Ivić se proslavio već na prvom ozbiljnom poslu, projekt Hajduka ranih sedamdesetih godina doživio je silan uspjeh.
Splitski klub je dominirao u tom razdoblju tadašnjeg jugoslavenskog nogometa, a bio je i značajan i u europskim natjecanjima, mnogim malim klubovima iz europske periferije bio je uzor. Ivić je s Hajdukom radio čuda, osvajao naslove, kupove (tri naslova i četiri kupa), no što je još bitnije u nogometnoj povijesti naš je trener postavljao nove postulate u pripremi igrača, treningu, odabiru strategija, pa i kreiranju istih.
Hajduka prepoznatljiva igra iz tih ranih sedamdesetih godina sastojala se od nekoliko do savršenstva uvježbanih varijanti. Presing na loptu, a ne na igrača, centaršuti na drugu stativu, pa centaršuti na prvu stativu s prebacivanjem glavom na drugu stativu, igra preko bokova protiv bunkera… Ivić je jedan od prvih trenera na svijetu koji je svoju momčad podučavao namjernom izazivanju ofsajd zamki za suparnike.
Iako je u svojoj nogometnoj pragmatičnosti imao puno protivnika, Ivić je istraživao i dalje, pa i kad je otišao iz Hajduka svoje znanje podao je brojnim europskim klubovima. Najmanje koristi od njega, nažalost, imao je hrvatski nogomet koji ga je uporno izbjegavao. I već posrnuli Hajduk ali i HNS u Ivića bi se tek deklarativno zaklinjali, ali su ga, ruku na srce, puštali da ide dalje…
Ivić, što je nevjerojatno, nikad nije bio hrvatski izbornik, a zadnje što je radio po hrvatskim klubovima je njegov mandat u Dinamu u davnoj 1984. godini. Bio je tek nakratko direktor reprezentacije, vodio je samo jednu utakmicu, onu čuvenu u Palermu s kojom se naša reprezentacija upisala na mapu značajnih nogometnih reprezentacija. Pobjedom protiv Italije 2:1, Italije koja je tada bila viceprvak svijeta.
Ivić je čekao, čekao, no iz njegovo omiljenog kluba i Saveza pozivi nisu stizali… Valjda je previše znao, previše mogao, takvi mediokritetima nikad nisu bili poželjni. U brojnim razgovorima Ivić je sam tvrdio, a njegovi poštovatelji slagali su se s njime, da je njegov najbolji trenerski uradak bio na dvije čuvene utakmice četvrtfinala Kupa prvaka 1980. godine protiv njemačkog HSV-a.
Hajduk je u te dvije utakmica zaista bio nezasluženo poražen protiv strašnog HSV-a predvođenog Keeganom i Hrubeschom. U prvoj utakmici u Hamburgu Splićani su izgubili sa 0:1 nakon gola koji je postignut nakon teškog prekršaja nad mladim vratarom Pudarom. Hajduk je prije i poslije tog gola promašivao šanse koje su stjecane sjajnim, uvježbanim akcijama. Već u prvoj utakmici Hajduk je nadigrao renomiranog suparnika, a uzvrat se stoga očekivao u silnoj euforiji. Hajduk je dva tjedna kasnije dočekao HSV pred nikad prije, a ni poslije, punijim poljudskim stadionom.
I tu je utakmicu Ivićeva momčad odigrala u velikom stilu, poglavito u napadu, no nevjerojatne greške u obrani koštale su tog moćnog Hajduka možda i europskog naslova. Već u prvim minutama utakmice greškom Primorca, HSV je poveo, a nešto kasnije isti igrač koji je poklonio gol Hajduk promašio je jedanaesterac. Drama je išla nevjerojatnom brzinom, Zlatko Vujović je izjednačio na 1:1. no Hajdukova obrana opet si je sama zabila gol, jednostavno dodala loptu Hieronymusu – 1:2.
Nevjerojatan pritisak Hajduka u drugome poluvremenu uz grotlo na stadionu donio je ploda. Splićani su u tih drugih 45 minuta tukli negdje dvadesetak puta prema vratima sjajnog Kargusa. Ipak, najprije je Hajduk golom Đorđevića izjednačio na 2:2, a pet minuta prije kraja tragičar Primorac doveo je domaću momčad u 3:2 vodstvo. Hajduku je trebao još jedan gol za prolaz.
Tih pet minuta juriša se pamte i danas. Na kraju, u zadnjoj minuti kad je Šalov izvodio korner uzbuđeni Ivić dotrčao je s klupe na mjesto gdje se izvodi korner kako bi Šalovu dao upute kako da centrira. Nažalost, Hajduk nije uspio, a odigrao je veliku, možda i nikad veću utakmicu. Snimke s tih utakmica i danas su kod Hajdukovih navijača i Ivićevaca, nakon 31 godine, pravi hit. Zaista se isplati pogledati.
Sam Ivić o toj utakmici je govorio:
"Igrali smo doslovce cijelu utakmicu presing. Bila je to revolucionarna novost, nešto do tada neviđeno. Nismo Nijemcima dali da povežu dva dodavanja, samo su izbijali loptu što dalje iz svog šesnaesterca. No na žalost nas i preko 55 tisuća navijača na Poljudu, jedna tako napamet izbijena lopta došla je do Hrubescha koji je dao gol i usmjerio utakmicu. Na koncu smo pobijedili 3:2 ali bilo je to nedovoljno za plasman u polufinale. Uvjeren sam da smo tada prošli HSV, postali bi prvaci Europe, jer smo imali momčad i igru, nedostajalo nam je svega par mjeseci da se do kraja uigramo. Za tako dobre partije ključno je bilo što smo u pripremi za taj Hamburger odigrali pet jakih prijateljskih utakmica, sa Manchester Unitedom, Bayernom, Bordeauxom, te dva puta sa Dinamom, što nam je pomoglo da Nijemce dočekamo spremni. Šteta što se danas tako ne radi", objašnjavao je Ivić svoje trenersko remek-djelo.
Na kraju taj je HSV prošao u polufinalu Real, a u finalu Kupa prvaka bio je poražen protiv Nottingham Foresta.
specijal-201102150360004-Hajduk