To je ona faza kad od pet radnih dana u tjednu mi kasnimo u vrtić i šesti dan. Dakle, stalno. Ona faza kad moja najdraža kći svojom četkicom u kupaonici pere ručnike, ogledalo, dozator za sapun, ma sve osim zubića. I ljuti se na najjače ako se usudim reći da ih nije oprala.
Ona faza kad je molim da se ide obući da stignemo na vrijeme u vrtić, a ona me i nakon 10 minuta čeka u pidžami gledajući crtić. I onda još viče na mene jer sam joj rekla da se obuče. Pokuša me uštipnuti. Ogrebati. Gurnuti. Pa na putu prema vrtiću ide s noge na nogu zato jer sam je zamolila da požurimo.
E, TA faza.
Za tu, THE fazu, treba tako puno strpljenja. No naravno, nismo svaki dan isti i ponekad strpljenja imamo na bacanje, a ponekad je i tek oprano ogledalo s četkicom za zube dovoljno za nezadovoljstvo, frustraciju i nervozu.
Moram priznati da sam dugo tražila način kako, neovisno od svog stanja, izregulirati svoje dijete.
Pokušavala sam s jasnim i lagano povišenim tonom - ne preporučujem nipošto. Na svaku moju riječ, moja kćer je imala dvije glasnije izjave.
Mjesto za hlađenje - nipošto puta dva. Još gora opcija. Prije toga nije htjela slušati niti stvari koje inače voli, kako bi onda ovu koja joj nije nimalo po volje.
Da pojasnim, zašto povišeni ton, makar i neznatno, i mjesto za hlađenje, ma svi ti instant načini koji proizlaze samo iz naše vlastite nesposobnosti regulacije, nisu dobri za dijete. Svakom takvom radnjom djetetu poručujemo da ono nije u redu. Da ga ne prihvaćamo u cijelosti. Da nije dobro i ispravno.
Kad usta viču, srce je gluho. Dakle, ako povisimo ton, koju notu ljubavi i pripadanja dijete može čuti iz njega?
Ako dijete pošaljemo na hlađenje, što mu time poručujemo? Možeš se vratiti k meni kad opet budeš dobar samo po mojim osobnim mjerilima? Ne težimo li svi mi prihvaćanju nas samih upravo takvima kakvi jesmo?
Ako ga požurujemo, što mi time govorimo? Nemam vremena za tebe i tvoj ritam, pokori se mojim traženjima?
Naravno, ne trebamo ostati ravnodušni na dječju agresiju i neposluh, no ako te njihove postupke sagledamo kao jedan od načina na koji oni traže pažnju i da, zapravo, ne znaju drugačije, možda se zaustavimo i poklonimo im to što traže. A to, vjerujte mi, ne traje dugo.
Iz vlastitog iskusta mogu potvrditi da je to minuta naše pune pažnje i dovoljna je da ih regulira u kriznom trenutku. Jer, njima je važno da prepoznamo i potvrdimo njihove potrebe.
Da, možda su neposlušni u, za nas, neprigodnom terminu (kako apsurdno zvuči) ali kako mi od njih tražimo da se reguliraju i prilagode nama, isto i mi trebamo učiniti za njih.
U praksi, skupiti živce na kup i mirno objašnjavati, preko nekoliko puta, zašto se treba obući i krenuti u vrtić/na igranje/kod bake, itd. Ponuditi im i opciju da idu prljavi i neopranih zubiju. Naravno, objasniti i ljepote te odluke (Gric i Grec ostanu na zubima, usta 'miriše' po prljavom, hladno za noge ako su bez čarapa i slično). Sumnjam da bi itko, makar i u dobi od 3 ili 4 godine, odlučio da bi to bila dobra ideja.
Kad krenu tući, treba samo mirno čekati da nalet prođe. Uz mirno objašnjenje da to ne rade jer boli ako udare/uštipnu/ogrebu. Najčešće nakon toga i sami uvide da je agresija bespotrebna. I krenu plakati. Jer zapravo nisu željeli učiniti ništa nažao, htjeli su samo malo pažnje.
Uglavnom, želim reći da svojim primjerom djetetu moramo pokazati kako se ponašati prema drugom živom biću, osobito onom koje volimo. Jer, ako mu pokažemo vikanje i mjesto za hlađenje (o batinama da i ne govorim) kako ćemo mu poslati poruku da se srcem najbolje vidi i govori?
Volite ih, oni su najbolje od vas.
Savjetuje: Teta Maja/Mali kreativci
