Rasprava o najboljem nogometašu svih vremena vječna je tema, a nakon Svjetskog prvenstva 2022. godine postat će još kompleksnija. Lionel Messi došao je s Argentinom do jedinog važnog trofeja koji mu je u karijeri nedostajao te je dodao još jednog aduta svojoj kandidaturi za najboljeg ikad.
Pele, Maradona, Messi i Cristiano Ronaldo su poker asova koje se najčešće spominju u ovoj debati. Ipak, povijest nogometa je toliko duga i raskošna da kandidata ima još pa se tako povremeno pronađe netko tko istakne revolucionarnu ulogu koju je kao igrač i trener imao Johan Cruyf ili pak, čudesne dosege koje je ostvarivao Ferenc Puškaš.
Mnogi ljubitelji nogometa s početka stoljeća ističu moć originalnog ili 'debelog' Ronalda, magiju Ronaldinha, Zidanovo umijeće dirigiranja nogometnom igrom ili pak neponovljivog driblera Garinchu. Još bi se imena moglo nabrojati no mi ćemo se zadržati na Maradoni, Peleu i Messiju.
Pele - prvi nogometni superstar
Edson Arantes do Nacimento Pele prvi je nogometni superstar u povijesti. Čovjek je to koji je od svoje pojave na svjetskoj nogometnoj sceni 1958. godine pa sve tamo do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća bio više od nogometaša.
Još za vrijeme karijere je imao golem društveni utjecaj. Brazil ga je zaštitio kao nacionalno blago, a 1967. godine je upio nakratko zaustaviti građanski rat u Nigeriji. Naime, zaraćene strane prekinule su razmjenu vatre kako bi se odigrala revijalna utakmica između Santosa i nigerijske reprezentacije u Lagosu.
Čak su ga tri puta primali predsjednici SAD-a, a sam papa ga je pozvao u Vatikan.
Peleova je reprezentativna karijera bila naprosto impresivna. U vrijeme kada Brazil na kontu nije imao ni jedan naslov prvaka te definitivno nije bio dominantna nogometna sila, Pele je 1958. godine dobio poziv za SP prije no što je napunio 18 godina.
Jedini s tri naslova svjetskog prvaka
I ne samo da je dobio poziv već je na svom prvom turniru blistao. Brazilci su osvojili prvi naslov pobijedivši Švedsku sa 5:2 u finalu, a golobradi Pele je zabio jedan od najljepših golova u povijesti. Odmah na sljedećem prvenstvu Brazil brani titulu, a Pele potvrđuje status superstara no ni tu nije kraj.
Brazil s Peleom osvaja naslov i 1970. godine te veliki Brazilac do danas ostaje jedini nogometaš s tri svjetske titule. Jedino prvenstvo koje Pele nije osvojio je ono u Engleskoj 1966. godine kada su suci dopuštali brutalne startove na Brazilcima te su ih brojne ozljede (uključujući i Pelea) izbacile s turnira.
Brazilčeva klupska karijera podjednako je impresivna. Na njegovim leđima rasla je i zlatna generacija Santosa koja je u tih 18 godina osvojila dvadesetak nacionalnih i kontinentalnih trofeja.
Vrijeme kad Europa nije bila izazov
Njihove su predstave bile toliko očaravajuće da su ih nazivali 'Bijelim baletom'. S obzirom na to da je Pele gotovo cijelu karijeru odigrao u Santosu, česte su opaske njegovih protivnika kako nije igrao u Europi te ga se zbog toga ne može smatrati najboljim igračem svih vremena.
Ono što kritičari zaboravljaju jeste da Europa u tom vremenu nije bila nogometno dominantna već je to bila Južna Amerika što se vidi i iz Santosovih ogleda protiv prvaka Europe iz tog vremena – Benfice i Milana. Ništa bolje nisu prolazile ni najbolje europske reprezentacije tog doba pa je tako uz već spomenuto demoliranje Švedske 58' godine, Peleov Brazil 62' srušio u finalu Čehoslovačku s 3:1, a 70' Italiju s čak 4:1.
Dječak od zlata
Prvi koji je ugrozio primat velikog Brazilca je Maradona. Nevjerojatno vješti Argentinac uz efikasnost i atrakciju nudio je iznimnu karizmu. Za razliku od Pelea, Maradona je ne samo igrao u Europi već ju je i 'pokorio'.
Već sa 16 godina je bio prvotimac Argentinos Juniorsa, a u narednih pet sezona je u 166 utakmica zabio 116 pogodaka te zavrijedio nadimak El Pibe de Oro ili Dječak od zlata.
Logičan put je nakon toga bio preko Boca Juniorsa otići u Europu, točnije Barcelonu. Njegov dolazak u Barcu je potvrdio iznimnu kvalitetu te je već 1983. osvojio u Španjolskoj sve osim prvenstva.
Bilo je već tada jasno da svijet gleda mladića koji na svakom uglu prosipa nogometnu čaroliju. Rušio je velikane, rušio je rekorde, a status argentinskog božanstva zavrijedio je 1986. godine.
Nogomet koji vraća nadu potlačenima i poniženima
Osam godina ranije je Argentina predvođena Kempesom došla do svoje prve titule, ali u međuvremenu je tu južnoameričku zemlju dotukla kriza i poraz u Falklandskom ratu u kojem su im Englezi zadali žestok udarac. Argentina je bila poražena i ponižena no to će se uskoro promijeniti.
Osveta za Falklande će biti servirana hladna, pred cijelim svijetom i na način na koji je to mogao učiniti samo El Pibe de Oro. Četvrtfinale je nakon pobjeda protiv Urugvaja i Paragvaja spojilo Argentinu i Englesku, a Maradona je dao vjerojatno dva najpamtljivija pogotka u povijesti.
Prvoga je postigao tako što je rukom prebacio vratara Shiltona kasnije tvrdeći da to nije bila njegova ruka već Božja. Drugi je pak pogodak kojeg je gotovo nemoguće ponoviti. Krenuo je u nezadrživ niz sa svoje polovice predriblavši polovicu engleske reprezentacije uključujući i vratara.
Polufinale protiv Belgije i finale protiv Zapadne Njemačke samo su potvrdili ono što su Argentinci znali nakon dvoboja s Englezima – on je Mali zeleni, Maradona je božanstvo.
Na klupskom planu već prije SP-a Diego je učinio nezamislivo. Iz Barcelone je prešao u Napoli, na siromašni jug Italije. Navodno je u tom transferu prste imala i mafija, ali to Napolitance i Maradonu nije zanimalo.
Junak dvaju svjetova
Diego je vratio nadu i ponos Argentini, a nakon toga je bilo vrijeme da uzdigne i potlačeni, zanemareni i prezreni jug iznad bogatog, oholog sjevera. Zadatak kao stvoren za njega. U sezoni 1986/87. donio je duplu krunu Napoliju, dvi sezone kasnije i Kup UEFA, a onda je 1990. ponovno Napoli okrunio u Italiji. Iste godine je Argentinu još jednom odvukao do finala gdje su ipak Nijemci bili bolji.
Maradona se u samo četiri godine prometnuo u heroja dvaju svjetova, junaka potlačenih i poraženih. Bio je ikona u siromaškim četvrtima, a njegovoj reputaciji problemi s dopingom i drogama nisu naštetili. Čak što više, postao je anđeo s greškom. Grešni junak s kojim su se mogli poistovjetiti i oni koji u životu ništa vrijedno pažnje nisu učinili.
Diego je osim nevjerojatnog nogometnog umijeća u naprtnjači nosio i golemu količinu karizme. Ljudi su ga voljeli i kada je griješio, ljudi su mu opraštali i kad je varao…po tome se s Maradonom nitko ne može uspoređivati.
GOAT ili Maradona 2.0
Lionel Messi je od najranijih dana pokazivao naznake da bi baš on trebao biti 'novi Maradona'. Zbog problema s hormonom rasta rano odlazi iz Argentine u Španjolsku, u Maradoninu Barcelonu i tamo u 15-ak godina osvaja sve. Više puta.
Deset španjolskih prvenstava, četiri Lige prvaka, tri europska Superkupa, tri svjetska Superkupa i nebrojeno drugih manjih trofeja. Uz to je osvojio čak sedam Zlatnih lopti i podario svijetu jedno od najvećih rivalstava u povijesti nogometa.
Posljednje desetljeće imali smo čast i užitak gledati duel Messija i Cristiana Ronalda, dvojca čiju ćemo veličinu moći sagledati tek kad se obojica umirove. Dugo je trka između savršenog portugalskog stroja i argentinskog čarobnjaka bila potpuno izjednačena no dojam je sad da je južnoamerička čarolija pobijedila.
Ronaldo nije uspio doći do naslova prvaka svijeta, a Messi je Argentini nakon Cope podario i Boginju. Messi sad može u očima Argentinaca stajati rame uz rame s Maradonom iako je u svjetskim okvirima čak možda i veći.
S obzirom da Messija još uvijek imamo priliku gledati, podijelit ću samo jedan sažet argument zbog kojeg bi upravo on trebao biti najveći svih vremena.
Brazilski Ronaldo nikad nije osvojio Ligu prvaka, Maradona nije osvojio Copa Americu, Cristiano i Cruyff Svjetsko prvenstvo. Pele pak nikad nije igrao u Europi. Messi je učinio sve.
I? Tko je najbolji?
Rasprava o tome tko je najveći svih vremena nikad neće biti razriješena iz nekoliko razloga. Nogomet se mijenja kao i okolnosti u kojima se igra, a uz to se mijenja i način na koji se ovaj sport prati.
Za svakog od ovih velikana imamo pravo tvrditi da je najveći. Tako je Pele 'stvorio' brazilsku i južnoameričku nogometnu dominaciju osvojiviš SP čak tri puta. Maradona je svojim nogometom vraćao nadu. Messi je pak nogomet uveo u modernu eru, u vrijeme u kojem nova generacija ne navija za klub već za igrača.
Odgovor na svako ovakvo pitanje daje samo vrijeme. Koliko je jedan umjetnik, izumitelj ili nogometaš ispred svog vremena i koliko je potrebno da netko sruši njegove dosege određuje njegovu veličinu.
A tko je najveći? To će pitanje ostati, zauvijek neodgovoreno i upravo je u tome čar nogometa.
