Legendarni bosanskohercegovački košarkaš Samir Lerić ime je koje je kroz devedesete godine i početak ovog stoljeća postalo gotovo sinonimom za košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, a koje je sad za borbu kroz život, za ljubav prema svom gradu, za malog, običnog čovjeka koji je, istodobno, legenda sporta u tom zemlji. Nije sigurno popularni Lera bio najbolji ni najatraktivniji igrač, no bio je karika bez koje nijedan izbornik reprezentacije nije mogao zamisliti svoju koncepciju igre.
Rekorder BiH
Samir je sudjelovao ne pet Europskih košarkaških prvenstava i rekorder je po broju nastupa za reprezentaciju BiH gdje je najdraži dres obukao više od 100 puta.
Promijenio je veliki broj klubova među kojima se izdvajaju Ankara, Slovan, Pivovarna Laško, Mitteldeutscher, Jugra, Mogren. U Bosni i Hercegovini nosio je dres Slobode, Čapljine, Bosne, dok je karijeru počeo 1988. godine u Lokomotivi Mostar.
Nosio gajbe za vrijeme korone
U srpnju 2020. godine, u jeku pandemije koronavirusa koja je tada bila paralizirala sport i život općenito, Samir Lerić se našao u središtu tamošnje javnosti, ali i javnosti u cijeloj regiji nakon što je "uhvaćen" kako u rodnom Mostaru dostavlja pekarske proizvode i od toga živi.
"Ne mogu reći da je ovo posao koji laska, ali se ovog posla ne sramim. Radim pošteno, kakav sam bio i u sportu, sada sam ovdje. Ponosan sam na sve i ne bih ništa mijenjao. Ja sam iz radničke obitelji. Nitko me nije gurao niti usmjeravao. Ako sam radio pogreške, napravio sam ih sam. Imam divnu obitelj, djecu. Nadam se da će biti prilike za neki normalan posao", rekao je 47-godišnji Lerić za Avaz. Svojom gestom, karakterom i potezom da radi bilo što, oduševio je javnost u regiji i održao lekciju, ne državi već onima koji godinama žive od te države i to sa mnogo oskudnijim zaslugama, kako su to bili istaknuli putem svog Twitter profila Nedim Pobrić, savjetnik Bakira Izetbegovića, te Emir Delić iz Al Jazeere Balkans.
"Samir Lerić, bivši košarkaš, reprezentativac. U ekipi s Markovićem, Firićem, Alihodžićem, Avdićem... radio prljave poslove. Primao udarce i dijelio ih, gurao se, skakao, pravio blokove. Rudarski posao. Kao trener nije mogao čekati kraj korone. Od nečeg se mora živjeti. Sretno", napisao je Delić.
'I Hrvatsku i Litvu smo pobijedili u gostima, svjetske velesile tada'
Bio je član reprezentacije koja je 1996./97. pobijedila Hrvatsku i doma i u gostima, a bila je to tada drugačija košarkaška reprezentacija Hrvatske...
"I Hrvatsku i Litvu smo pobijedili u gostima, svjetske velesile tada. To ću uvijek pamtiti, za mene je to vrhunac karijere. To su bile uistinu svjetske velesile, a u jednom tom kvalifikacijskom ciklusu smo uspjeli pobijediti Hrvatsku i kući i u gostima, te Litavce na njihovu terenu. U sjećanju je utakmica i ona s EP-a u Španjolskoj protiv Italije gdje smo ih imali u šaci do zadnjeg trena, u utakmici koja je bila 'biti ili ne biti' i za nas i za njih. Par nesretnih okolnosti nas je odvojio od pobjede, bolje rečeno pobijedili smo sami sebe. Na kraju su oni otišli do zlatne medalje, a mi smo otišli kući. Sjećam se i one legendarne utakmice protiv Grka gdje je došlo do sveopće tučnjave na terenu u kojoj su Grci dobili, ali koju smo mi završili sa samo dvojicom igrača na terenu", rekao je Samir Lerić svojedobno za SportSportba i dodao:
Inat, borba i želja
"To je proizašlo sve iz tog inata, borbe i želje, pa su na terenu na kraju ostali samo Goran Terzić i Ramiz Suljanović. Sjećam se situacije iz 1995 godine i dokvalifikacija koje su se igrale u Bugarskoj. Bili smo u grupi s Turskom i Srbijom i Crnom Gorom, a tada je u Bihaću bio incident s rušenjem helikoptera i došao je fax u kojem je stajalo da se utakmica sa SiCG neće odigrati. Tako se automatski nismo ni kvalificirali za EP 1995 u Grčkoj. Pamtim situaciju iz hotela u Bugarskoj kada nas je ispred hotela dočekao legendarni Žarko Paspalj raširenih ruku. Prvo nas je on odveo na kavu i piće, pa smo tek poslije toga smješteni u hotel", izjavio je Samir Lerić koji, eto, spletom nekih životnih okolnosti morala nositi gajbe, a javnost apelirala da mu se pomogne.
"Život piše čudne priče. Život je uistinu nepredvidiv, nikad ne znaš što ćete snaći", istaknuo je Lerić koji jako voli svoj Mostar, grad u kojem je rođen, koji je njegovo sve, kako bi se ono reklo:
"Mogao sam ostati živjeti u par država, nudilo se da ostanem i radim s klincima, ali za mene je Mostar broj jedan, pa tri prazna mjesta, pa onda opet Mostar. Moje je sve tu. Roditelji, djeca, koja su velika i školuju se tu. Želio sam svoje znanje prenijeti na djecu u svom gradu. Neki mediji nažalost i zakuhavaju i potenciraju to. Iskreno, ne volim se baviti s tim. Imao sam jednu neuspjelu političku avanturu i izbliza sam vidio šta je to. Ljudi se iskoriste i doslovce se šutnu. A da je Mostar ovakav ili onakav, grad slučaj, to mogu govoriti samo oni koji nisu tu i koji ne znaju. Za mene grad nije podijeljen. Nama je Neretva jedina "granica", naglasio je Lerić i dodao:
"Ja nikad ljude nisam razdvajao po vjeri, naciji. Bitno je jesi li čovjek ili nisi. Još bih nešto naglasio. Igrao sam u Istočnom Sarajevu, Mrkonjić Gradu, u Čapljini. Nikad nigdje nisam čuo nijednu pogrdnu riječ. I gdje sam god gostovao, ako nisam dobio aplauz, onda nisam dobio ništa negativno. To su stvari koje prolaze ispod radara. Tako je i s Mostarom koji se potencira kao grad slučaj, a on je sve osim to. Naš narod nažalost veruje svemu i svakom. Političari zato i mogu što hoće. Njima je dobro dok je ovakvog naroda. Dok je njima dobro mi ćemo se boriti za golu koricu kruha".
Prometna nesreća
U kolovozu prošle godine, Samir Lerić doživio je nesreću. Udario ga je automobil u Mostaru u naselju Vrapčići, te je bio podvrgnut operacijskom zahvatu.
