Kako se postaje sudac? Što se sve mora proći kako biste postali sudac? Može li se živjeti od suđenja? Koje su točno situacije u kojima se VAR smije javljati te što suci rade kada ne mogu dokazati je li bilo zaleđe?
Ako su to pitanja koja vas zanimaju, onda ste na pravom mjestu. Kako bih saznao više te odgovore na spomenuta pitanja kontaktirao sam Jerka Crnčića, jednog od dvadesetak pomoćnih sudaca elitne skupine HNS-a pa pročitajte što je rekao u razgovoru za Danas.hr.
Obiteljsko mahanje zastavicom
Evo kako je krenuo u sudačke vode i kako se razvijao njegov put.
"Položio sam sudački ispit 1997. godine. U suđenju sam 26 godina, a prije toga sam igrao deset godina u Nogometnom klubu Pik Vrbovec. Od mlađih pionira sve do seniora. Nakon toga sam upisao fakultet i malo po malo sam odlučio početi suditi i to sam zavolio te mi se svidjelo", rekao je Crnčić i dodao:
"Prijateljska utakmica u Gaju (selo pokraj Vrbovca) bila je moja prva službena utakmica, otac je sudio, a brat i ja smo mahali. Najbitnija i najvažnija utakmica bila je Rijeka - Dinamo 2017. godine kada je Rijeka osvojila to prvenstvo.
To je na neki način bila utakmica koja je odlučivala prvaka jer je razlika bila samo četiri boda. Igrala se utakmica na Rujevici s time da se uzvrat igrao u Maksimiru. To je završilo 1-1 i bio je spektakl, teške odluke, no sve je super završilo".
Od blata do zlata
Svatko mora proći kroz 'Teksas ligu' da bi postao sudac.
"Definitivno, svaki početak je težak, a pogotovo kad nemaš iskustva. Počinješ suditi od najnižih liga, županijske lige. Mi to zovemo 'Teksas liga', možeš doživjeti razne stvari i veliki su pritisci.
Na tim utakmicama se mladi suci moraju kaliti i učiti, a vrlo je teško suditi. Kad se to prođe bude puno lakše, ali je i veća odgovornost. Više se prati medijski, više je kamera, sve se gleda na centimetar i velikim povećalo", otkrio je.
Glavni posao ili hobi?
Nije krio kako bi svaki sudac htio imati ulogu glavnog djelitelja pravde.
"Ja osobno ne živim od suđenja, to mi je hobi sa strane i zarada. Ja radim u srednjoj školi kao nastavnik strukovnih predmeta. Ima sudaca koji su godinama međunarodni i koji se samo s tim bave. Od suđenja se može živjeti, ali samo na međunarodnoj razini. Teško da sudac može živjeti samo od HNL utakmica", poručio je.
"Svim sucima koji se kreni baviti suđenjem je u interesu da budu glavni suci. Kad si glavni veća je odgovornost, donosiš više odluka, imaš veću moć, ali i pritisak.
U moje vrijeme su se suci dolaskom u treću ligu morali opredijeliti žele li napredovati kao glavni suci po A listi ili po B listi kao pomoćni suci. Spletom okolnosti, ja sam bio na A listi, ali stvari su se promijenile pa su me stavili na B listu pa sam onda nastavio 'mahati' kako mi volimo reći", prisjetio se.
Zaostajemo s opremom
Osvrnuli smo se i na VAR, a kaže kako nam nedostaje više kamera na stadionima.
"VAR olakšava sucima. Skinut je velik teret s naših leđa i VAR iz godine u godinu sve više napreduje. U početku se VAR javljao samo u iznimno bitnim situacijama koje se iz aviona vide, a danas se to ipak gleda malo preciznije", kazao je i nastavio:
"Nemamo dovoljan broj kamera. Ja o tome ne odlučujem, ali čujem od kolega tehničara. Oni su žalosni radi toga. Neki dan sam čuo informaciju da na Cipru postoji 12, a u Poljskoj čak 30 kamera. Mi u Hrvatskoj imamo najviše osam kamera. U Srbiji imaju centralni VAR koji funkcionira iz jednog mjesta na svim utakmicama.
U Šibeniku su kamere dosta nisko i onda često ne uočavaju crte te dolazi do toga da se te crte obrišu i ne možemo precizno odrediti zaleđe. To su kemije, moraš kombinirati s raznim kamerama, a problem je što su tribine niske pa i kamere nemaju dobar pogled što na višim stadionima nije problem".
'Ubijamo emocije, ali brže se ne može'
Zanimalo me kako postupa VAR soba u trenutku kada ne može utvrditi što je ispravna odluka.
"U slučaju da se u VAR sobi ne može dokazati zaleđe, prihvatit ćemo odluku sudaca na terenu. Mi nemamo dokaza da je suprotno, a onda ostaje ono što su suci dosudili na terenu.
Jedan od razloga je nedostatak opreme. Nama se može dogoditi da imamo nekoliko igrača u liniji, a moramo donijeti dobru odluku. To iziskuje crtanje. Imaš jednog napadača koji je potencijalno u zaleđu i imaš tri obrambena. Trebamo imati vremena i ustanoviti je li zaleđe ili nije.
Naravno da to traje i da gledatelje živcira. Meni je potpuno jasno i to je ubijanje emocija. Gol padne, a sad više ne znaš jesmo zabili gol ili nismo, vrijedi li gol ili ne i to sad traje šest ili sedam minuta. Jednostavno je takva situacija, a s ovom našom opremom brže se ni ne može", dodao je.
'Peto nepisano pavilo koje se ne koristi'
Pravila u nogometu se konstantno mijenjaju pa sam ga pitao je li se nešto promjenilo u pravilima VAR-a.
"VAR se uključuje u četiri slučaja. Je li regularan pogodak, Je li kazneni udarac, slučaj crvenog kartona te slučaj zamjena identiteta igrača (kad sudac krivom igraču dodjeli karton). To je protokol VAR-a koji se jednostavno mora poštivati.
Sudac može zatražiti VAR da pogleda neku situaciju u slučaju da smatra da je nešto vidio. To je to takozvano peto nepisano pravilo na koje sudac ima pravo. To pravilo se kod nas u HNL-u ne koristi, samo je jednom primijenjeno i ne koristi se", otkrio je.
"Sucu nije lako kad ga igrači opkole, a to je sve dio sudačkog posla. Suci moraju ostati imuni na takve stvari, othrvati se i ići dalje. Kad su igrači vruće glave svašta se može dogoditi. Profesionalac koji živi od nogometa si ne može samo tako dozvoliti da dobije žuti karton zbog prigovora", zaključio je Jerko Crnčić.
