Skriveno blago apostolskog arhiva: Među najvažnijim dokumentima i onaj s čuvenog suđenja

Vatikanski tajni arhiv osnovao je papa Pavao V. u razdoblju 1605. i 1621. godine, spajanjem arhiva iz vatikanskih ureda i odjeljivanjem od Vatikanske knjižnice. Ovaj arhiv sadrži važne dokumente, uključujući papinske knjige, pisma i druge materijale koje je Crkva prikupila tijekom stoljeća.

Pontifikat pape Pija XII. trajao je gotovo 20 godina, a za vrijeme njegova vođenja Katoličke Crkve, svijet je bio suočen s važnim događajima, uključujući Drugi svjetski rat. Neki kritičari su ga optuživali za ravnodušnost prema židovskom narodu u to vrijeme, no postoje i dokumenti koji svjedoče o njegovim naporima da pomogne Židovima u Italiji.

Procjenjuje se da arhiv obuhvaća 85 kilometara polica te 35.000 svezaka. Pojam "tajni" u nazivu "Vatikanski tajni arhiv" ne označava značenje povjerljivosti, već je bliže značenju "privatni". To znači da su ovi dokumenti osobna imovina pape, a ne službeni materijali Svete Stolice ili Rimske kurije.

Papa Pavao V. je ujedinivši više arhiva, uspostavio ovaj povijesni arhiv, a mnogi dokumenti koji su ostali u Avignonu premješteni su u Vatikan 1783. godine. Arhiv je 1789. preseljen iz Anđeoske tvrđave, a nakon toga svi vatikanski uredi, osim nekoliko izuzetaka, počeli su pohranjivati svoje zapise u ovaj arhiv.

Tijekom Napoleonove vladavine, 1810. godine, arhivi su zaplijenjeni i premješteni u Pariz, ali su se vratili u Vatikan između 1814. i 1817. godine, premda su mnogi dokumenti uništeni ili izgubljeni tijekom tog razdoblja.

Ulaz u arhiv, koji se nalazi u susjedstvu Vatikanske knjižnice, omogućuje se kroz Porta di S. Anna. Novi podzemni prostori za pohranu dodani su 1980. godine.

Znanstvenici s odgovarajućim kvalifikacijama mogu podnijeti zahtjev za pristup arhivu, uz pismo priznatih istraživačkih institucija.

Za pristupanje dokumentima postoje stroga pravila, a primjerice, dokumenti nakon 1939. godine nisu dostupni javnosti. Papa Franjo razmatra mogućnost potpune objave arhiva iz vremena pape Pija XII.

Dokumenti u arhivu su obično dostupni javnosti nakon razdoblja od 75 godina, a pristup ovisi o specifičnim uvjetima istraživanja.

Vatikanski apostolski arhiv nudi 60 mjesta za istraživače svaki dan, a odobrenje za istraživanje obično traje najviše tri mjeseca.

U modernoj čitaonici sjede istraživači uz svoje laptope i pregledavaju drevne dokumente i knjige čiji je papir već požutio od starosti.

Svatko tko prolazi kroz mračne i uske hodnike u kojima se nalaze stari dokumenti, može imati osjećaj kao da se vraća u prošlost i otkriva ključne trenutke koji su oblikovali svijet kakvog poznajemo danas.

Ovdje su s posebnom pažnjom pohranjeni svi zakoni koje je Sveta Stolica donijela tijekom stoljeća, kao i diplomatska pisma i dokumenti koji svjedoče o moći i utjecaju najvažnijih obitelji kroz povijest. Ovi materijali pružaju jedinstven uvid u političke i društvene odnose koji su utjecali na svijet.

Državni arhivi pohranjuju osnovne dokumente koji se odnose na određenu zemlju, dok Vatikanski apostolski arhiv sadrži materijale i dokumente iz cijelog svijeta.

Nadbiskup Sergio Pagano, dugogodišnji ravnatelj Vatikanskih apostolskih arhiva, prvi put je otkrio neke tajne nakon 45 godina rada pa se tako saznalo da su među otkrivenim dokumentima pismo engleskih plemića koji apeliraju na papu Klementa VII. da razvrgne brak Henrika VIII., zapisi s detaljima Galileova suđenja i dokumenti koji se bave etičkom dilemom Pija XII. tijekom holokausta.

Tijekom jednog od svojih posjeta, Pagano je pokazao pergament zapečaćen crvenim voskom, s naslovom "Sanctissimo in Chris", koji je sadržavao žalbu engleskih plemića u vezi poništenja prvog braka kralja Henrika VIII. s Katarinom Aragonskom. Ovaj dokument, upućen papi Klementu 1530. godine, bio je zahtjev za razvod kako bi Henrik mogao oženiti Anne Boleyn. Pismo je potpisalo 81 plemića, koji su koristili vlastite voštane pečate kako bi podržali molbu.

Papa Lav XIII. bio je prvi koji je 1881. godine omogućio znanstvenicima pristup arhivu, u kojem se čuvala dokumentacija vezana uz papinstvo, ekumenska vijeća i vatikanske urede, a koja datira još od 8. stoljeća.

Prema Paganiju, Vatikan je 2019. godine, uslijed porasta prosvjeda protiv Pekinga, u tajnosti premjestio svoju arhivu iz Hong Konga.

Među pohranjenim dokumentima u arhivu nalaze se i autentični zapisi sa suđenja Galileu Galileiju iz 1633. godine, koji svjedoče o ovom značajnom događaju u povijesti.

S obzirom na svoju ogromnu i neprocjenjivu zbirku, danas predstavljaju jedan od najvažnijih centara za istraživanje u svijetu. Najstariji dokumenti pohranjeni u ovom arhivu datiraju iz 8. stoljeća, a njihova značajnost čini arhiv ključnim izvorom za proučavanje povijesti Crkve, politike i kulture.

U ovim arhivima prostire se 85 kilometara polica, a u podzemnim prostorima, koji su poznati kao "bunker", pohranjeni su neprocjenjivi dokumenti. Ovaj podzemni kompleks, čija je verzija prikazana u filmskoj adaptaciji romana Dana Browna "Anđeli i demoni", jedno je od najstrože čuvanih mjesta u Vatikanu, gdje su pohranjeni neki od najvažnijih povijesnih dokumenata.

Svake godine, više od 1500 istraživača iz približno 60 zemalja dolazi u Vatikan kako bi proučavali bogatu zbirku dokumenata i izvora pohranjenih u arhivu. Ovaj međunarodni skup znanstvenika i stručnjaka iz raznih područja svjedoči o globalnoj važnosti i značaju arhiva kao ključnog centra za povijesna istraživanja.

Zanimljivo je da je papa Franjo 2. ožujka 2020. donio odluku kojom se istraživačima omogućava pristup dokumentima iz vremena pontifikata pape Pija XII., kako bi se dodatno rasvijetlila njegova uloga tijekom Drugog svjetskog rata.

Ova odluka omogućila je dublje proučavanje važnih povijesnih izvora i bolji uvid u složene okolnosti toga razdoblja.