"Tijekom cijelog sam svog odrastanja u Storm Lakeu u Iowi znala da sam posvojena. Moja sestra, Tammy, koja je četiri godine starija od mene, također je posvojena. To je zapravo bilo svojevrsno pravilo naše obitelji. I bilo je divno iznenađenje kad je naša majka, koja inače pati od hormonalnog disbalansa zbog kojeg je zatrudnjeti za nju bilo gotovo nemoguća misija, saznala da je trudna i da ćemo dobiti malenog brata prije mog sedmog rođendana.
Tammy i ja smo bile tipične sestre, pa smo se, naravno, i svađale kao sestre. I tijekom jedne od takvih svađa, kad sam imala 14 godina, saznala sam poražavajuću istinu o tome kako sam došla na svijet. "Mene su moji roditelji barem htjeli!", viknula je na mene. Nisam mogla shvatiti zašto misli da su nju njeni biološki roditelji htjeli više nego mene moji biološki roditelji. Zatim mi je rekla da se obratim mami i tati ako želim saznati istinu.
Te sam večeri čekala da mama dođe doma s posla. Kad sam je upitala o čemu se radi, jasno sam vidjela da je to nešto o čemu ona očito ne želi razgovarati. Trebalo joj je dosta vremena prije nego li je to konačno izgovorila: 'Missy, tvoja biološka majka napravila je pobačaj kad je bila trudna s tobom, ali ti si preživjela.' Moji su roditelji htjeli da to ostane tajna. A jedini razlog zbog kojeg su to rekli mojoj sestri, koja je tada tek krenula u srednju školu, bio je taj što je moja sestra baš tada zatrudnjela. Pričom o mom preživljavanju htjeli su je nekako nagovoriti da se ipak ne odluči na pobačaj.
'Kad su me vidjeli u inkobatoru, moji su se roditelji na prvi pogled zaljubili u mene'
Premature newborn baby girl in the hospital incubator after c-section in 33 week
Kasnije sam saznala da je ženu koja me rodila njena majka natjerala da napravi pobačaj. Pet je dana provela u bolničkom krevetu, priključena na drip, s očekivanjem sviju da ću ja umrijeti u maternici prije nego joj krenu trudovi. Svi su se prilično šokirali kad sam iz maternice izašla živa. Sestre su me smjesta odnijele iz bolničke sobe i pokušale me održati na životu. Moja majka, koja je tada bila drogirana raznim lijekovima, nije znala da sam se rodila živa. Otišla je iz bolnice misleći da je pobačaj prošao po planu. Bilo je potrebno 30 godina da sazna pravu istinu.
Moji su me roditelji posvojili u listopadu 1977. godine, kad sam imala samo tri mjeseca. Nisam bila lijepa beba - bila sam priključena za cijevi i žice u inkubatoru - ali oni su rekli da je to jednostavno bila ljubav na prvi pogled. Liječnici su mislili da ću čitavog života imati razne zdravstvene komplikacije, uključujući i mentalne poremećaje, ali s pet godina potpuno sam se normalno razvijala i tad su napokon potvrdili da je moje zdravlje sigurno.
'Okrenula sam se alkoholu, seksu i ostalim porocima. To je bio moj način nošenja s boli koju sam osjećala'
A svijet kao da se prestao okretati te večeri kad sam saznala da sam preživjela pobačaj. Bila sam ljuta i uplašena, osjećala sam se krivom i posramljenom što sam uopće živa. Sve, pa i najmanje emocije koje uopće možete osjećati, ja sam osjetila te večeri. I godinama nakon toga zbog ove sam vijesti užasno patila. Tijekom tinejdžerskih dana oboljela sam od bulimije i okrenula se seksu i alkoholu, kako bih lakše podnijela vlastitu bol. Moji roditelji nikad nisu shvatili koliko sam zapravo patila, jer, da, to sam prilično dobro skrivala. Iz perspektive nekoga tko je sve gledao izvana, ja sam bila savršeno dijete.
Često bih odlazila u organizaciju Planned Parenthood po sredstva za kontracepciju, kad ne bih uspjela dobiti recept od svog liječnika. Tijekom jednog mog posjeta organizaciji, neki mi je čovjek viknuo: 'Ne moraš to raditi!!' Bila sam nevjerojatno živčana i iziritirana jer sam pomislila kako to definitivno nije njegova briga, pa sam spustila stakla na automobilu. On je mislio da sam došla obaviti pobačaj, pa sam mu objasnila da sam došla po kontracepcijske pilule i da sam, zapravo, sama preživjela pobačaj. Ali riječi koje su mi izlazile iz usta, pomislila sam, uopće nisu imale smisla. Nisam imala pojma o aktivnostima pro-life aktivista, ali kad sam shvatila da se u organizaciji Planned Parenthood obavljaju pobačaji, više se nikad nisam vratila ondje.
Zatim sam krenula na fakultet na Sveučilištu u Južnoj Dakoti. Kasnije sam saznala da je i moja biološka majka bila na istom tom sveučilištu, a moja biološka baka bila je profesorica na odsjeku za sestrinstvo u to vrijeme kad sam ja bila ondje na fakultetu. Ponekad se pitam jesmo li se nekada slučajno srele...
'Na fakultetu sam počela tragati za svojim biološkim roditeljima. Prvo sam nekako uspjela doći do bake i djeda'
S 22 godine, počela sam tragati za svojim biološkim roditeljima. Neke sam informacije mogla iščitati iz mojih papira za usvajanje, ali njihov mi je identitet i dalje ostao nepoznat. Potpuno slučajno, kasnije sam se preselila u Sioux City, grad gdje je moja majka obavila pobačaj, pa sam dobila priliku pretražiti njihovu bazu podataka. Listala sam telefonske imenike, novine, godišnjake, sve što sam mogla pronaći u knjižnici, iako nisam imala pojma kako se moja biološka majka zove ili preziva. Jednostavno sam tražila nekoga tko izgleda poput mene. Čak sam platila i oglas u lokalnim novinama i tražila informacije ljudi koji bi mogli znati bilo što o njoj.
Znala sam gdje rade moji biološki baka i djed, a to je bio ogroman detalj koji mi je pomogao da ih naposljetku i nađem. Zapravo, prvo sam pronašla baku i djeda, a tek kasnije svoju biološku majku. Poslala sam im pismo, ali samo mi je moj djed odgovorio na njega. Priznao mi je da je cijelo vrijeme znao da me moja majka ne planira roditi živu onog dana kad sam došla na svijet te mi je rekao da on i baka danas uopće nisu u kontaktu s mojom majkom. Nisam to tada mogla shvatiti, ali sam sumnjala kako se moralo dogoditi nešto potpuno grozno i to nešto grozno je prekinulo njihov odnos.
A onda sam 2007., slučajnom pogreškom, napokon saznala ime svojih bioloških roditelja. Tražila sam svoj medicinski karton u bolnici gdje je moja biološka majka obavila pobačaj, a kad mi je karton stigao na mail, shvatila sam da su administratori zaboravili zacrniti imena mojih roditelja - i bila je to ogromna greška na kojoj sam im neizmjerno zahvalna. Shvatila sam da živim u istom gradu u kojem živi i moj biološki otac. Poslala sam mu pismo, ali sam ga poslala u njegov ured, jer nisam htjela da zbog mene ima bilo kakve neugodnosti. Nisam imala pojma je li svojoj obitelji ikad spomenuo trudnoću. A sasvim sigurno nije znao da sam još uvijek živa. Jednostavno sam mu rekla tko sam, da sam živa i da nisam niti ljuta niti ogorčena. Nikad mi nije odgovorio. Jedan dio mene se i dan danas pita; Je li on možda mislio da je to moje pismo bilo tek čudna, neslana šala? On i moja biološka majka prekinuli su nakon što su saznali da je trudna, pa imam mnogo razloga vjerovati da zapravo nije ni znao da sam se rodila. Preminuo je šest mjeseci nakon što sam poslala pismo...
'Moja je baka htjela da me ostave da umrem sama u bolničkoj sobi, a moja majka uopće nije znala da sam preživjela pobačaj'
Imala sam 36 godina kad sam konačno saznala sve detalje vezane uz moje rođenje. 2013. godine, rođak moje biološke majke mi je poslao e-mail, nakon što je načuo da sam pokušala kontaktirati njihovu obitelj. A ja sam tada već prilično javno govorila protiv pobačaja. Njen mi je rođak ispričao kako su moji roditelji bili studenti, prilično zaljubljeni i zaručeni te su planirali vjenčanje u vrijeme kad sam začeta. Moja 19-godišnja majka bavila se sportom i obično je imala neredovite mjesečnice; pa uopće nije shvatila da je trudna sve do trećeg tromjesečja. Nije htjela pobaciti, ali moji baka i djed nisu podržavali njenu vezu s mojim ocem. Moja je baka organizirala pobačaj svega nekoliko dana nakon što su saznali za trudnoću.
Sestra moje majke ustvari ju je u to vrijeme posjetila u bolnici i pokušala je nekako izvući odande, jer je znala da to nije nešto što moja majka želi. Ali, medicinske su je sestre uvjerile da je tad već bilo prekasno te da bi time samo riskirali život moje majke. Kad su trudovi napokon počeli, rekli su joj da ne gleda dolje, jer bi je prizor 'odvratna' fetusa mogao traumatizirati. Ona je bila toliko nadrogirana da uopće nije znala da sam se rodila živa. Liječnici su procijenili da je moja majka tada bila trudna otprilike 20 tjedana, ali činjenica da sam se rodila živa i da sam težila otprilike jedan kilogram govorio im je drugačije. Neonatolog je kasnije procijenio da sam se rodila u 31. tjednu. Ali, najtužniji dio čitave ove priče jest činjenica da je moja baka htjela da me ostave samu u sobi kako bi bili sigurni da sam umrla. No, medicinske su me sestre spasile.
'Želim da moju priču čuju i drugi, jer ne želim da bilo koje dijete ili bilo koja žena dožive nešto ovako grozno'
A kako su me mogli staviti na posvajanje bez pristanka moje majke? Kad danas usporedim njen rukopis s potpisom na mojim papirima za usvajanje, mogu jasno reći da je njen potpis ondje falsificiran.
Kad su rođaci konačno spojili mene i moju biološku majku, tri smo godine provele upoznavajući jedna drugu putem maila i dugih telefonskih poziva, prije nego smo se konačno upoznale i uživo, u svibnju 2016. godine. Ona je cijelo ovo vrijeme živjela s velikim osjećajem krivice i žaljenja, a najviše je žalila zbog toga što nikad nije pobjegla od svojih roditelja. A ja sam danas nevjerojatno zahvalna što našu priču mogu podijeliti s vama, s nadom da više ni jedna žena i ni jedno dijete neće doživjeti sve ovo što smo mi doživjele."
Izvor: Redbook Magazine
