjajno u Rangersu, nije barem u kadru, jer Lovren zaista nije u pravoj formi i pitanje je koliko će igrati ove sezone u Liverpoolu. Također je činjenica da ne može obrana samo ovisiti o njemu i Vidi jer već je poznato da im zna pasti koncentracija i da znaju zajedno ući u takozvanu "crnu rupu", dobro bi stoga došlo i osvježenje na toj poziciji.
Da, to bi značilo da bi takozvani senatori možda morali odstupiti, ali pitajmo se u konačnici, je li važnije da igraju senatori ili da Hrvatska ostvaruje bolji rezultat. Nije li poanta reprezentacije da igraju optimalni igrači koji su u formi? Ma što vi mislili o Ivanu Rakitiću i nedolasku u reprezentaciju, o prijevremenom povlačenju Marija Mandžukića i Danijela Subašića, oni su napravili dobru stvar. Ne treba ih zbog toga napadati i zazivati već se treba posvetiti rješavanju problema.
Luka Stanzl/PIXSELL
Ima li rješenja?
Činjenica je da Hrvatska još uvijek nema jasno definiran sustav koji će se moći primjenjivati u kontinuitetu. Primjer je sjajna utakmica sa Slovačkom i horor s Azerima. Momčad s uređenim sustavom ne bi dopustila ovakav pad nakon samo jedne utakmice, ajde četiri ili pet uz neke gadne poremećaje unutar momčadi, ali nakon samo jedne i to nakon tri dana, nedopustivo.
Dalić taj problem može riješiti, Hrvatska je pod njegovim vodstvom odradila nekoliko odličnih utakmica i sve što treba je eliminirati segmente koji momčad pretvaraju u notornog Hydea. Kako? To zna čovjek na čelu reprezentacije, ljudi na čelu organizacije koja njome upravlja i na koncu nogometaši koji u njoj igraju. Znamo svi kako ova Hrvatska može igrati, pa svjetski su doprvaci pobogu, ali znamo i u što se može pretvoriti. Ostaje nam samo nada da je problem rješiv. Nadamo se onda, eto, da se spomenuti zloglasni gospodin više neće pojavljivati, odnosno, da će se Hrvatska riješiti svoje dualnosti što prije.
