Klubovi koji su nekad bili europska snaga, Cibona, Zadar, Split i Šibenik, dišu na škrge, čudo je da uopće i egzistiraju, reprezentacija niže krahove na velikim natjecanjima, ako se uopće na njih i plasira, a u percepciji običnog čovjeka košarka je u Hrvatskoj potpuno izgubila svoje mjesto.
Ako zbog ičega oni koji vole i žive za sport u Hrvatskoj mogu patiti od nostalgije, zapravo i depresije, onda je to zbog svih događaja u i oko košarke. Recentna blijeda izdanja na europskoj smotri u Litvi nisu tek kap koja prelijeva čašu, odavno je voda u hrvatskoj košarci prešla sve granice, prije možemo govoriti o poplavi despotizma, nestručnosti i labavog obavljanja poslova u Hrvatskom košarkaškom savezu (HKS).
Čim se spomene HKS, odmah se lako po mišljenju javnosti, ali i mnogih košarkaških djelatnika i stručnjaka uperi na krivca, na bivšeg (odličnog) košarkaškog suca Danka Radića, koji kreira politiku Saveza, dakle i košarke u nas, već petnaestak godina. Što točno kalendarski označava i putovanje u pad hrvatske košarke u današnji bezdan.
Dakle, još davne 1995. godine, nakon prestanka utjecaja Mirka Novosela u našoj košarci, pojavila se struja predvođena Dankom Radićem i Antonom Kovačevom, koja je na Saboru košarke u Karlovcu uspjela zbaciti Novosela iz zone utjecaja, postaviti Antona Kovačeva za predsjednika, a Danko Radić je kao glavni tajnik zapravo poput sive eminencije određivao, kreirao, stvarao ili zatamnjivao događaje, što sve traje do danas.
Kao čovjek iz sjene, tvrde oni koji su prošli Savez ili su se pak trudili ući u njega, Radić je sam birao i smjenjivao predsjednike, dočim je zapravo on bio uvijek glavni. Nakon Kovačeva 'njegovi' predsjednici su bili redom Damir Skansi, Marijan Hanžeković i Ivan Šuker, da bi 2004. godine sam Radić postao predsjednik. Iako su se mnogi košarkaški stručnjaci, a napose bivši hrvatski proslavljeni igrači grozili tog rješenja, Radić je zauzeo i čelno mjesto u HKS-u, te izgleda pomoći više nije bilo.
Iz godine u godinu, u međuvremenu, klubovi su propadali, reprezentacija bivala sve slabija, košarka je praktički umirala sporo i polako. Nadalje, na sportskoj sceni Hrvatske košarka je nestajala, prepuštajući mjesto na vrhu popularnosti ostalim sportovima, rukometu, hokeju… Da, košarka je pala na margine društvenog i novinarskog zanimanja. Sve odluke kojima je Radić kumovao nisu donijele boljitak našoj košarci.
Uključenje naših klubova u regionalnu ligu nije donijelo financijski spas našim klubovima, makar se tvrdilo da će ojačana regionalna liga donositi prihode, povećavati cijenu igračima, što je trebao biti spas za klubove koji su se odavno počeli gušiti u dugovima. Danas, nakon toliko vremena, svi su naši klubovi na prosjačkom štapu, baš nikome regionalna liga nije pomogla, a zauzvrat nam je uništeno domaće prvenstvo koje baš nikoga ne zanima.
Danko Radić izvrsno se snalazio u Savezu, postavivši svoje ljude, osiguravši uvijek natpolovičnu većinu u svim tijelima, pa je pobuna srebrnih olimpijaca iz 2005. godine, baš protiv Radića i njegovih metoda, propala. Pa danas tako imamo situaciju da su najpoznatiji, slavni predstavnici hrvatske košarke iz naše nedavne povijesti jednostavno nepoželjni u sportu kojem su donijeli toliko dobroga. Bili su tu Dino Rađa, Danko Cvjetičanin, Stojko Vranković, Franjo Arapović, Aleksandar Petrović, Žan Tabak, Arijan Komazec, Petar Skansi i još desetak bivših košarkaša, no glasovima i lobijima oni su odstranjeni iz službene hrvatske košarke.
Cijelo to vrijeme reprezentacija je ponirala, sve je pljuštalo od otkaza igrača, pripreme su se organizirale u lošoj atmosferi, a istovremeno se Radić hvastao kako sve ide po planu i kako Savez izvrsno izvršava obaveze na vrijeme. Jednostavno je to bilo ovako, 'sve je štimalo' prema riječima ljudi iz Saveza, samo rezultata nije bilo. Samo…
Posljednji slučaj s odabirom Josipa Vrankovića za izbornika hrvatske reprezentacije, a sukladno željama Danka Radića nauštrb preporukama Stručnog savjeta HKS-a digao je na noge ono malo autoriteta koji se još bave hrvatskom košarkom. Trener početnik nije se u ovome poslu snašao, štoviše vukao je nerazumne poteze, a kulminaciji nestručnog vođenja reprezentacije svjedočimo na aktualnoj europskoj smotri u Litvi.
No, ovo što se sada događa s reprezentacijom samo je niz neuspješnih nastupa izabrane vrste otkad je čelo košarke preuzeo Danko Radić. Jer, od te 1995. godine Hrvatska je tek jednom nastupila na Svjetskom prvenstvu. Pamti se tek bronca sa SP-a 1994. godine u Kanadi, s izbornikom Gjergjom, tri sljedeća prvenstva (1998., 2002. i 2006) su propuštena, a na lanjskom prvenstvu osvojeno je 14. mjesto.
Dok je reprezentacija 1992. godine osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni, već na sljedećim u Atlanti 1996. godine dogodio se debakl, tek sedmo mjesto. Potom reprezentacije nije ni bilo na olimpijskom turniru 2000. godine u Sydneyu, kao ni 2004. u Ateni. Izboren je plasman na Igre 2008. u Pekingu, s osvojenim šestim mjestom.
Europska su prvenstva pak posebna priča. Medalje se pamte s europskih smotri samo 1993. i 1995.godine. Svi kasniji nastupi bili su razočaravajući – osvajana su triput jedanaesta mjesta, dvaput sedma i dvaput šesta mjesta.
Uz zapanjujući podatak – Hrvatska je četiri puta igrala četvrtfinala i sva četiri puta bila poražena. Priča je to o limitu hrvatske košarke! No, poslije svakoga od tih natjecanja Danko Radić bi znao reći – 'kako napredujemo'.
No, unatoč svemu, osim nekoliko zaslužnih košarkaških djelatnika iz nekih uspješnijih vremena, malo tko je postavio pitanje odgovornosti predsjednika HKS-a Danka Radića za rezultatski, ali i organizacijski debakl hrvatske košarke. Savez je bio i ostao začahuren u svojim aktivnostima, prekriven sjajno posloženom glasačkom strukturom i jednostavno je Radić bio nedodirljiv. Ako izdrži nalet bijesne javnosti i nakon poraza protiv Makedonije i Bosne i Hercegovine, onda se zaista može govoriti o – neuništivom Radiću koji je uništio hrvatsku košarku.
Vezani članci:
arti-201109030208006 arti-201109030261006