Albancima je to bio prvi gol na ovom prvenstvu, prvi gol u povijesti na velikim natjecanjima i slika igrača koji zajedno sa izbornikom Giannijem De Biassijem slave vrlo vjerojatno će vječno biti dijelom najavne špice neke njihove verzije Sportske subote.
Dvadestak tisuća Albanaca u karnevalskoj atmosferi
Dvadesetak tisuća Albanaca, koji su danas na ulicama Lyona - kuda su usput šetali i Rumunji, Englezi, dio njemačkih i hrvatski navijača - napravili pravu karnevalsku atmosferu eruptiralo je u neopisivo veselje i palo u potpuni delirij.
Bila je ovo jedna od onih utakmica koje će se moći koristiti kao sininom za ovo Europsko prvenstvo do sada.
Sama priča, uvod u utakmicu je dobra - selekcija koja je uzela bod protiv Švicarske i namučila Francuze, a koja je povratnik na veliku scenu i koja se bori za plasman u drugi krug protiv debitanta iz malene i simpatične zemlje. Navijači i reprezentativci Albanije u sve ovo ulaze s puno većim nabojem i emocijama nego one koje smatramo velikim. Činjenica je i to da je na ovom turniru svaka utakmica važna; i Albanija koja je u zadnji dvoboj ušla s nula bodova i nula postignutih golova i dalje je imala šansu ići u drugi krug.
Lajtmotiv Eura - slaba kvaliteta nogometa
Međutim, jedini i daleko najvažniji lajtmotiv velike većine utakmica – čast izuzecima - do sada jeste slaba kvaliteta nogometa. Bilo je zabavnih i zanimljivih utakmica, no ovaj format razvodnio je kvalitetu i Europsko prvenstvo pretvorio u za nekoliko stupnjeva slabije natjecanje, počastivši nas utakmicama koje - budemo iskreni - malo tko želi gledati.
Priče poput one islandske, albanske, sjevernoirske, velške, mađarske i još mnogo njih jesu sjajne, i jesu nešto novo nakon desetljeća vladavine istih i jačih. Te priče imaju nešto romantično u sebi, nose nekakvu posebnu draž, podsjećaju vas da i neke male nacije imaju šansu da se raduju nogometu. Ali, realnost je da je za svaku priču ipak najvažnija kvaliteta, a on je na ovom Europskom prvenstvu mnogo lošiji nego što bismo očekivali od ovakvog natjecanja.
Svi ih vole, nitko ih ne gleda
Uzmite za primjer Islanđane. Apsolutno svačiji favorit, zemlja sa 332.529 stanovnika, za gotovo 200 tisuća manje od Lyona, koja je prvi put u povijesti na velikom natjecanju i čija nacija je također - kao i albanska - u apsolutnom deliriju. Svi ih vole, ali malo tko ih ipak gleda; u subotu sam prošao Lyon uzduž i poprijeko da pronađem bar koji prikazuje utakmicu, a i u onom kojem sam našao bio sam jedini koji je gledao u televizor; ostali su subotnje popodne provodili u baštama restorana i kafića. Tako je i s ovom utakmicom. Priča je privlačna, ali radije ćete je pročitati uz jutarnju kavu, nego na nju potrošiti dva sata gledanja u ekran. Nema ono esencijalno, nema kvalitete. I nisam mogao gledati obje, ali čini se da je su i Francuska i Švicarske odigrale istu takvu utakmicu, sterilnu, praznu i ružnu.
Nedostatak kvalitete nadoknadili borbenošću
Albanci su se doduše u ovoj utakmici bolje držali plana nego u ostalima; protiv Švicaraca im je koncentracija pala na startu, protiv Francuza na kraju. Ovdje su djelovali odlučniji, hrabriji, čvrstiji i discipliniraniji.
Nedostatak kvalitete nadomjestili su sada već tradicionalnom borbenošću. Pomoglo je jasno i to što je Rumunjska bila ugašena u prvih 45 minuta, a u drugom poluvremenu zaigrala tek nešto bolje. No, djelovali su Rumunji kao da su iscrpljeni, izmoreni, kao da već nakon pola sata više nisu imali energije i - kao da im nije mjesto ovdje.
Albanci su upravo nakon pola sata počeli da se otvaraju, u smislu da su shvatili da tu tromost Švicaraca mogu iskoristiti i odigrati poneku kontru, pa su stvorili nekoliko šansi koje su Rumunjima dodatno i uvukli strah u kosti. Malo sreće, pogreška vratara i Armando Sadiku udarcem glavom smjestio je svoje ime u povijest albanskog nogometa kao strijelac prvog gola na velikim natjecajima za Albaniju. Međutim, svom treneru De Biassiju dao je još jedan argument da dodatno učvrsti zadnji red, povuče ga korak nazad, uspori utakmicu i pretvori je u čekanje na još poneku kontru.
Kod Francuza je sve u redu samo na papiru
Za to vrijeme Francuzi i Švicarci su priveli svoju utakmicu kraju, završili tamo gdje su željeli, plasirali se u drugi krug, ali i potvrdili tezu u lošem kvalitetu nogometa. Petković je možda i imao razlog slaviti, ispunio je konačni cilj, plasirao se u osminu finala kao drugoplasirani.
Deschamps s druge strane će vjerojatno imati ovu i još poneku besanu noć. Njegova momčad je završila prva, sve je po planu, sve je onako kako treba, ali samo na papiru; Francuska nikoga nije oduševila i utakmica koja im je trebala biti vjetar u leđa, vraćanje samopouzdanja pred izlučni dio natjecanja, mogla bi se vrlo lako pretvoriti u još jednu omču oko noga domaćina.
Početak najvećeg nogometnog slavlja
Posljednji zvižduk suca Pavela Kraloveca došao je par minuta nakon onoga u Lilleu i nije označio samo kraj utakmice, nego je signaliziro i početak najvećeg nogometnog slavlja u povijesti Albanije. I prije ove utakmice Albanci su nam govorili da je ovo ne samo najveći sportski uspjeh, nego najveći uspjeh Albanije u njenoj povijesti, a sada su napravili korak dalje, korak više. Korak koji bi kroz par dana mogao postati još veća senzacija. Remiziraju li u skupini D Česi i Turci, a Šveđani i Irci u svojoj izgube, to bi značilo da je Albanija kao treća u narednom krugu natjecanja.
Prava, romantična, predivna priča, ali priča bez kvalitete. Tipična priča Europskog prvenstva 2016.
