Britanski Vogue je još 1928. godine reklamirao 22 trgovca koji su prodavali rabljenu odjeću jer su vjerovali da će se diskretno riješiti Chanelovog odijela iz prošlogodišnje kolekcije. Za generaciju Z, koja potiče štedljivost, vjerojatnije je da će se hvaliti svojim otkrićima na društvenim mrežama nego tajiti status rabljenog predmeta.
Pandemija je promijenila naš svijet na bezbroj načina, ali možda će njezino najveće nasljeđe za modu biti pomak u načinu razmišljanja prema već omiljenim proizvodima. Ljudi kupuju stvari zbog unikatnosti, kvalitetnih komada i jer se bolje osjećaju jer je održiva. Više od 36 milijuna ljudi je 2020. godine prvi put prodalo svoju rabljenu odjeću.
Mnogi luksuzni brendovi su ponovno zavirili u svoje arhivske kolekcije i samo je pitanje vremena kada će kontrolirati i preprodaju originala. Iako su ranije bili skeptičniji, sada preprodaju vide kao snažni mamac za povezivanje s mlađom generacijom, ali i za stvaranje veće zajednice strastvenih ljudi koji brendu daju duži život.
Poznatu TikTok influencericu i novinarku Ninu Skočak često uspoređuju s glumicama Lily Collins i Fran Drescher (Fran Fine), što zbog fizičkog izgleda, što zbog stila odijevanja. Nina se svojim vintage stilom odvaja od velike većine današnjih djevojaka koje kupuju isključivo u Zari. Tako je više puta rekla da ne želi podržavati industriju nekvalitetne odjeće s iznimno upitnim uvjetima za radnike.
Second hand je novi trend
NET.HR: Poznata si po popularizaciji kupnje second hand odjevnih komada kao i modnih dodataka. Kako se razvila ljubav prema tome i koliko godina već tako kupuješ?
SKOČAK: Ljubav prema tome sam razvila spontano. Mislim da je kupnja second hand odjeće i vođenje računa o tome, ustvari krenulo od toga da volim vintage i retro. Jedini način na koji sam u počecima mogla naći takve komade – kad nisam imala novca da šijem svoju odjeću, je da tražim second hand odjeću i da idem na buvljake. To mi je postala navika i sad gotovo sve kupujem tako.
NET.HR: Kada se kod tebe dogodila prekretnica po pitanju održive mode?
SKOČAK: To se dogodilo prije dvije-tri godine, kada sam shvatila da sam jedno ljeto kupila tri-četiri para sandala od kojih sam nosila samo jedne. Shvatila sam da mi je puno pametnije da kupim jedne, ali jako kvalitetne cipele koje su npr. napravljene u Europi od bolji materijala. Tako sam ušla u taj mindset da više pazim na to što kupujem i da kupujem manje, kvalitetnije i održivije. Počela sam paziti na taj aspekt gdje se odjeća proizvodi i na koji način. To je bila neka prekretnica da rekreativno većinski kupujem second hand, da u potpunosti posvetim svoj misaoni proces kupnje tome da bude sve održivo, od nove do second hand odjeće.
NET.HR: Ranije si nam pričala da si neke od svojih najdražih šešira pronašla na zagrebačkom Hreliću. Vraćaš li mu se i danas, iako više ne živiš u Zagrebu? Je li se na Hreliću povećala ili smanjila ponuda ?
SKOČAK: Iako ne živim u Zagrebu, definitivno se vraćam Hreliću, ali ne toliko često kao inače. Zadnji put sam bila prije tri mjeseca pa mogu reći da sam kao neku promjenu vidjela da je sve postalo malo skuplje jer smo uveli euro pa je neka stvar koja je inače bila 2-3 kune, sada barem 1 euro. Tako da vidim da je sad značajno viša cijena odjeće.
NET.HR: Otkrij nam koji su to najbolji i najjeftiniji second hand shopovi u Hrvatskoj, a koji online? Naručuješ li second hand odjeću ili uglavnom ideš uživo kupovati?
SKOČAK: Najviše volim kupovati uživo u second hand shopovima. U Hrvatskoj bih definitivno rekla da su to buvljaci i placevi. Najčešće sam kupovala ili u Zagrebu na Hreliću ili u Bosni po onim placevima i lokalnim second handovima. Ovi neki komercijalni second handovi kao lanci mi se nikad nisu ispostavili kao dobra opcija. Nemaju tako zanimljivu i kvalitetnu odjeću. Po placevima se najčešće za jako jeftine iznose prodaje odjeća najveće kvalitete, jedino bih naglasila da stvarno treba imati otvoren um za takav način kupnje.
NET.HR: Koji je tvoj stav o prodavačima koji i dalje drže visoke cijene rabljene robe, a koju si mnogi ne mogu priuštiti? Tu se često radi o odjeći koja nije proizvod nekog luksuznog brenda. Spominjala si da većinom nađeš kvalitetne i posebne stvari za par eura.
SKOČAK: Imam ljubav prema tom procesu kupovine gdje za jako male novce nađem neko blago. Uveseljava me kad za 1 ili 2 eura nađem nešto fenomenalno. Svatko može za 1000 eura kupiti nešto fenomenalno, ali smatram da je umjetnost kupovine kada za tako malo novaca nađete nešto dobro. Taj proces me veseli. Danas second hand postaje trend, pogotovo u Zapadnoj Europi, a vjerujem da će uskoro biti i u Hrvatskoj. To što je korištena odjeća na cjenovnoj razini nove odjeće, ne gledam kao nešto loše.
Mislim da jednostavno trebamo postati malo otvorenijeg uma da to što kupuješ u second handu, ne znači da je loša odjeća i da zato mora biti jeftinija. Netko je morao tu istu odjeću naći, oprati, izložiti i brendirati, tako da mislim da je u redu da ljudi prodaju second hand odjeću prema višoj cijeni nego za onu na koju smo navikli. Ubrzo će second hand odjeća postati skuplja od nekih ostalih brendova nove odjeće.
NET.HR: Vogue navodi da je 2020. godine, za vrijeme korone, više od 36 milijuna ljudi prvi put prodalo svoju rabljenu odjeću. Kako se ti rješavaš odjeće koju više ne nosiš? Poklanjaš li ju, prodaješ ili bacaš?
SKOČAK: Iskreno, rijetko tko moju odjeću zapravo želi. Ako mogu, dam ju svojim bliskim prijateljima, a ako ne mogu nikome dati onda najčešće recikliram. Ne bacam u normalan kontejner nego nosim u reciklažno mjesto za tekstil, ali uvijek kažem da je moj ormar pun odjeće koju nitko ne želi nositi. Uvijek uzimam takvu odjeću, i sad tu odjeću koju čak ni ja više ne želim nositi, bi rijetko tko dalje nosio.
NET.HR: Misliš li da Hrvati vole second hand komade? Smatraš li da Hrvatska ide u smjeru ‘slow fashiona’ ili je ‘dobrano zagazila’ u ‘fast fashion’?
SKOČAK: Mislim da se većina Hrvata kreće u smjeru slow fashiona, ali s druge strane je drugi dio građana sve više okrenut fast fashionu. Taj rascjep između dvije struje, da ljudi ili idu što više u slow fashion ili u fast fashion se jako brzo širi. One koje zanima slow fashion sve brže idu u tom smjeru, ali ljudi koji vole kupovati fast fashion sve više i više kupuju, sve manje vode računa i sve manje razmišljaju o posljedicama takve kupnje.
NET.HR: Trenutno živiš u Bruxellesu gdje stanovnici Belgije uživaju u buvljacima i kupnji vintage komada odjeće i namještaja. Kolika je razlika u osviještenosti ljudi u Belgiji i u Hrvatskoj?
SKOČAK: Ljudi u Belgiji i Zapadnoj Europi su puno više osviješteni, ne samo što se tiče odjeće, nego i po pogledu ekološke osviještenosti. Paze, ne žele voziti auto nego idu na posao vlakovima i voze se 40 minuta i sve recikliraju. Puno se više vodi računa o ekološkoj svijesti pa tako i o slow fashionu. Mislim da je to ovdje već postao i trend i da je second hand na istoj cjenovnoj razini kao i običan dućan, ali mislim da to uskoro čeka i ostatak Europe. Imaju životni standard koji je veći i omogućava im da kupuju i novu odjeću koja je lokalno proizvedena. Mogu si sve kupiti.
NET.HR: Na društvenim mrežama se sve više popularizira vintage namještaj koji ljudi pronalaze na ulicama u inozemstvu ili ih uspiju kupiti po vrlo niskim cijenama te mu kasnije podare novi život farbanjem. Kupuješ li i osim odjeće i korištene komade namještaja?
SKOČAK: Zaljubila sam se i u vintage namještaj. Nije mi važno da se radi o starinskom namještaju. Volim tražiti i na Marketplaceu na Facebooku pa ako mi fali neki komad namještaja, kupim ga ondje. Tako da sam kupila lampu od čovjeka, neke biljke i ogledala. Kad se budem selila u novi stan koji ću u potpunosti sama urediti, kupit ću većim dijelom rabljeni namještaj jer mi je to genijalno. Divno je to što za male novce možete dobiti kvalitetne komade namještaja, što je danas stvarno teško pronaći. Više ni Ikea nije jeftina, a ona nije neki standard dobrog i kvalitetnog namještaja.
NET.HR: Koji je tvoj savjet ljudima koji kupuju isključivo odjeću ‘fast fashion’ brendova?
SKOČAK: Moja poruka bi bila da svaka kupnja ima svoje posljedice, bile one ekološke, socijalne ili ekonomske. Ako želimo biti društvo koje mari za druge i za svoj okoliš, a vjerujem da to svi nekako želimo, moramo misliti i na to. Moramo biti odgovorni što se tiče kupnje, ali želim naglasiti da nikako ne bih svalila svu krivnju na kupce i obične ljude nego da su prvenstveno politika i zakoni ti koji moraju donositi taj zakonski okvir, koji će više poticati ljude da kupuju slow fashion, a manje fast fashion i to npr. kroz porezne olakšice brendovima koji su ekološki osviješteni i da se više oporezuje fast fashion.
Veći dio krivnje nosi vladajući okvir i prvo moramo krenuti od toga, a dalje, kad dođemo to te razine pojedinca da svaka kupnja ima svoje posljedice i ako želimo biti odgovorni po svim tim pogledima, moramo shvatiti da svaka naša transakcija nosi neku ekološku ili ekonomsku posljedicu, a na nama je da izaberemo na kojoj ćemo strani biti.