Braća Petrović, Aleksandar i Dražen obilježili su najljepše godine hrvatske košarke, s pregrštom osvojenih naslova u nekadašnjoj državi, te s dva superiorno osvojena naslova prvaka Europe. Mlađi Dražen stradao je u prometnoj nesreći u ljeto 1993. godine nakon nastupa za hrvatsku reprezentaciju na kvalifikacijama.
Aco Petrović godinama potom tražio je svoj životni i sportski put s istinskom boli zbog gubitka brata, činio je to dostojanstveno, nerijetko umirujući svoj temperament po kojem je bio poznat i kao igrač, danas i kao trener.
Aco Petrović je u Ciboni ranih osamdesetih godina bio ljubimac Mirka Novosela, tvorca kasnije superuspješne Cibone, no treba reći da je Novosel s Acom Petrovićem imao silno strpljenje zbog kojeg su poslije obojica nagrađeni veličanstvenim uspjesima.
Aco je kao dijete prebolio tuberkulozu i prema prognozama liječnika bilo je upitno hoće li uopće prohodati. Kao mlad košarkaš iz Šibenika došao je u Zagreb, ušao je u prvu momčad Cibone iako je znao često razočarati, napose šutevima u posljednjim sekundama utakmice, kada je najčešće promašivao.
No, Novosel je vjerovao u starijeg Petrovića i unatoč čestog protivljenja prijatelja kluba i stručnjaka forsirao je mladog Acu. Stvarajući tako veliku Cibonu koja je to postala dolaskom brata Dražena 1984. godine. Nije tajna, pola tadašnje jugoslavenske košarkaške lige razvaljivalo je blagajne kako bi dovele mladog Dražena, a presudan utjecaj na dolazak Dražena u Cibonu imao je baš stariji brat.
Cibona s Draženom i Acom postala je kasnije legendarna!
Prvi koš odluke, i to baš u zadnjoj sekundi, nakon svih silnih promašaja u zadnjim sekundama, Aco Petrović je postigao u zaista najbitnijem trenutku. U finalu Kupa kupova 1982. godine protiv madridskog Reala. Najprije je s dalekometnim šutem izjednačio rezultat, a potom u produžetku su baš on i Krešimir Ćosić razvalili Madriđane i doveli Cibonu do prvog europskog trofeja (96:95). Kojih će biti još mnogo...
Cibona je te 1982. godine s Acom Petrovićem osvojila trostruku krunu, prvenstvo, Kup i Kup kupova. U kombinaciji s Dinamovim osvajanjem naslova u tadašnjoj Jugoslaviji stvorilo je to u Zagrebu dotad, a i poslije, neviđeno sportsko i navijačko ozračje! Tko je to doživio, a ovo sada čita, obuzet će ga iskonska nostalgija...
Aco Petrović bio je jedan od glavnih Ciboninih poluga u osvajanju naslova prvaka 1984. i 1985. godine, kao i u Kupu prvaka, preteči Europske lige, koji je osvojen na fenomenalan način točno prije 26. godina, 3. travnja 1985. godine u Ateni.
Tada je nekoliko tisuća navijača Cibone dugo putovalo autobusima do Atene, gdje su pirejskoj dvorani 'Mira i prijateljstva' do vrha napunili tribine i svjedočili povijesnoj pobjedi protiv madridskog Reala 87:78. Aco Petrović odigrao je izvrsnu utakmicu, te uz svog brata Dražena silno pomogao Ciboninom nenadanom, ali posve zasluženom trijumfu. Uostalom, pogledajte na ponuđenim video snimkama.
Sljedeće godine, isto u finalu Kupa prvaka, Cibona je došla do naslova europskog prvaka protiv Žalgirisa, no bez Ace Petrovića koji je bio na služenju vojnog roka u JNA.
No, Aco Petrović sudjelovao je u osvajanju Kupa kupova 1987. godine kad su u finalu u Novom Sadu Cibosi nadvisili Scavolini (89:74). Sjajne partije u Europi i domaćem prvenstvu, te napose protiv Scavolinija u finalu, Aci Petroviću pripomoglo je da ostvari uspješan transfer upravo u Scavolini.
Igre Ace Petrovića znale su zaista biti fenomenalne, bio je sjajan branič, napastan u obrani, majstor za ukrasti loptu, lucidan organizator igre i fenomenalan šuter trica, zbog čega je i dobio i nadimak 'Aco trica'.
Često je suparnike znao izluđivati veseljem nakon postignutih koševa ili asistencija, 'stepao' je po terenu, vikao, raširenim rukama letio od ruba do ruba igrališta, poput aviona, sve nakon što bi pogodio tricu s nekih desetak metara. Često mu je zbog toga spočitavano nesportsko ponašanja, na gostovanjima se ponekad činilo da se svađa s cijelim svijetom, no Aco je jednostavno bio svoj. Dizao je dva prsta u zrak, odgovarao publici, i kad su ga slavili i vrijeđali.
Nakon karijere u Scavoliniju još je igrao u Zagrebu, te kratko u Luksemburgu, te se potom odlučio za trenersku karijeru. Iza njega je ostalo pregršt uspjeha i medalja, s reprezentacijom Jugoslavije imao je osvojene brončane medalje s Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. godine, imao je i broncu i sa svjetskih smotri 1982. u Kolumbiji i 1986. u Španjolskoj. Četvrta bronca mu je sa Europskog prvenstva 1987. u Grčkoj.
Postavši trener Aco Petrović trudio se susprezati svoj temperament koji je ipak znao iskočiti. Česte gestikulacije sa sucima, oštro ophođenje s igračima bile su njegov zaštitni znak. Od 1991. do 1995. godine bio je trener Cibone koja je tada bila neprikosnovena u Hrvatskoj. Bio je hrvatski izbornik pri osvajanju, gle čuda, opet bronce, na Europskom prvenstvu u Grčkoj 1995. godine. Radio je i u Španjolskoj 1997. godine u San Fernandu, pa se vratio u Cibonu 1998. godine, nije se libio otići raditi i u poljski Wloclawek, pa u talijanski Scafati, pa niti u Zadar koji ga je godinama i kao igrača i kao trenera častio popularnim uzvicima koji se tiču nečije 'homoseksualnosti'.
No, znao je svojim šarmom i predanošću osvojiti navijače, košarka u Hrvatskoj jednostavno je bez njega – nezamisliva.
Najsvježiji uspjeh s Cedevitom opet je na Petrovića bacio svijetla pozornice, a zanimljivo je kako Aco u izjavama kao trener Cedevite, govoreći o svojoj momčadi, jednostavno spomene - Cibonu.
To nas ne treba čuditi, veze Ace Petrovića i Cibone su duboko ukorijenjene i tko mu to može zamjeriti nema pravo.
"Aco, Aco, hej, hej, hej...", kao da još čujemo iz prepunog Doma sportova u Zagrebu osamdesetih godina.
Vezani članci:
arti-201103310333006 arti-201103310714006 arti-201103310035006
