To što je umirovljenicima završio radni vijek, ne znači da im je završio život. U novom serijalu Mudrosti naših umirovljenika pričala sam s umirovljenicima o tome kako provode svoje vrijeme, koliko su važni hobiji, a otkrili su nam i jesu li zadovoljni svime što su postigli i žale li za čime. Kako su oni osobe čiji savjeti zlata vrijede, poslali su poruke radnicima i mladima.
Umirovljenica Jelka Pljukavec iz Slavonije ima 67 godina, već je pet godina u mirovini, a život u velikom gradu je zamijenila životom na selu gdje uzgaja svoje voće i povrće.
Kao pravnica je radila u državnoj službi, okušala se i u čarima poduzetništva, a sada živi mirnim životom na selu, daleko od užurbanog gradskog tempa. U mirovini uživa u prirodi, u svom vrtu, ali i u kuhanju pa tako obožava mijesiti i razvlačiti tijesto za svima drage pite sa sirom ili mesom. Kako je njezinoj obitelji važno da se hrane zdravo, osim netretiranog povrća, destiliraju i vodu.
Nama je ispričala svoju priču i objasnila koliko je važno studirati i raditi ono što voliš te je ukazala na to kako su se ljudi nekad više družili i kako je život bio ljepši, dok su danas svi smanjili izravan kontakt te se komunikacija svela na mobitele.
NET.HR: Jeste li zadovoljni sa svime što ste postigli?
PLJUKAVEC: Zadovoljna sam time što sam odgojila dvije kćerke, koje sad imaju svoje obitelji, što nisu ušle u nekakve poroke. Uvijek sam ih dobro usmjeravala s mužem, a bake i djedovi su ih usmjeravali na nekakve aktivnosti. Obje imaju lijepe obitelji i svaka ima po jedno dijete. Uživam u svom velikom unuku koji ide u 3. razred osnovne škole, on mi je velika radost i često zbog njega idem u grad. Uvijek mu nešto napravim što on voli i s njim provodim vrijeme - učimo i ponavljamo za njegov test. Idemo na njegove utakmice jer igra košarku. To mi je baš velika radost. A druga unuka se tek rodila - ima 5 mjeseci. Nju ću moći vidjeti dva puta godišnje jer žive daleko, ali družit ćemo se preko videopoziva da zapamti baku.
Umjesto prava sam zapravo htjela studirati medicinu - to me zanimalo i to sam voljela. U to vrijeme su moji roditelji gradili kuću i imali velike troškove pa nisam imala mogućnost studirati izvan Osijeka, a ondje tada nije postojao medicinski fakultet. Tako je to - kad nešto ne ide onda upišeš nešto da upišeš i završiš pa tako radiš jer moraš nešto raditi, a u konačnici to nije bio posao koji me oduševljavao. Nisam studirala ono što sam htjela nego ono što je tada bilo u Osijeku. Kakvu sam priliku imala - to sam završila. Da sam mogla nešto što me više zanimalo, bila bih zadovoljnija s poslom. Osjećam empatiju prema ljudima, suosjećam s mnogima pa su me tuđi problemi i poslovi deprimirali. Većinom ne bi bilo nešto lijepo nego ružno – to je takav posao.
NET.HR: Je li Vam žao što niste nešto ostvarili?
PLJUKAVEC: Radila sam kao privatnik neko vrijeme u vremenu kad je bila prava borba biti poduzetnik jer su oni bili građani drugog reda. Poduzetnici su se kažnjavali i hvatali za svaku sitnicu, ali moglo se pristojno živjeti od toga. Žao mi je što nisam ranije počela raditi u struci, možda bih se pronašla u tom području, a ovako sam dosta kasno počela raditi baš u struci. Čovjek tada nije imao puno izbora, uzeo bi ono što je mogao. Tek sam sa 47 godina počela raditi u struci, ali mi nije žao što sam završila pravo. Udala sam se na 3. godini fakulteta i iako su moji mislili da možda neću uspjeti završiti zbog puno obaveza, uspjela sam završiti pravo uz malo dijete. Nikad ne znaš kad će ti se u životu pružiti prilika. Radila sam kao obrtnik, ali kasnije se ipak pružila prilika da radim i kao pravnica, iako mi to nije bio prvi izbor.
NET.HR: Treba li samo šutjeti i raditi svoj posao? Što su Vam savjetovali kad ste bili mladi?
PLJUKAVEC: Mislim da ne treba šutjeti i da treba pokazati zube ako te netko ponižava i gazi, ako ti netko nešto smješta na poslu, ako te vrijeđa, a ti radiš i trudiš se. Iako od drugih dobivaš pohvale, uvijek ima ljudi kojima u nečemu smetaš. Imala sam i ja takvu situaciju, ali sam opstala. Nisam imala hrabrosti suočiti se sa svime time, ali neki drugi ljudi oko mene su vidjeli kako se drugi loše ponašaju prema meni i tako sam isplivala iz te situacije. Treba se boriti i pokazati zube jer su ljudi stvarno zločesti, kad vide da si ti pristojan i da šutiš, još će te više ugnjetavati. To je moje mišljenje. Mojim roditeljima je bilo žao što sam imala tih problema na poslu pa su mi govorili, ‘Ma, proći će to, šuti’, ali ne treba šutjeti. Svi su govorili, ‘Šuti’, tako su odgajani, da moraš šutjeti i raditi, i svoje mišljenje zadržati za sebe.
Uvijek sam bila poslušna i dobra učenica. Roditelji su radili u prosvjeti, to je nešto sasvim drugačije. Na početku su bili malo skeptični oko poduzetništva jer sam jedno vrijeme radila kao obrtnik. Htjeli su da radim u struci, ali u to vrijeme nisam ni mogla dobiti posao, teško je bilo zaposliti se u toj struci. Kad sam studirala - u svim novinama i na radiju se pričalo da se traže pravnici, a kad sam završila pravo nisu ih više trebali, bilo ih je previše. Bilo im je drago kad sam se zaposlila u struci.
NET.HR: Kako se živjelo nekad?
PLJUKAVEC: Prije je bilo puno ljepše jer su bili izravni kontakti, išlo se na piće, u izlaske – bile su veće mogućnosti. Nikad neću zaboraviti kad sam jednom išla u općinu i srela jednog kolegu pravnika koji mi je rekao: “Bože, kakva su vremena došla, kad sretnem nekog kolegu i mahnem mu - molim Boga da me ne pozove na piće jer ja jedini radim i nemam mogućnosti uzvratiti to piće.” To je sad tako, izbjegavamo se, svatko svoje piće plaća. A prije su se plaćale runde pića ili bi jednostavno platili piće i osobi s kojom bi se našli. Nekad su se ljudi družili, nije bilo mobitela, uvijek si se dogovorio i našao u točno vrijeme, lijepo bi se podružio i otišao kući. A sad se samo šalju poruke ili se zove mobitelom, nitko nikoga ne vidi, nitko se ni sa kime ne sastaje. Ljudi se vide samo s najužom obitelji.
Prije smo se veselili kad bi se nalazili s članovima obitelji svake godine, premda je to bilo samo 1-2 puta godišnje. Malo bi se podružili uz jelo i piće i lijepo pričali, a sada toga više nema. Ljudi nemaju vremena, stalno se nekud trči. Informacije se brzo šire putem mobitela i sve to previše ubrzava život.
Znali su mi govoriti, ‘Kad odeš u mirovinu nećeš imati vremena’, a ja sam mislila, ‘Kako neću imati vremena, na poslu sam 8 sati i dok odeš i dođeš, to je puno više potrošenog vremena’, ali stvarno je sve ubrzano, vrijeme leti, a ti si stariji i sporiji. Ustajem rano ujutro pa dok popijem kavu, za čas to prođe, skuhaš ručak, odeš do trgovine, nešto obaviš i brzo prođe dan. Stvarno nemaš vremena. Bilo je lijepo kad smo se družili, ali kad smo se našli i družili, a ne ovako preko telefona. Danas se ljudi rijetko sastaju.
Žao mi je što je nestalo staro selo koje je bilo drugačije kad sam ja bila mlada. Uvijek se nakon mise zastalo i pričalo, a sada toga više nema. Sve se izgubilo, ni selo više nije kao što je bilo, nema više ni djece. Tradicija se izgubila, sve je površno. Žao mi je što mladi gledaju što dolazi sa Zapada.
NET.HR: Koliko su važni hobiji u mirovini?
PLJUKAVEC: Već sam pet godina u mirovini. Imam 67 godina i fizički me izmori, ali me raduje moj vrt, moje cvijeće. Time se bavim i to me uveseljava. Drago mi je što sam došla živjeti u selo jer sam cijeli svoj život živjela u gradu. Volim grad u kojem sam rođena i u kojem sam provela mladost, ali nije mi žao što sam se preselila. Već je prošlo 11 godina otkako živim u selu. Jedno vrijeme sam radila i putovala - to mi je bilo naporno, ali život u selu nekako smiruje čovjeka. Taj gradski tempo me umara. Na selu sam opuštenija, uživam u svom vrtu. Veselim se kad vidim plodove svojih ruku. Bude mi teško nekad i budem umorna, ali sve se isplati kada vidim svoje proizvode. Znam što jedem, što sam uzgojila – ne bacam nikakve kemikalije na svoje povrće. To je jedan veliki plus života na selu. Odlazim povremeno u grad i svaki put se vratim jako umorna jer me umori taj gradski tempo.
Nisam ni ja znala puno toga raditi u vrtu kad sam se doselila na selo, ali iskustvo se pokupi od susjeda i ljudi s kojima živiš jer je mala zajednica. Uvijek ti netko da nekakav savjet i dođu ti pomoći pa se nauči. Mladi ne vole selo, oni više vole grad, život, užurbanost, tako da, hobiji dođu sami od sebe. Nije ni mene zemlja privlačila kad sam imala 20, 30 i 40 godina nego kasnije. Onda te vuče da se povučeš u neki mir i da si nađeš nekakav hobi.
Od drugih hobija volim peći kolače, to mi je uvijek zabavno, volim nešto kuhati. To su mi nekakve drage zanimacije. Voljela bih imati mogućnosti za putovanja, ali trenutno nemam, možda će biti nešto kasnije.
Lijepo je bilo što raditi, neki se bave ručnim radim, heklanjem i pletenjem kao moja susjeda koja u tome uživa. Neki ljudi na taj način troše svoje slobodno vrijeme. Što se tiče fizičkih aktivnosti, u svakom slučaju nije dobro sjediti i ničime se ne baviti. Važno se kretati se i nešto raditi, bilo što - barem neku šetnju ili lagano trčanje. Znam jednu ženu koja u mirovini baš ništa ne radi, samo gleda televiziju kod kuće jer je tako i njezina majka, ali to nije rješenje. Njoj je to lijek, mene to ne zanima.
NET.HR: Kakva Vam je prehrana u mirovini?
PLJUKAVEC: Suprug i ja uzgajamo svoje povrće bez ikakvih pesticida i aditiva. Nastojimo se hraniti zdravo. Kad kupujem hranu, uvijek gledam ima li štetnih sastojaka i to izbjegavam gdje god mogu. Moj suprug destilira vodu jednim postupkom jer je vidio kakva nam je voda čak i ova koju filtriramo kroz Britu. Kada filtriramo vodu, ona bude malo bolja, ali je svejedno dosta nečista pa smo si kupili destilator za vodu. Povrće uzgajamo isključivo s organskim bio gnojivima, kupujemo i ostale bio preparate pa i humus. Time prehranjujemo povrće. Plodovi su slabiji nego oni koji su tretirani umjetnim gnojivima, ali barem znamo što jedemo. Voće isto ne nikad ne špricamo.
Od hrane volim pripremati razna variva od graška i mrkve, špinat, rižoto od povrća, sataraš, tikvice i ostala jela. Više jedemo povrće nego meso, koje je uglavnom rezervirano na jelovniku za nedjelju. Jako volim tijesto i često ga mijesim. Pravim kifle, razvlačim slane bosanske pite. Suprug ih jako voli pa pravim pite od sira, krumpira, mesa i krumpira, bundeve i tikvica. Sama razvlačim tijesto. Rado radim i knedle, trgance na grahu, filovanu papriku, lazanje, pohane tikvice, patlidžan i ostalo.
NET.HR: Je li važnije raditi posao koji volite za manju plaću ili posao koji ne volite za veću plaću?
PLJUKAVEC: Mladima bih poručila da uvijek slijede svoje snove, da se bore za ono što vole i da rade ono što vole. Ako ne možete dobiti ono što želite, privremeno se uhvatite bilo čega jer se u današnje vrijeme ne može puno birati. Dobro je bar na početku raditi nešto pa onda dalje tražiti druge mogućnosti za ono što volite. Pred mirovinu ti puno znači svaka godina i ta plaća koju si imao. Jako je teško sad izaći na kraj s tim malim mirovinama, još ako su dvije pa ide nekako, ali ako netko ima samo jednu malu mirovinu, preteško je živjeti jer su režije duple. Kad je čovjek sam zbilja je jako teško.
NET.HR: Koji biste savjet dali mladima?
PLJUKAVEC: Živite normalno i proživite svoju mladost. Nemojte se okrenuti porocima: drogi i alkoholu - živite lijepim životom jer si ovako možete upropastiti život. Treba biti vedar i veseo. Ako ti nekad dođu tmurni dani, nastoj da to prođe, razmišljaj pozitivno. Svi imamo loših trenutaka u životu, ali ja sam uvijek bila optimist i kad mi je bilo teško - vjerovala sam da će to proći i da će mi biti dobro. Tako si čuvamo zdravlje. Mladi su danas jako opterećeni teretanama i vježbanjem. Istina je da treba vježbati, ali bolje je otići u šetnju u prirodu, družiti se malo više, smanjiti igranje igrica i što manje biti na tim mobitelima.
POGLEDAJTE VIDEO: Umirovljenicima sjele povišice, jedna gospođa šokirala odgovorom: 'Jesu li penzije trebale biti još veće? Ne!'
