U Bračnom zapletu ovaj proslavljeni američki autor ponovno se dokazao kao vrstan pripovjedač, zabavan erudit, pisac čija proza teče glatko, a premrežena je brojnim literarnim referencama. Eugenides oživljava (pa dekonstruira) motivacijske elemente velikih romana 19. stoljeća, ali stvara priču suvremenu i svježu, novi veliki roman našeg stoljeća o mladim, pomalo izgubljenim ljudima koji su se našli u vrtlogu „odrasla“ života.
„Roman koji nas podsjeća na to što znači biti mlad i idealističan, u potrazi za pravom ljubavlju, zaljubljen u knjige i ideje.“ — Michiko Kakutani, The New York Times
Knjigu uz poseban popust naručite online na www.bestseller.hr!
Bestseller i Jutarnji.hrekskluzivno donose ulomak knjigeBračni zaplet:
Moglo bi se raspravljati o tome je li se ili nije Madeleine zaljubila u Leonarda čim ga je prvi put vidjela. Tada ga još nije poznavala i ono što je osjetila bila je tek seksualna privlačnost, ne ljubav. Čak i nakon što su se našli na kavi nije mogla reći kako je to što osjeća išta osim zanosa. Ali sve od one noći kad su završili kod njega, nakon Amarcorda, i počeli se ljubakati, kad je Madeleine otkrila da umjesto da je fizički dio odnosa odbija, što se često događalo, umjesto da to podnosi ili zanemari, zapravo provodi noć brinući se nije li ona odbojna Leonardu, brinući se da njezino tijelo nije dovoljno dobro ili da zaudara na Cezarovu salatu, koju je neoprezno naručila za večeru. Brinući se i zato što je predložila da naruče martini, jer Leonard je na to sarkastično rekao: »Svakako, martini. Možemo se praviti da smo Salingerovi likovi.« Nakon što, kao rezultat svega tog iščekivanja, nije osjetila gotovo nikakvo seksualno zadovoljstvo, usprkos sasvim pristojnoj seansi koju su izveli; i nakon što je Leonard (kao svaki momak) smjesta zaspao, ostavljajući je da leži budna i miluje ga po glavi i negdje se u primozgu nada da nije zaradila infekciju urinarnog trakta, Madeleine se pitala nije li činjenica da je upravo provela noć brinući se, zapravo siguran znak da se zaljubljuje. I sigurno, nakon što je iduća tri dana provela kod Leonarda seksajući se i jedući pizzu, nakon što se dovoljno opustila da je uspjela barem povremeno svršiti i napokon se prestati toliko brinuti o orgazmu jer njezinu je glad za Leonardom na neki način zadovoljavalo njegovo zadovoljstvo, nakon što si je dopustila da sjedi gola na njegovu groznom kauču i da ode do kupaonice znajući da joj bulji u (nesavršeno) dupe, da u potrazi za hranom prekapa po onom gadljivom frižideru, da pročita izvrsnih pola stranice filozofskog referata što je virio iz njegova pisaćeg stroja, da čuje kako taurinskom snagom piša u zahodsku školjku, bez sumnje, nakon ta tri dana, Madeleine je znala da je zaljubljena.
Ali to nije značilo da to mora ikome reći. Osobito ne Leonardu. Leonard Bankhead imao je garsonijeru na trećem katu studentske zgrade u kojoj su stanarine bile niske. Hodnici su bili puni bicikala i stare pošte. Vrata drugih stanara bila su ukrašena naljepnicama: fluorescentni list marihuane i Blondie u sitotisku. Leonardova vrata, međutim, bila su prazna kao i stan iza njih. Nasred sobe širio se dvostruki madrac, pokraj gajbe za mlijeko na kojoj je stajala svjetiljka za čitanje. Nije bilo radnog stola ni police s knjigama, čak ni običnog stola, samo grozni kauč, a pred njim pisaći stroj, na drugoj gajbi. Na zidovima nije bilo ničega osim ostataka ljepive trake i, u jednom kutu, mali portret Leonarda, napravljen olovkom. Prikazivao je Leonarda kao Georgea Washingtona, s trorogim šeširom, kako se sakrio pod dekom u Valley Forgeu. Ispod je pisalo: »Ti idi. Meni se ovdje sviđa.« Madeleine je to izgledalo kao ženski rukopis.
U kutu je preživljavao fikus. Leonard bi ga pomakao na sunce, kad god bi se sjetio. Sažalivši se na drvo, Madeleine ga je počela zalijevati, sve dok jednog dana nije uhvatila Leonardov pogled, sumnjičavo stisnutih očiju. »Što je?« rekla je. »Ništa.« »Daj reci. Što?« »Zalijevaš moje drvo.« »Zemlja mu se sasvim sasušila.« »Brineš se za moje drvo.« Nakon toga je prestala.
Nalazila se tu i kuhinjica u kojoj je Leonard kuhao i podgrijavao litre kave koje je svakodnevno ispijao. Na štednjaku je stajao veliki masni wok. Najveći napor, međutim, koji je on činio u pogledu pripremanja hrane bio je da u wok naspe žitarice za doručak. One s grožđicama. Grožđice su zadovoljavale njegovu potrebu za voćem.
Stan je slao poruku. A ta je bila: ja sam siroče. Abby i Olivia pitale su je što ona i Leonard rade kad su zajedno i nikad im nije znala odgovoriti. Nisu ništa radili. Došla bi k njemu i onda bi legli na madrac i Leonard bi je pitao kako je, zaista ga je zanimalo. Što su radili? Ona je govorila, a on slušao, zatim je on govorio, a ona slušala. Nikad nije srela nikoga, osobito ne momka, tko tako zna slušati, tko tako razumije. Pretpostavljala je da Leonardov psihijatrijski stil potječe od dugogodišnjih odlazaka psihijatru i premda je njezino drugo pravilo bilo ne izlaziti s momcima koji posjećuju psihijatre, počela je razmatrati tu zabranu. Kod kuće, ona i sestra imale su izraz za ozbiljne razgovore o osjećajima. Zvale su ih »dubokim razgovorima«. Ako bi im za takva razgovora prišao neki momak, djevojke bi podigle pogled i upozorile ga: »Vodimo dubok razgovor.« Momak bi se na to povukao. Dok ne završe. Dok duboki razgovor ne prođe. Izlaziti s Leonardom značilo je stalno voditi duboke razgovore. Kad je bila s njim, posvećivao joj je potpunu pažnju. Nije joj zurio u oči, niti je gušio kao Billy, već joj jasno davao na znanje da joj je na raspolaganju. Nije nudio savjete. Samo je slušao i umirujuće mrmljao.
Ljudi se često zaljubljuju u svoje psihijatre, nije li tako? To se naziva transferom i poželjno ga je izbjegavati. Ali, što ako već spavaš sa svojim psihijatrom? Što ako ti je psihijatrijski kauč već krevet?
Samo što baš i nisu svi bili tako ozbiljni, ti njihovi duboki razgovori. Leonard je bio i zabavan. Mrtav ozbiljan umio je pričati urnebesno smiješne priče. Glava bi mu utonula u ramena, u očima sjetan izraz, a rečenice se otegnuto nizale. »Jesam li ti ikad spomenuo da sviram instrument? Onog ljeta kad su se moji razveli, poslali su me k djedu i baki u Buffalo. Njihovi susjedi, kuća do, bili su Latvijci, Bruverisovi. I oboje svirali kokle. Znaš što je kokle? Neka vrsta citre, ali latvijske. »No uglavnom, preko puta, iz drugog dvorišta, čuo sam gospodina i gospođu Bruveris kako sviraju taj svoj kokle. Bio je to čudesan zvuk. S jedne strane divlji i izrazito buran, a opet melankoličan. Kokle je manični depresivac u obitelji gudaćih instrumenata. Sve u svemu, tog mi je ljeta bilo smrtno dosadno. Bilo mi je šesnaest godina. Sto osamdeset tri centimetra. Šezdeset tri kile. Pušio sam marihuanu kao lud. Znao bih se napušiti u spavaćoj sobi i ispuhivati dim kroz prozor, a onda bih izašao na trijem i slušao kako Bruverisovi sviraju. Katkad bi došli i drugi. Svirači koklea. U stražnje bi dvorište stavili vrtne stolice pa svi posjedali i svirali. Bio je to pravi orkestar! Kokle-orkestar. A onda su jednog dana primijetili da ih gledam i pozvali me. Ponudili su mi krumpir-salatu i sladoled, a ja sam pitao gospodina Bruverisa kako se svira taj kokle i on me je počeo poučavati. Svakodnevno sam odlazio onamo. Imali su jedan stari kokle koji su mi posudili. Vježbao sam i po pet, šest sati dnevno. Sasvim sam se zapalio.
Pretkraj ljeta, kad je bilo vrijeme da pođem, Bruverisovi su mi dali kokle. Zauvijek. Ponio sam ga u avion. Uzeo sam posebno sjedalo, kao da sam Rostropovič. Dotad se otac već iselio. Tako da smo ostali samo ja, sestra i mama. I nastavio sam vježbati. Išlo mi je tako dobro da sam se priključio sastavu. Svirali smo na etnofestivalima i pravoslavnim vjenčanjima. Imali smo tradicionalne kostime, vezene prsluke, puf-rukave, čizme do koljena. Ja i svi ostali odrasli. Većinom su bili Latvijci, poneki Rus. Veliki hit bile su nam ‘Oči čarnije’. Jedino me to spašavalo u srednjoj. Kokle.« »Sviraš li još uvijek?« »Zaboga, ne. Šališ se? Kokle?«
Slušajući Leonarda, Madeleine se osjetila osiromašenom zato što je imala sretno djetinjstvo. Nikad se nije pitala zašto se ponaša ovako ili onako, niti kako su njezini roditelji utjecali na njezinu osobnost. To što je imala sreće, otupjelo joj je sposobnost promatranja, dok je Leonard opažao svaku sitnicu. Na primjer, proveli su vikend u Cape Codu (djelomično zato da posjete laboratorij Pilgrim Lake u koji se Leonard prijavio za specijalizaciju) i dok su se vozili natrag, rekao je: »I, što radiš s tim? Jednostavno držiš?« »Molim?« »Držiš. Evo već dva dana. Dok se ne vratiš kući.« Kad joj je sinulo o čemu govori, rekla je: »Ne mogu vjerovati!« »Nijednom se nisi pokenjala u mojoj blizini.« »U tvojoj blizini?« »Kad sam ja prisutan. Ili u blizini.« »Pa što?« »Pa što? Ništa. Ako prespavaš pa sutra odeš na predavanje i onda se pokenjaš, to je razumljivo. Ali proveli smo zajedno dva, gotovo tri dana, jeli sve živo, a ti se cijelo vrijeme nisi pokenjala. Mogu samo zaključiti da si prilično analna.« »Pa što? Ovo je neugodno!« rekla je Madeleine. »OK? Doživljavam to kao neugodno.« Leonard ju je bezizražajno pogledao i rekao: »Tebi smeta kad ja kenjam?« »Zar baš moramo razgovarati o tome? Malo je gadljivo.« »Mislim da moramo. Jer očito nisi opuštena kad sam ja u blizini, a ja sam – ili bar mislim da jesam – tvoj dečko, a to znači – trebalo bi značiti – da sam osoba s kojom si najopuštenija. Leonard jednako totalna relaksacija.« Momci ne bi trebali biti pričljivi. Momci ne bi trebali od tebe očekivati da se otvoriš. Ali ovaj je momak to bio; ovaj je momak to želio. Pritom te i podsjetio da ti je »dečko«. Da stvar bude službena. »Nastojat ću biti opuštenija«, rekla je Madeleine, »ako će te to usrećiti. Ali što se – izlučivanja – tiče, nemoj se previše nadati.« »To nije zbog mene«, rekao je Leonard. »To je zbog gospodina Debelog crijeva. I zbog gospodina Dvanaesnika.« Premda ovaj oblik amaterske terapije nije djelovao (nakon posljednjeg razgovora Madeleine je imala više, a ne manje problema sa stolicom ako je Leonard bio na koji kilometar blizine), ipak je duboko utjecao na nju. Osjećala je da se s njom postupa na pravi način, kao da je dragocjena ili beskrajno zanimljiva. Radovala ju je pomisao da on toliko razmišlja o njoj.
Do kraja travnja, Madeleine i Leonard počeli su svaku noć provoditi zajedno. Tijekom tjedna, kad bi završila s učenjem, odlazila je u biološki laboratorij, gdje je zaticala Leonarda kako bulji u slajdove, zajedno s dva kineska postdiplomanta. Nakon što bi ga uspjela natjerati da se makne iz laboratorija, počela bi ga nagovarati da prespava kod nje. U prvim je danima rado ostajao u Narragansettu. Sviđali su mu se zidovi sa štukaturom i pogled s njezina prozora. Šarmirao je Oliviju i Abby praveći palačinke nedjeljom ujutro. Ali ubrzo se počeo žaliti da su stalno kod Madeleine i da se on nikad ne budi u svom krevetu. Ostati kod Leonarda, s druge strane, zahtijevalo je da Madeleine večer prije ponese odjeću za presvući se, a kako nije volio da ostavlja odjeću kod njega (a da bude iskrena, ni ona, jer što god bi ostavila, navuklo je neki pljesniv miris), morala je po cijeli dan, na sva predavanja, vući sa sobom prljavu odjeću. Radije je spavala u vlastitom stanu, gdje je imala svoj šampon, balzam, rukavicu za tuširanje i gdje se svake srijede mijenjala posteljina. Leonard je nije nikad mijenjao. Bila je uznemirujuće siva. Uz rubove madraca hvatala su se klupka prašine. Jednog je jutra, na svoj užas, ugledala kaligrafski trag krvi koja je prije tri tjedna liptala iz nje, mrlju koju je napala kuhinjskom spužvom dok je Leonard spavao.
»Ti nikad ne pereš plahte!« požalila se. »Perem«, bezizražajno je odgovorio. »Kako često?« »Kad se zaprljaju.« »Uvijek su prljave.« »Ne može si svatko priuštiti da jednom tjedno odnese posteljinu na pranje. Nije svatko odrastao tamo gdje se zna koji se dan mijenjaju plahte.« »Ne moraš ih nikamo nositi«, rekla je Madeleine, ne dajući se smesti. »U podrumu imaš stroj za pranje.« »Koristim ga«, rekao je Leonard. »Samo ne svake srijede. Ja ne izjednačavam prljavštinu sa smrću i raspadanjem.« »Je li, a ja da? Opsjednuta sam smrću zato što perem posteljinu?« »Stav ljudi prema čistoći uvelike je povezan s njihovim strahom od smrti.« »Nije riječ o smrti, Leonarde. Već o mrvicama hrane u krevetu. O tome da ti jastuk zaudara na sendvič s kobasicama.« »Griješiš.« »Ozbiljno!« »Griješiš.« »Ponjuši sam, Leonarde.« »To je salama, ja ne volim kobasice.«
U nekoj su mjeri ove prepirke bile zabavne. Ali bilo je i onih večeri kad bi zaboravila spakirati rezervnu odjeću i tad ju je Leonard optuživao da je to učinila namjerno kako bi ga natjerala da spava kod nje. Zatim, što ju je još više zabrinjavalo, uslijedile su večeri kad bi Leonard rekao da ide kući učiti i da će se vidjeti sutra. Počeo je po cijele noći učiti, ne spavajući. Jedan od profesora filozofije ponudio mu je svoju brvnaru u Berkshireu i cijeli jedan kišni vikend proveo je ondje sam, pišući radnju o Fichteu i vratio se s natipkane 123 stranice i jarko narančastim lovačkim prslukom. Taj mu je prsluk postao omiljeni komad odjeće. Nije ga skidao.
Počeo je dovršavati Madeleinine rečenice. Kao da je njezin um prespor. Kao da ne može čekati dok ona organizira misli. Dodavao je i improvizirao nastavljajući se na ono što bi izrekla, u čudnim asocijacijama, igrama riječi. Kad bi mu rekla da se mora naspavati, razljutio bi se i ne bi zvao danima. I upravo je u tom razdoblju u potpunosti shvatila kako je ljubavni diskurs krajnja osama. Krajnja zato što nije fizička. Krajnja zato što je osjećaš kad si uz onoga koga voliš. Krajnja, zato što je u tvojoj glavi, najsamotnijem mjestu na svijetu.
Što se Leonard više povlačio, to je ona više željela biti s njim. Što je bivala očajnija, to se on više povlačio. Govorila je samoj sebi kako mora biti cool. Odlazila je u knjižnicu raditi na svojoj radnji o bračnom zapletu, ali atmosfera poticajna za seksualne maštarije – pogledi u čitaonici, nizovi knjiga koje su je dozivale – samo su pojačavali njezinu želju da vidi Leonarda. I tako bi i protiv vlastite volje krenula kampusom, kroz mrak, na Odsjek za biologiju. Do posljednjeg je trenutka gajila ludu nadu da je ovaj izraz slabosti zapravo snaga. Bila je to izvrsna strategija jer u njoj nije bilo strategije. Nije tu bilo nikakvih igara, samo iskrenost. Na takvu iskrenost, kako bi Leonard mogao ne uzvratiti? Bila je gotovo sretna kad bi stala iza laboratorijskog stola i potapšala ga po ramenu, a ta je sreća trajala dok se ne bi okrenuo s izrazom koji nije izražavao ljubav, već iznerviranost. To što je bilo proljeće samo je pogoršavalo stvar. Ljudi su svakog dana sa sebe skidali sve više odjeće. Stabla magnolije, rascvjetana na travnjacima, djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su inzistirale na tome da je ona prirodna, vječna. Jednog lijepog, toplog svibanjskog dana Madeleine se istuširala, osobito pomno izbrijala noge i odjenula prvu proljetnu haljinu: kratku zelenu haljinicu boje jabuke, s velikim, okruglim ovratnikom, rezanu visoko u struku. Uz nju je obula balerinke, hrđasto-bež, bez čarapa. Gole noge, čvrste, jer cijelu je zimu igrala skvoš, bile su bijele, ali lijepo oblikovane. Ostavila je naočale na nosu, raspustila kosu i pošla u Leonardov stan, u ulici Planet. Putem je stala u marketu da kupi sira, integralnih krekera i bocu Valpolicelle. Silazeći nizbrdo, iz ulice Benefit prema South Mainu, osjetila je topao povjetarac među bedrima. Vrata na ulazu u Leonardovu zgradu bila su otvorena, podbočena ciglom, pa se popela do njegova stana i pokucala. Otvorio joj je Leonard. Izgledao je kao da ga je probudila.
»Zgooodna haljina«, rekao je. Nisu ni stigli do parka. Imali su piknik jedno na drugom. Kad ju je povukao prema madracu, ispustila je zamotuljke, nadajući se da se boca vina neće razbiti. Haljinu je svukla preko glave. Začas su bili goli i haračili, tako je izgledalo, po golemoj košari punoj poslastica. Madeleine je ležala na trbuhu, na boku, na leđima i grickala slatkiše, mirišljave voćne bombone, mesnate batke, a i profinjenije slastice, kekse s okusom anisa, namreškane truffle, slasnu paštetu od maslina. Nikad u životu nije imala tako pune ruke posla. U isti se mah osjećala čudno izbačenom iz same sebe, ne ona uobičajena, uredna ja, već spojena s Leonardom u veliku protoplazmičnu ekstatičnu stvar. Mislila je da je i prije bila zaljubljena. Znala je da se i prije seksala. Ali sva ona zažarena adolescentska hvatanja, sve one nezgrapne razuzdanosti na stražnjem sjedalu, smislene, ljetne noći s dečkom iz srednje Jimom McManusom, prepune performativnih iskaza, pa čak ni nježni trenuci s Billyjem, kad je tražio da se gledaju u oči dok svršavaju – ništa od toga nije ju pripremilo za nahrupljujući, sveobuhvatni užitak poput ovoga.
Leonard ju je ljubio. Kad više nije mogla izdržati, Madeleine ga je divlje zgrabila za uši. Povukla mu je glavu i zadržala je, da vidi dokaz svojih osjećaja (sad je plakala). Hrapavim glasom u kojem je bilo prizvuka i nečeg drugog, nagovještaja opasnosti, rekla je: »Volim te.«
Leonard se zapiljio u nju. Obrve su mu se trznule. Iznenada se otkotrljao po boku, s madraca. Ustao je i krenuo gol sobom. Čučnuo, posegnuo u svoju torbu i izvukao Fragmente ljubavnog diskursa iz pretinca u kojem ga je uvijek držao. Listao je stranice dok nije pronašao onu koju je tražio. Zatim se vratio krevetu i pružio joj knjigu.
Volim te Je-t-aime / Volim-te
Kad je pročitala te riječi, Madeleine je preplavila sreća. Podigla je pogled prema Leonardu, smješkajući se. Prstom joj je pokazao neka nastavi. Ta figura se ne odnosi na ljubavno očitovanje, na priznanje, nego na stalno ponavljanje ljubavnog uzvika. Odjednom je Madeleinina sreća splasnula, protjerana slutnjom opasnosti. Požalila je što je gola. Pognula je ramena i pokrila se plahtom te poslušno nastavila čitati.
Nakon prvog priznanja, »volim te« ne znači više ništa. Leonard je čučao i glupo se smijuljio. I upravo u tom času Madeleine mu je bacila knjigu u glavu.
