Stara izreka kaže da je strah čovjekov najveći neprijatelj. On koči osobu, a ponekad je i potpuno "zarobi", pa ona izgubi fokus s onoga što je realno te je tako spriječena u ostvarenju svojih punih psiho-fizičkih potencijala. Malo straha je dobro, drži nas na oprezu, no previše je jako štetno po naše psihičko zdravlje. U ovim teškim i izazovnim vremenima skoro svaki čovjek proživljava tu primarnu (urođenu) emociju, a to može u nekim slučajevima dovesti do niza anksioznih poremećaja, pojasnila je psihologinja Ana Miletić iz Centra za savjetovanje, psihoterapiju i edukaciju Apsiha.
"Anksiozni poremećaji su smetnje kojima je osnova strah, odnosno tjeskoba. Za njih je karakteristično da osoba precjenjuje opasnost od nečega i to onda izbjegava, pa takve poremećaje dijelimo prema kojoj skupini opasnosti postoji strah. Ugrubo se oni mogu podijeliti na fobije, panični poremećaj i generalizirani anksiozni poremećaj. Rezultati istraživanja pokazali su da ako postoji nekakva genetska osnova, odnosno da ako imate u obitelji u prvom koljenu nekoga tko ima neku fobiju ili generalni anksiozni poremećaj ili, pak, panični poremećaj, veća je vjerojatnost da ćete i vi to imati. Ne zna se još koja točno skupina gena to uzrokuje", kazala je Miletić.
Fobija je pretjerani strah od nečeg konkretnog, a fobije se dijele na opće (agorafobija i socijalna fobija) te specifične. Agorafobija je, pojednostavljeno rečeno, pretjerani strah od toga da ćete na javnom mjestu doživjeti simptome slične panici ili druge neugodne simptome (primjerice strah od pada kod starijih osoba, strah od inkontinencije i slično), pa da onda od toga nećete moći pobjeći ili potražiti pomoć. Osobe koje pate od tog poremećaja rijetko izlaze iz kuće ili stana. Socijalna fobija je pretjerani strah od situacija u kojima bi nas drugi mogli procjenjivati, primjerice od javnog nastupa ili susreta s nepoznatim ljudima. Specifična fobija je pretjerani strah u vezi određene situacije ili predmeta. Među najčešćima su strah od životinja (zoofobija), visine (akrofobija) i oluja (brontofobija).
Fobije mogu dovesti do paničnog poremećaja
"Život u strahu i neizvjesnosti, koji je karakterističan za ovo vrijeme pandemije, nije povoljan za anksiozne poremećaje jer se oni mogu pogoršati. Dakle, na već postojeće strahove nadodajemo i strah od drugih ljudi kako se ne bi zarazili koronavirusom, zatim može se razviti i strah od samog virusa, a kod nekog dijela populacije prisutna je i tjeskoba zbog ekonomsko-financijske krize itd. Skupina profesora na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu provela je istraživanje da bi vidjeli kako koronakriza utječe na psihološko zdravlje ljudi, a rezultati su pokazali da nekih 18 do 20 posto ispitanika doživljava jake ili izrazito jake simptome depresivnosti, anksioznosti ili stresa.
Znači, svaki peti Hrvat vrlo intenzivno doživljava jedan ili više ovih simptoma, a četvrtina njih prije nije uopće imala nikakvih psihičkih poteškoća. Također, istraživanje je pokazalo i da su se kod 37 posto ispitanika, koji su imali neke od ovih poteškoća, simptomi pogoršali, a kod njih 17 posto su se pojavili neki novi simptomi. Problem je što je socijalna podrška, koja je jako važna za održavanje mentalnog zdravlja, dosta reducirana ili je u potpunosti eliminirana", pojasnila je psihologinja Miletić.
Foto: Ana Miletić, apsiha.hr
Fobije mogu dovesti do paničnog poremećaja koji se očituje tako što osoba u određenim situacijama doživi vrlo intenzivan strah. Primjerice, ako netko ima strah od letenja, on može doživjeti panični napadaj prije nego što uđe u avion. No, panični napadaj ne mora biti vezan uz nešto konkretno, on može biti i nenadani, što znači da nema nekog očitog razloga zašto ga je netko doživio. Napadaj često možete doživjeti dok se opuštate, a postoje i tzv. noćni napadaji panike koji vas mogu zaskočiti na spavanju, a probudite se kad je pri svom vrhuncu.
Panični napadaji se najčešće prvi puta javljaju u ranim dvadesetima između 20. i 24. godine života, kod nekih ljudi mogu se dogoditi u adolescenciji, a jako rijetko se pojavljuju u djetinjstvu. Ako do 45. godine života niste imali panični napadaj, mala je vjerojatnost da ćete ga ikad iskusiti.
Napad panike ne traje dugo
"Panični napadaj je iznenadni intenzivan strah i nelagoda. Osoba koja ga proživljava ima snažno izražene tjelesne simptome straha: srce joj ubrzano lupa, trese se, znoji, ima osjećaj da ostaje bez zraka, da se guši, ima pritisak u prsima, osjeća mučninu, vrtoglavicu, ima osjećaj da se gubi, da gubi razum, da će poludjeti, da će možda umrijeti itd. No, kod paničnog napadaja ne morate imati sve od ovih simptoma. Vrhunac tog vrlo intenzivnog osjećaja straha događa se unutar deset minuta i onda se on počinje smanjivati. To je, u biti, kao da vam taj cijeli sustav straha ode u hiperfunkciju. Znači, odjednom vam se ono što je normalna reakcija na strah pomnoži s deset i u roku od par minuta eskalira na taj intenzitet. To je stvarno zastrašujuće. Može biti vrlo neugodno i ako se panični napadaj opet ponovi u relativno kratkom vremenskom roku, ali u pravilu sama ta jedna epizoda ne traje jako dugo", pojasnila je psihologinja Miletić.
Ljudi kad prvi put iskuse panični napadaj često završe na hitnoj zato što misle da će dobiti infarkt, da će se ugušiti, ili da će umrijeti. To zaista zna biti mučno iskustvo te zbog toga treba na vrijeme potražiti pomoć. Panični poremećaj se često javlja u kombinaciji s drugim psihičkim smetnjama te je stoga važno brinuti se o cjelokupnom mentalnom zdravlju.
"Kad razgovaramo o anksioznim poremećajima, korisno je razlikovati strah i tjeskobu. Strah je kada imamo nešto konkretno i na to reagiramo i onda nam krene lupati srce, gledamo kako ćemo pobjeći, kako se skloniti na sigurno, dok je anksioznost više očekivanje da će se nešto strašno dogoditi. Znači, ne mora biti neposredna prijetnja, nego mi zamišljamo da bi se moglo nešto dogoditi pa smo napeti, čekamo, pripremamo se i izbjegavamo potencijalnu opasnost. Tijelo malo drugačije reagira kod jednog i kod drugog. Kod generaliziranog anksioznog poremećaja izražena je konstantna napetost da bi se nešto moglo dogoditi. On nije toliko vezan uz neku konkretnu situaciju", istaknula je psihologinja.
'Začarani krug' misli i ponašanja
Anksiozni poremećaji nastaju interakcijom nasljeđa i okoline u kojoj je netko odrastao, a većina njih se razvija relativno rano, u djetinjstvu i adolescenciji. Neki ljudi, tvrdi Miletić, imaju takav temperament da su osjetljiviji na opasnost, pa će je primijetiti prije nego ostali, no to znači i da će se i među prvima uplašiti i intenzivnije doživjeti stres. Takve osobe sklonije su razvoju anksioznih poremećaja. Također, okolina može doprinijeti razvoju anksioznih poremećaja, a nastaju zbog događaja koji su se odvijali u djetinjstvu (npr. previše zaštitnički roditelji), trauma (zlostavljanje, smrt roditelja i sl.) te učenja po modelu (npr. ako dijete ima majku koja se boji pasa, od nje može naučiti da se plaši tih kućnih ljubimaca).
Profimedia
"Također, uvjetovanje izbjegavanjem može biti faktor nastanka anksioznih poremećaja. Primjerice, ako imate socijalnu anksioznost moguće je da ste kao dijete bili malo nespretni u ophođenju s ljudima i drugom djecom, niste znali kako da se upoznate s njima, malo ste bili oprezniji i onda, pošto vam je neugodna ta situacija, počeli ste je pomalo izbjegavati. I u biti ono što se događa kod anksioznost jest da što više vi izbjegavate situaciju zbog koje vas je strah, više taj strah utvrđujete. Na taj način svom mozgu potvrđujemo: pa da - vidiš da to jest strašno jer sam to izbjegao. Znači, samog sebe uvjeravate da je to loše. Neke terapije se zato baziraju na razbijanju tog svojevrsnog 'začaranog kruga' misli i ponašanja".
Anksiozne poremećaje možemo prepoznati po simptomima koji se grupiraju u četiri područja. Oboljeli imaju specifične tjelesne reakcije: ubrzano lupanje srca, prekomjerno znojenje, plitko disanje, napetost u mišićima, drhtanje ruku itd. Zatim, postoje i emocionalne reakcije: osjećaj straha, napetosti, nelagode i razdražljivosti u nekim situacijama. A to sve prate i kognitivne reakcije: misli su okupirane s onim od čega osoba strahuje, zamišljanje mogućih scenarija što se sve strašno može dogoditi, zabrinutost, zbunjenost, pad koncentracije. I u konačnici, promjene u ponašanju: izbjegavanje situacija kojih se plašimo, oprez, nesigurnost, povlačenje. Sve to dovodi do toga da osoba koja ima anksiozni poremećaj sve više podređuje svoj život anksioznosti i sprječavanju opasnosti te postupno sve joj je teže normalno funkcionirati.
Oprez je nužan kod uzimanja anksiolitika
"Stoga, treba što ranije potražiti pomoć psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra. Liječnik opće prakse može prepisati neki anksiolitik (laički rečeno lijek za smirenje) i uz njega možete dobiti uputnicu za psihijatra. No, ono što se u hrvatskoj realnosti događa jest da ljudi na svoju ruku pokušavaju smiriti simptome anksioznosti, pa recimo konzumiraju nekakve biljne pripravke ili kod liječnika opće prakse uzimaju anksiolitike (Xanax, Helex, Normabel, Praksiten, Apaurin i sl.), a mlađa populacija često koristi marihuanu i alkohol. To sve kasnije može prerasti u neki sasvim drugi problem koji nazivamo ovisnost", opomenula je psih. Miletić, no naglašava da si kod nekih anksioznosti ipak možemo sami pomoći, no ne i dugoročno.
"Kad nešto uzimate na svoju ruku, morate imati na umu da kod anksioznosti koja je reakcija na neku situaciju i koja će biti kratkog vijeka ako posegnete za nekakvim anksiolitikom, to je u redu. Primjerice, u slučaju potresa normalno je da ćemo neko vrijeme biti anksiozni jer smo u strahu da će se tlo ponovo zatresti ili ako smo doživjeli traumatični gubitak bliske osobe u prometnoj nesreći i slično.
Anksiolitici stvarno dobro dođu u situacijama kada je zaista visoka napetost pa za prvu ruku da si pomognete da oni smire vaše tjelesne simptome i osjećaj straha. No, morate imati na umu da se lijekove za smirenje preporučuje redovito uzimati mjesec dana (maksimalno deset tjedana), a onda trebate prestati ili nastaviti samo uz nadzor psihijatra. U protivnom, postoji opasnost da razvijete ovisnost o njima i rezistenciju u smislu da ćete morati uzimati sve veće doze kako biste postigli isti učinak".
Hrvatima je mentalno zdravlje tabu tema
Psihologinja Miletić ističe kako svatko tko redovito uzima lijekove za smirenje bez nadzora psihijatra treba biti jako oprezan te preporučuje svima koji imaju dugoročnih problema da se jave stručnoj osobi gdje će svoje tegobe riješiti kroz psihoterapiju ili razgovor sa psihologom.
U Hrvatskoj su od anksioznih poremećaja najzastupljenije fobije, onda slijedi generalni anksiozni poremećaj, a na trećem mjestu je panični poremećaj. Kod duplo više žena nego muškaraca dijagnosticiran je neki anksiozni poremećaj, no još se istražuje uzrok toj pojavi.
"Problem kod Hrvata jest to što je mentalno zdravlje, a posebice bolest tabu tema. Dosta njih ne želi ići psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru jer ih je sram, a nekima od njih jako je teško gledati na psihičke smetnje kao na bilo koje druge zdravstvene tegobe", kazala je psih. Miletić.
Anksiozni poremećaji najčešći su od svih psiholoških poremećaja i zastupljeni su tijekom cijelog životnog vijeka. Ako se ne liječe, mogu dovesti do težih oboljenja, a velika je šansa da će se razviti više anksioznih poremećaja.
"Primjerice, ako ste generalno anksiozni, u međuvremenu vam se može razviti socijalna fobija, pa onda i panični poremećaj. Znači, možete oboljeti od nekoliko njih u kombinaciji ako na vrijeme ne potražite pomoć. A s druge strane, može se razviti i drugi poremećaj, a najčešće je to depresija. Primjerice, ljudi koji imaju panične napadaje često obolijevaju od depresije koja nastaje i kao posljedica izolacije, patnje i ograničenja koja dolaze s tim poremećajem", opomenula je psih. Miletić.
