Pročitajte ulomak iz novog izdanja SF almanaha „Titan 2“ + POSEBAN POPUST

Bestseller.hr vam premijerno donosi ulomak iz novog izdanja almanaha znanstveno-fantastične književnosti "Titan 2".

10.11.2014.
17:05
VOYO logo

Među svojim koricama, na više od 600 stranica, "Titan 2" skriva priče i novele najboljih majstora žanra, do sada neobjavljene klasike te najbolje od suvremenog SF-a, fantastike i horora. Ako ste voljeli "Monolit(h)", "Andromedu" i "Titan 1" onda će vas "Titan 2" zasigurno oduševiti!

Legendarni autori čija djela možete pronaći u ovom izdanju su Jay Lake, Gene Wolfe, Lucius Shepard, Ian M. Banks, Ellen Klages, Tom Godwin, R. A. Lafferty, Andy Duncan, David Moles i mnogi drugi!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Knjigu s posebnim popustom već sada naručite online na Bestselleru, a odlomak knjige premijerno pročitajte u nastavku.

Ispričat ću vam priču o Niordu i crvu. Tu ste priču čuli i prije u mnogim oblicima u kojima se junak zvao Tir ili Perzej ili Siegfried ili Beowulf ili Sveti Juraj. Ali Niord je bio taj koji se suočio s odurnom demonskom stvari ispuzalom iz pakla, i iz tog sukoba izniknuo je ciklus junačkih priča koje su se vrtjele kroz mnoga doba dok sama srž istine nije izgubljena i prešla u limb zaboravljenih legendi. Ono o čemu pričam dobro znam, jer ja bjeh Niord. Dok ležim ovdje iščekujući smrt, koja mi se puzeći primiče poput slijepog puža, snovi su mi ispunjeni blistavim vizijama i povorkom slave. Ne sanjam o ovom tmurnom, bolestima izjedenom životu Jamesa Allisona, već o sjajnim likovima moćne povorke koja je prošla prije, i doći će poslije; jer nazirao sam ne samo oblike koji će doći poslije, kao što čovjek u dugoj povorci nazire, daleko naprijed, niz figura koje mu prethode kako vijuga po udaljenom brdu, ocrtani poput sjena naspram neba. Ja sam jedan i svi u povorci oblika i imena i maski koji su bili, jesu, i bit će vidljiva otjelotvorenja tog neuhvatljivog, neopipljivog, ali vitalno postojećeg duha koji sad paradira pod kratkim i privremenim imenom James Allison.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svaki muškarac na zemlji, i svaka žena, dio su i cjelina sličnog karavana oblika i bića. Ali ne mogu se sjećati – njihovi umovi ne mogu premostiti kratke, užasne ponore crnila između tih nestabilnih oblika, i u koje duh, duša ili ego, premošćujući ih, stresa svoju tjelesnu masku. Ja se sjećam. Zašto se sjećati mogu najčudnija je priča od svih; ali dok ležim pod crnim krilima smrti koja se polako šire nada mnom, svi mutni napori mojih prethodnih života istresaju mi se pred očima, i vidim sebe u mnogo likova i uloga – hvalisav, šepureći, uplašen, zaljubljen, budalast, sve što su ljudi bili ili će biti.

Bio sam čovjek u mnogim zemljama i pod najrazličitijim uvjetima; ali – i to je još jedna čudna stvar – moja crta reinkarnacije ide ravno niz jedan kanal bez skretanja. Nikad nisam bio nešto drugo osim muškarca one nemirne rase koju su ljudi jednom zvali Nordheimr, potom Arijevci, a danas brojnim imenima i oznakama. Njihova povijest je moja povijest, od prvog cvilećeg plača mladunčeta bezdlakog bijelog majmuna u pustoši Arktika, do samrtnog hropca zadnjeg degeneriranog ploda konačne civilizacije, u nekom neodređenom i nezamišljenom budućem dobu.

Ime mi je bilo Hialmar, Tir, Bragi, Bran, Horsa, Eric i John. Kročio sam krvavih ruku pustim ulicama Rima iza žutokosog Brena; lutao sam poharanim plantažama s Alarikom i njegovim Gotima dok je plamen zapaljenih vila osvjetljavao zemlju poput dana, a carstvo izdisalo pod potplatima naših sandala; gacao sam s mačem u ruci kroz zapjenjene valove iz Hengistove galije da krvlju i haranjem položim temelje Engleske; kad je Leif Sretni ugledao široke bijele plaže svijeta o kojem se ni sanjalo nije, stajao sam uz njega na pramcu zmajskog broda, zlatne brade mršene vjetrom; a kad je Godfrey od Bouillona poveo svoje križare preko zidina Jeruzalema, bio sam među njima s čeličnom kacigom i verižnjačom.

Ne bih vam o nijednoj od tih stvari govorio. Poveo bih vas natrag sa mnom u doba prema kojem je ono Brena i Rima kao jučer. Poveo bih vas natrag kroz, ne samo stoljeća i milenije, već epohe i davna doba o kojima ni najluđi filozofi niti ne sanjaju. O, daleko, daleko i daleko putovat ćete u noću obavijenu prošlost prije nego što prijeđete granice moje rase, plavooke, žutokose, lutalica, ubojica, ljubavnika, moćnih u haranju i lutanju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pustolovina Niorda Crvoubojice ono je o čemu bih vam govorio – deblo cijelog ciklusa junačkih priča koje još nisu došle do kraja, groznu temeljnu stvarnost koja vreba ispod vremenom izobličenih mitova o zmajevima, baucima i čudovištima.

Neću vam samo ustima Niordovim govoriti. Ja sam James Allison ništa manje nego što sam bio Niord, i dok rasplićem priču, tumačit ću neke njegove misli, snove i djela iz usta modernog mene, da vam saga o Niordu ne bi bila zbrka bez smisla. Njegova krv je u vašoj krvi, vas koji ste sinovi Arija; ali široki mračni ponori eona užasna su prepreka, i djela i snovi Niordovi čine se stranima vašim snovima i djelima kao što se drevna prašuma puna lavova čini stranom gradskoj ulici bijelih zidova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čudan je bio svijet u kojem je Niord živio i volio i borio se, toliko davno da čak ni moje sjećanje koje obuhvaća eone ne može prepoznati orijentire. Od tad se zemljina površina promijenila, ne jednom već na desetke puta; kontinenti su se dizali i tonuli, mora su mijenjala dna i rijeke korita, lednici su jačali i kopnili, i čak i same zvijezde i sazviježđa su se promijenili i pomakli.

Bilo je to toliko davno da je kolijevka moje rase još bila u Nordheimu. Epski pomaci mog naroda već su se počeli odvijati, i plavooka, žutokosa plemena potekla su na istok i jug i zapad, stoljećima dugim putovanjima koja su ih pronijela svijetom i ostavila njihove kosti i njihove tragove u čudnim zemljama i divljim pustošima. Tijekom jednog od tih pomaka odrastao sam od djetinjstva do muškosti. Moja spoznaja te sjeverne domovine bila je tek mutno sjećanje, poput poluzapamćenih snova, na zasljepljujuće bijele snježne ravnice i polja leda, na velike vatre koje bukte unutar kruga šatora od kože, na žutu kosu koja vijori na snažnom vjetru, i na sunce koje zalazi u gustu kupku grimiznih oblaka, blješteći na izgaženi snijeg po kojem nepomični crni oblici leže u lokvama crvenijim od sunčevog smiraja.

To zadnje sjećanje jasnije je od drugih. Bilo je to polje Jötunheim, rekoše mi u poznijim godinama, gdje se upravo odvila ona užasna bitka koja je bila Armagedon naroda Æsira, predmet ciklusa junačkih pjesama kroz duga doba, i koja živi i danas u nejasnim snovima o Ragnaröku i Götterdämmerungu. Gledao sam tu bitku kao kmečeća beba; znači da sam živio otprilike – ali neću imenovati to doba, jer bi me nazvali luđakom, i povjesničari i geolozi ustali bi pobijati moje tvrdnje. Moja sjećanja na Nordheim bila su malobrojna i mutna, prekrivena sjećanjima na ono dugo, dugo putovanje na kojem sam proveo život. Nismo se držali ravnog smjera, ali kretali smo se uvijek prema jugu. Ponekad smo se zadržavali u plodnim visinskim dolinama ili bogatim rijekama protkanim ravnicama, ali bismo uvijek iznova kretali na put, i ne uvijek zbog suše ili gladi. Često smo napuštali zemlje pune divljači i samoniklog žita da krenemo u pustare. Selili smo se bez kraja, gonjeni samo našom nemirnom ćudi, ali slijepo slijedeći kozmički zakon čije djelovanje nismo ni naslućivali, ništa više no što ga divlje guske naslućuju u svojim putovanjima širom svijeta. I tako smo konačno došli u Zemlju velikog crva.

Priču ću početi od vremena kad smo došli u džunglom prekrivena brda koja su vonjala na trulež i u kojim je vrvio i bujao život, gdje su tam-tamovi divljeg naroda bez prestanka pulsirali u vreloj zagušljivoj noći. Taj narod izašao je da nam prepriječi put – niski, snažno građeni ljudi, crnokosi, oslikani, ratoborni, ali nedvojbeno bijelci. Od davnina smo poznavali njihov soj. Bili su to Pikti, od svih stranih rasa najžešći. S njihovom vrstom sretali smo se prije u gustim šumama i u visokim dolinama pokraj gorskih jezera. Ali od tih susreta mnogo je mjeseci prošlo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vjerujem da je ovo pleme predstavljalo najistočniji izdanak te rase. Bili su najprimitivniji i najratoborniji od svih koje sam sreo. Već su iskazivali nagovještaje osobina koje sam primijetio među crnim divljacima u zemljama u džungli, premda su u takvom okolišu živjeli tek nekoliko generacija. Zjapeća džungla ih je gutala, brisala njihove čiste osobine i oblikovala ih po svojem groznom kalupu. Naginjali su lovu na glave, a ljudožderstvo bješe korak koji vjerujem da su prešli prije izumiranja. Te stvari su prirodna posljedica džungle; Pikti ih nisu naučili od crnih ljudi, jer tada nije bilo crnaca u tim brdima. U poznijim ljetima došli su s juga, i Pikti su ih prvo porobili, a onda ih apsorbirani, ali to se moje sage o Niordu ne tiče.

Došli smo u tu zemlju grubih brda, s gadnim ponorima divljaštva i crnog primitivizma. Cijelo je pleme marširalo pješice, starci, vučjeg izgleda s dugim bradama i mršavim udovima, golemi ratnici u naponu snage, gola dječica koja trčkaraju duž crte marširanja, žene čupavih žutih uvojaka s bebama u naručju koje nikad nisu plakale – ukoliko to nisu bili krici čistog bijesa. Ne sjećam nam se broja, osim da smo imali nekih petsto ratnika – a pod ratnicima podrazumijevam sve muškarce, od djeteta jedva dovoljno jakog da podigne lûk, do najstarijeg među starcima. U to luđački krvožedno doba svi su bili borci. Naše žene borile su se, kad bi bile satjerane u škripac, poput tigrica, a vidio sam djetešce, još ne dovoljno staro da promuca razgovijetne riječi, kako okreće glavu i zariva svoje zubiće u stopalo koje ga je na smrt gazilo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O, kakvi borci bijasmo! Da vam kažem za Niorda. Ponosim se njime, još više kad pogledam na bijedno kljasto tijelo Jamesa Allisona, nestalnu masku koju sad nosim. Niord bje visok, jakih ramena, vitkih bokova i moćnih udova. Mišići mu bjehu izduženi i bujni, iskazujući izdržljivost i brzinu koliko i snagu. Mogao je trčati cijeli dan bez da se umori, i imao je koordinaciju koja je njegove pokrete činila zasljepljujuće brzima. Da vam kažem kolika je njegova puna snaga bila, lašcem biste me nazvali. Ali danas nema na svijetu čovjeka dovoljno jakog da napne luk kojim je Niord s lakoćom rukovao. Najdulji zabilježeni domet iz luka je onaj Turčina koji je strijelom dobacio 482 jarde. Nije bilo ni nedoraslih dječaka u mojem plemenu koji to ne bi mogli nadmašiti.

Kad zađosmo u zemlju džungle začusmo tam-tamove kako bubnjaju tajanstvenim doljima što snivahu među grubim brdima, i na širokoj, otvorenoj visoravni sretosmo neprijatelje. Ne vjerujem da su ti Pikti znali za nas, čak ni iz legendi, jer ne bi tako otvoreno jurnuli od početka, premda bjehu brojniji. Nije bilo ni pokušaja zasjede. Nahrupili su iz drveća, plešući i pjevajući svoje ratne pjesme, izvikujući svoje barbarske prijetnje. Naše glave visjet će u kolibi njihova idola, a naše žutokose žene rađat će njihove sinove. Ha! ha! ha! Ymira mi, Niord bje taj koji se na to nasmijao, ne James Allison. Tako smo se mi od Æsira smijali njihovim prijetnjama – dubokim grohotnim smijehom iz širokih i snažnih prsa. Naš trag bješe krvlju i zgarištima ostavljen u mnogo zemalja. Mi bijasmo ti koji su ubijali i harali, hodajući svijetom s mačem u ruci, i to što su nam takvi prijetili u nama je pobudilo grubi humor.

Krenuli smo im u susret, nagi osim zaogrnutih vučjih koža, mašući brončanim mačevima, a naš pjev bio je poput grmljavine u brdima. Poslali su svoje strijele u nas, i mi im uzvratismo paljbu. Nisu nam u streljaštvu bili ravni. Naše strijele su zasljepljujućim oblacima zašištale po njima, obarajući ih kao jesenje lišće, dok nisu zaurlali i zapjenili se poput bijesnih pasa te potegli drugo oružje. Mi, ludi od žara borbe, odbacili smo lûkove i pojurili im u susret, poput ljubavnika koji hrli dragoj.

Ymira mi, bile je to bitka od koje se ludi, opojna klanjem i bijesom. Pikti bjehu žestoki koliko i mi, ali na našoj stani bili su nadmoćna građa, oštriji um, razvijeniji borbeni mozak. Pobijedili smo jer smo bili nadmoćnija rasa, ali to nije bila lagana pobjeda. Trupla su prekrila krvlju natopljenu zemlju; ali oni su se konačno slomili, i sjekli smo ih dok su bježali, do samog ruba drveća. O toj bici pričam vam šturim riječima. Ne mogu oslikati ludilo, zadah znoja i krvi, dahtanje, napor od kojeg mišići pucaju, drobljenje kostiju pod moćnim udarcima, sječenje i rezanje drhtavog razumnog mesa; i nadasve do dna nemilosrdno divljaštvo cijele te stvari, u kojem nije bilo ni pravila ni reda, već se svatko borio kako hoće i može. Kad bih ga mogao oslikati, ustuknuli biste u užasu; čak i moderni ja, svjestan vlastitog bliskog srodstva s tim vremenima, osupnem se pri prisjećanju na to mesarenje. Milosrđe još nije nastalo, osim kao mušica nekog pojedinca, a o ratnim pravilima još se ni sanjalo nije. Bilo je to doba u kojem su se svako pleme i svaki čovjek borili zubima i noktima od rođenja do smrti, i milosti nisu davali niti je tražili.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I tako smo sjekli Pikte koji su bježali, a naše žene izašle su na poprište da kamenjem prospu mozak ranjenim neprijateljima, ili ih prikolju bakrenim noževima. Mučili nismo. Nismo bili okrutniji nego što je život zahtijevao. Bezobzirnost bje pravilo preživljavanja, ali danas ima više obijesne krvožednosti nego što smo mi ikad i sanjali. Nismo iz obijesne krvožednosti klali ranjene i zarobljene neprijatelje. Bilo je to samo zato što smo znali da nam šanse za preživljavanje rastu sa svakim neprijateljem kojeg pogubimo. Ponekad bi se javila natruha samilosti u pojedinca, i tako je i u ovoj borbi bilo. Ušao sam u dvoboj s jednim posebno srčanim neprijateljem. Njegova zamršena hrpa crne kose jedva je dosezala do moje brade, ali bio je čvornata hrpa mišica čvrstih poput čelika, od koje se ni munja nije brže kretala. Imao je željezni mač i kožom obložen štit. Ja sam imao batinu s čvorom na vrhu. Ta je borba zasitila čak i moju bitke gladnu dušu. Krvario sam iz desetak površinskih rana prije nego što je jedan od mojih užasnih, vitlajućih udaraca smrskao njegov štit kao da je od kartona, i trenutak kasnije moja je batina odskočila od njegove nezaštićene glave. Ymira mu! Još i sad znam zastati i nasmijati se u čudu na tvrdoću te piktske lubanje. Ljudi tog doba bili su zbilja čvrsto građeni! Od tog udarca trebao mu se mozak prosuti poput prolivene vode. Jest mu gadno raskolio glavu, obarajući ga nesvjesnog na tlo, gdje sam ga ostavio ležati, misleći da je mrtav, a ja sam se priključio obaranju bježećih ratnika.

Kad sam se vratio zaudarajući na znoj i krv, batine užasno oblijepljene krvlju i moždinama, primijetio sam da se moj protivnik vraća svijesti, i da se jedna naga čupava cura pripremala dokrajčiti ga kamenom koji je jedva mogla podići. Naglo iskrsli hir naveo me da zaustavim taj udarac. Borba s njim pružila mi je užitak, i zadivila me nevjerojatna čvrstina njegove lubanje. Utaborili smo se nedaleko odatle, spalili svoje mrtve na velikoj lomači i, nakon što smo opljačkali trupla neprijatelja, odvukli smo ih preko visoravni i bacili u jednu udolinu kao gozbu za hijene, šakale i strvinare koji su se već okupili. Budno smo stražarili te noći, ali napadnuti nismo bili, premda smo daleko u džungli mogli razaznati crveni sjaj vatri, i mogli bismo izdaleka načuti, kad bi vjetar promijenio smjer, puls tam-tamova, demonske vriske i pokliče, naricanje za mrtvima ili puku životinjsku riku izazvanu bijesom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nisu nas napali ni tijekom sljedećih dana. Previli smo rane našem zarobljeniku i brzo naučili njegov primitivni jezik, koji je pak bio toliko različit od našeg da ne mogu zamisliti da su ta dva jezika ikad imala zajednički izvor. Ime mu je bilo Grohm, i bio je veliki lovac i borac, kako se hvalio. Govorio je otvoreno i bez zamjeranja, široko se osmjehujući i pokazujući kljovaste zube, dok su mu sitne oči blistale pod zamršenom crnom čupom koja mu je prekrivala nisko čelo. Udovi su mu bili debeli poput majmunskih. Silno su ga zanimali njegovi porobljivači, premda nikako nije mogao razumjeti zašto je pošteđen; do kraja mu je to ostala neobjašnjiva zagonetka. Pikti su se držali zakona preživljavanja još čvršće nego Æsiri. Bili su praktičniji, što se vidjelo po njihovim sjedilačkijim navikama. Nikad nisu lutali onoliko daleko ili onako naslijepo kao mi, ali po svemu smo mi bili nadmoćnija rasa.

Grohm se, impresioniran našom inteligencijom i borbenim vještinama, ponudio da ode u brda i pomiri nas sa svojim narodom. Nama je to bilo nebitno, ali smo ga pustili. O ropstvu se još ni sanjalo nije. Grohm se stoga vratio svojima, a mi smo na njega zaboravili, osim što sam ja pri odlascima u lov bio ponešto obazriviji, očekujući da će on čeka ti negdje da bi mi smjestio strijelu u leđa. A onda smo jednog dana začuli šteket tam-tamova, i Grohm se pojavio na rubu džungle, lica prepolovljenog gorilskom osmjehom, s oslikanim, u kože odjevenim, perjem urešenim poglavicama klanova. Žestina naše borbenosti zapanjila ih je, a to što smo poštedjeli Grohma dodatno ih je impresioniralo. Nisu mogli razumjeti milosrđe; očito smo ih cijenili toliko malo da se nismo ni potrudili ubiti jednog od njih kad smo ga svladali.

I tako je uz mnogo vijećanja mir sklopljen, i na njega prisegnuto mnogim čudnim zakletvama i obredima. Mi smo se zaklinjali samo Ymirom, i nema tog Æsira koji je tu zakletvu prekršio. Ali oni su se kleli u prirodne pojave, u kumira koji je sjedio u kolibi fetiša gdje su vatre vječno gorjele, a usahla babetina po cijelu noć udarala po raspetoj koži bubnja, i u još jedno biće previše užasno da mu se ime izgovori. Onda smo svi zasjeli oko vatri i zagrizli mesa s kostiju, i pili žestoku mješavinu koju su oni varili od divljeg žita, i živo je čudo da ta gozba nije završila općim pokoljem; jer u tom piću vraga je bilo i od njega su nam gujavice po mozgu zaplesale. Od našega teškoga pijanstva štete ne bi, i nakon toga živjeli smo u miru s našim barbarskim susjedima. Oni su nas naučili mnogim vještinama, i još ih više oni naučiše od nas. Naučili su nas obradi željeza, na koju su bili nagnani nedostatkom bakra u tim brdima, i u tome smo ih ubrzo prestigli. Slobodno smo zalazili u njihova sela – skupine koliba sa zidovima od blata na čistinama navrh brda, u sjeni divovskog drveća – i puštali smo ih da dolaze kad hoće u naše tabore – isprekidane redove kožnih šatora na visoravni na kojoj je bitka vođena. Naši mladići nisu marili za njihove zdepaste žene sitnih očiju, a naše vitke cure ravnih udova i čupavih žutih glava nisu privlačili divljaci kosmatih prsa. Upoznavanje tijekom mnogih godina smanjilo bi odbojnost s obje strane, dok se te dvije rase ne bi stopile i formirale jedan hibridni narod, ali mnogo prije toga Æsiri su se pokupili i otišli, nestajući u tajanstvenim izmaglicama utvarnog juga. No prije tog egzodusa dogodio se užas Crva.

Lovio sam s Grohmom i on me vodio po mirnim, nenaseljenim dolinama i u tišinom zaogrnuta brda gdje ljudska noga prije nas nije kročila. U jednu od dolina, daleko u bespućima jugozapada, on nije htio ući. Patrljci razbijenih stupova, ostaci neke zaboravljene civilizacije, uzdizali su se među stablima u dnu doline. Grohm mi ih je pokazao, dok smo stajali na liticama koje su okruživale tu tajanstvenu udolinu, ali on ne bi nikako sišao do njih, i odvraćao je mene kad sam htio otići sam. Nije htio izravno govoriti o pogibelji koja tamo vreba, ali bila je veća od one guje ili tigra, ili rastrubljenih slonova koji bi povremeno u razornim krdima dolutali s juga. Od svih zvijeri, Grohm mi je ispričao grlenim riječima svog jezika, Pikti su se bojali samo Sathe, velike zmije, i izbjegavali su džunglu u kojoj je živjela.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali bila je još jedna stvar koje su se bojali, a ta je bila na neki način povezana s Dolinom Slomljenog Kamenja, kako su Pikti zvali te trošne stupove. Jednom davno, kad su njegovi preci prvi put došli u tu zemlju, osmjelili su se ući u tu tmurnu dolinu. Cijeli jedan klan je netragom nestao, iznenada, užasno i neobjašnjivo. Barem Grohm nije objasnio. Užas je izašao iz zemlje, nekako, i nije bilo dobro o tome govoriti, jer se vjerovalo da bi To moglo biti prizvano kad se o Njemu govori – što god To bilo. Grohm je bio spreman loviti sa mnom bilo gdje drugdje; jer on bješe najveći lovac među Piktima, i mnoge i strašne bijahu naše pustolovine. Jednom sam ubio, željeznim mačem koji sam svojim rukama iskovao, najužasniju od svih zvijeri – starog sabljozubog, kojeg ljudi danas zovu tigrom jer je bio više nalik tigru nego nečem drugom. Isto je toliko bio nalik medvjedu po građi, osim prepoznatljive mačje glave. Sabljozubi je imao masivne udove s nisko postavljenim, krupnim, teškim trupom i nestao je s lica zemlje jer je bio previše užasan borac, čak i u to nasilno doba. Kako su mu mišići i žestina napada rasli, mozak mu se smanjivao dok na kraju nije čak i instinkt samoodržanja nestao. Priroda, koja u takvim stvarima održava svoju ravnotežu, uništila ga je jer, da su njegove super-borbene sposobnosti bile spojene s inteligentnim mozgom, uništio bi sve druge oblike života na zemlji. Bio je usputno čudovište na stazi evolucije, organski razvitak koji je poludio i predaleko zašao u očnjake i kandže, u pokolj i uništenje.

Ubio sam sabljozubog u borbi koja bi sama po sebi bila cijela saga, i mjesecima poslije ležah, napola u deliriju, s užasnim ranama na koje su i najčvršći ratnici odmahivali glavom. Pikti su rekli da nikad prije jedan čovjek nije sam ubio sabljozubog. Oporavio sam se, svima na čuđenje. Dok sam ja ležao u predvorju smrti, dogodio se raskol u plemenu. Bilo je to mirno odvajanje, kakvo se stalno događalo i znatno doprinijelo naseljavanju svijeta od strane žutokosih plemena. Četrdeset pet mladića našli su si družice istodobno i odlutali da zasnuju vlastiti klan. Nije bilo pobune; bio je to rasni običaj koji je donio ploda u svim kasnijim dobima, kad su se plemena nikla iz istog korijena sretala, nakon stoljeća odvojenosti, i međusobno klala s bezumnim užitkom. Tendencija Arijevaca i pred-Arijevaca uvijek je bila prema nejedinstvu, klanovima koji se odvajaju od glavne stabljike i raštrkavaju. Tako su ti mladići, koje je vodio Bragi, moj brat po oružju, uzeli svoje cure i krenuli na jugozapad, naselili se u Dolini Slomljenog Kamenja. Pikti su ih odgovarali od toga, neodređeno spominjući čudovišnu kletvu vezanu za tu dolinu, ali Æsiri su se samo smijali. Ostavili smo svoje demone i utvare u ledenim pustošima dalekog plavog sjevera, i vrazi drugih rasa nisu nas se baš dojmili. Kad mi se vratila puna snaga, a od groznih rana ostali tek ožiljci, opasao sam svoje oružje i krenuo preko visoravni u posjet Bragijevom klanu. Grohm nije pošao sa mnom. Nije ga bilo u taboru Æsira već nekoliko dana, ali poznavao sam put. Dobro sam se sjećao te doline, litica s kojih sam gledao dolje i vidio jezero na gornjem kraju, stabala koja su se zgušnjavala u šumu na nižem odvojku. Stranice doline bile su visoke strme litice, a strmi široki greben na oba kraja odsijecao ju je od okolnog predjela. Prema nižem ili jugozapadnom kraju dno doline bilo je gusto osuto trošnim stupovima, od kojih su se neki uzdizali među stablima, a neki se raspali u hrpe lišajevima obraslog kamenja. Koja ih je rasa podigla nitko nije imao pojma, ali Grohm je strašljivo spominjao nešto dlakavo, majmunoliko i čudovišno što je odurno plesalo na mjesečini uz demonsko frulanje koje bi izazivalo užas i ludilo. Prešao sam visoravan na kojoj smo se utaborili, spustio niz padinu, prevalio plitku raslinjem zagušenu dolinu, popeo se uz još jednu padinu i zašao u brda. Pola dana laganog putovanja dovelo me do grebena s čije je druge strane bila dolina stupova. Već mnogo milja nisam vidio znake ljudskog života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naselja Pikta bila su mnogo milja istočnije. Popeo sam se na greben i pogledao u usnulu dolinu s plavim jezerom, tmurnim liticama i slomljenim stupovima koji su stršali među stablima. Tražio sam dim. Nisam ga vidio, ali sam vidio strvinare kako kruže nebom iznad skupine šatora na obali jezera.

Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo