Organizator izložbe koja će biti postavljena od 23. prosinca 2011. do 31. siječnja 2012. godine je Muzej grada Splita, a kustosica izložbe je viša kustosica Nela Žižić.
Josip Klarica rođen je u Beogradu 1946. godine. Diplomirao je na Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU), na katedri filmske kamere. Izučavao je povijest fotografskih tehnologija i fotokemijskih procesa. Karakteristika Klaričinog rada je korištenje fotoaparata 19. st., među ostalima camere obscure i vlastite idealne replike prvog panoramskog fotoaparata kojeg je konstruirao Fridrich von Martens 1844. godine. Svoje negative Klarica isključivo kontaktno kopira. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
Josip Klarica se prvi put predstavlja splitskoj publici i to izložbom koja prati njegovo stvaranje od 1976. godine do danas. On za stvaranje fotografske slike najčešće koristi cameru obscuru, pramajku svih kamera, jer mu ona omogućava da umjesto trenutka zabilježi proces i stvori fotografiju bremenitu protokom vremena koje uvjerljivo prenosi njegovo shvaćanje svijeta.
Klarica je postmodernist koji sakuplja fragmente jednog davno razlomljenog svijeta i montira ih u prizore na rubu apsurda tako da ne prenose samo nedostatak logičkog, nego sugeriraju odsustvo egzistencijalnog smisla. Preparirane ptice, životinjske glave i utrobe, komadi starog, oštećenog ili razlomljenog stakla, sve to servirano na stolu i postavljeno u pejzaž u slabom svjetlu rane zore ili predvečerja koje pojačava turobnost prizora i prožima prostor energijom koja slici daje neki novi neslućeni viši smisao. Klaričino svjetlo, to je ona podsvjesna pulsacija koje djeluje kao antiteza smišljenom građenju inscenacije u prostoru, moćni agens koji u konačnici racionalno pretvara u iracionalnu viziju.
Klarica nesumnjivo crpi nadahnuće iz djela Franza Kafke i pije s izvora srednjoeuropskog kulturnog kruga. Uspješno apstrahira utjecajne predloške služeći se asimetričnim sekvencama crnih i bijelih ploha. Pozorno hvata najrafiniranije sive tonove da bi stvorio jedinstveno ozračje raskošne dekadencije sa zadahom prolaznosti i smrti.
Možda je najveća vrijednost Klaričinih fotografija u njihovoj nenametljivoj metafizičnosti. One kumuliraju jedinstveni memento zaboravljene budućnosti. Da, Klarica ima nagnuće prema introspektivno Prošlom, sluti, ili zna, da je zametak budućeg u prošlom. Ono njegovo neodređeno blijedo svjetlo pruža slutnju istine, onaj osjećaj jasnog gledanja kada se svi međuodnosi likova i predmeta nalaze u stanju jednog fosforesciranja istine.
