Zašto kažemo na – sveopće iznenađenje? Jer, samo dva mjeseca prije ta ista momčad na Europskom prvenstvu u Španjolskoj doživjela je krah, ispavši već u ranom stadiju prvenstva, a kao posljedica loših igara na europskoj smotri, pod pritiskom javnosti smijenjen je izbornik Abas Arslanagić. On je za svoju smjenu, dakako, optužio novinare, ne mizerne rezultate koje je imao, kasnije se vidjelo, s odličnom momčadi.
Reprezentaciju je navrat-nanos preuzeo Velimir Kljaić. Koji je u 38 dana te 'zgubidane i luzere pretvorio u junake i prvake', kako su pisale dva mjeseca kasnije hrvatske tiskovine.
Uvevši strog režim i radeći na voljnom elementu posrnulh sportaša Kljaić je stvorio momčad koja je nosila sve pred sobom.
Osvojeno je olimpijsko zlato, makar Hrvatsku prije olimpijskog turnira nitko i nije uzimao za ozbiljno, jer krah na prethodnom prvenstvu Europe bio je toliko upečatljiv da nitko u snu nije mogao pretpostaviti ovakav rasplet, s Hrvatima na tronu. Čak su i prije finalne utakmice Šveđani na finale pozvali svog kralja na proslavu, a u svojim novinama na dan finala su već tvrdili kako je osvojeno zlato, jer 'finalna utakmica tek će biti formalnost'.
Hrvatska je u finalu u dramatičnoj završnici 'sredila' Švedsku s antologijskim partijama većine igrača. U Kljaićevim postavama nije bilo neraspoloženih igrača. Ispalo je na kraju da je Hrvatska imala, kako to vole treneri reći, 'širu klupu od švedske'.
U polufinalu protiv Francuske isto je bio težak boj, kao i u skupini protiv Rusije kad je dosegnuta tijesna pobjeda koja je tada dokazala da ona slika s dva mjeseca ranijeg Europskog prvenstva i nije prava slika hrvatskih rukometaša.
Zanimljivo jest da je Švedska u natjecanju u skupini pobijedila Hrvatsku 27:18, jer tada je Kljaić odmarao dobar dio igrača, a Šveđani su svoj optimizam u finalu temeljili zacijelo baš na toj utakmici.
Hrvatska zlatna medalja u rukometa, i prvo olimpijsko zlato u hrvatskoj povijesti, bila je prvorazredno iznenađenje, ali i tek početak trijumfalnog niza hrvatskih rukometaša koji će isti pothvat ponoviti i na Igrama 2004. u Ateni.
Nažalost, ova generacija i devedesetih godina nije uspjela braniti zlato četiri godine kasnije u Sydneyu na Olimpijskim igrama. Jer, je na sljedećem Europskom prvenstvu u Zagrebu osvojila tek šesto mjesto, u krucijalnom dvoboju za petu poziciju u Europi, koja je vodila na Igre, naši su rukometaši poraženi protiv Slovenije. To je isto bila prvorazredna senzacija, a izbornik Zdravko Zovko naprasno je potom smijenjen.
Netko je tada zaključio: "Ove tipove može u redu držati samo Velimir Kljaić". I nije bio u krivu.
Ta generacija hrvatskih rukometaša proslavila je hrvatski rukomet, uzdignula ga do visina, no bila je i te kako osjetljiva i teška za procjene. Ta dva kraha na europskim smotrama, a između, pak, osvajanje olimpijskog naslova potvrđuje da je to bila nepredvidiva generacija koju je 'u red zaista samo stavio Velimir Kljaić'.
Stoga, i danas kad gledamo hrvatske rukometaše, uvijek se moramo sjetiti rukometnog vizionara, hrvatskog viteza, Velimira Kljaića koji nas je učio naučio kako pobjeđivati.
Neka ti je laka hrvatska zemlja Velimire, i poručujemo ti, naši rukometaši u Švedskoj igraju dobro i lijepo, predstavljaju tvoju i našu domovinu!
ZLATNI RUKOMETAŠI IZ ATLANTE 1996.
Valter Matošević, Venio Losert, Irfan Smajlagić, Slavko Goluža, Iztok Puc, Goran Perkovac, Zlatko Saračević, Patrik Ćavar, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Nenad Kljaić, Zoran Mikulić, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Vladimir Šujster, Valner Franković.
