Psihijatar dr. Vladimir Đurić je, dok je putovao trajektom, slučajno primijetio četiri potpuno različita para iz Srbije i izveo zaključke. Evo što je primijetio:
"Vozio sam cijelu noć. To jednostavno obožavam. Sretan i iscrpljen stigao sam ujutro u luku odakle polazi trajekt za otok o kojem sanjam već nekoliko posljednjih godina. Na parkiralištu ispred su četiri automobila iz Srbije i nekoliko s registracijskim oznakama iz cijele Europe. Automobili su redom: jedan stari Punto, dva stara rabljena automobila, neuništivi dizelaši te jedan nabrijani BMW dvosjed.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Turisti su sve informiraniji, teško je zafrknuti nekoga. Težimo luksuznom turizmu, a kvaliteta ne prati cijenu'
Punto spušten do poda
Promatram sunarodnjake. U Puntu je četveročlana obitelj. Automobil je spušten do poda, hrpa stvari po sjedalima, mandarine, toaletni papir, termosice, lonci, čarape i majice. Svi zaprljani od kifli s džemom koje besramno jedu ispred automobila. Majka briše sinu usta krpom (onom kariranom crvenom koju svi imamo kod kuće). Otac i kći će još neko vrijeme imati šećerni prah na brkovima... Sretni... I tako normalni.
Bezlični profesionalci
U Meganeu par, oko trideset godina. Uljudni, lijepo odjeveni, autorevija na suvozačevu sjedalu otvorena na putopisu ovdje. Vozili su i stigli na vrijeme prema planu. U rukama drže frapee. Bezlični... Ne znaš što da misliš o njima. Profesionalci.
Par intelektualaca i kći
U Octaviji par intelektualaca i kćerkica... On mršav, obrijan, s naočalama... U košulji kakvu ja nosim na posao. Ona u haljini s cvjetnim uzorkom, s kovrčavom kosom i sunčanim naočalama. Mazala kćer kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50. Ne jedu ništa. Također, ne znaju srpski jezik. Hladni i pristojni...
Poduzetnik u nabrijanom BMW-u
Posljednji par u BMW-u, registracijske oznake sa četiri znamenke - simetrične... On ima oko 50 godina, sijed, visok, s onim stavom "mogu si to priuštiti", torbicom pod rukom (u kojoj nije bilo manje od 3000 maraka od 1992., a sada eura), izgleda kao lokalni trgovac ili vlasnik hladnjače ili mali privatni poduzetnik iz nekog manjeg grada. Bogat i uspješan prema svim današnjim mjerilima. Ona je mlađa, recimo desetak godina, punija, našminkana, s nakitom oko vrata i na ruci. Nekada privlačna, udana iznenada, kada se slučajno dogodila trudnoća. Možda griješim, ali nekako se mogu definirati kao antipatični.
'Ljudi se najbolje vide kad se nešto dijeli'
Čekanje trajekta
Budući da sam stigao prilično rano, trajekt je još uvijek privezan na pristaništu, ali kućica za prodaju karata još je uvijek zatvorena. S obzirom na to da dolazi još automobila, polako postaje jasno da će biti prilična gužva i da će možda netko morati čekati sljedeći trajekt (koji kreće tek popodne). Napetost polako raste.
Dok jedem svoju pitu s trešnjama, razmišljam o onome što je Andrić govorio o tome kako je najbolje procijeniti osobu kada je gledaš kako se ponaša kada se dijeli nešto besplatno. Karte svakako nisu besplatne, ali 15 minuta prije polaska, formira se red ispred kućice i tek tada dolazi opušteni Grk s otočnim šarmom "sada ćemo sve i lako ćemo, zašto žuriti kad ste već na raju, opušteno... malaka!"...
Poredani točno po vrijednosti automobila
Primjećujem jednu fascinantnu činjenicu: u redu su prva četiri mjesta zauzeli Srbi. I to točno prema opadajućoj vrijednosti njihovih automobila - od najskupljeg do najjeftinijeg. Kao da su poredani prema "životnom uspjehu"...
Naslonivši se na pult od kućice s glavom unutra, ponosni poduzetnik iz BMW-a šali se na račun svog neznanja engleskog, tipa "zašto mi treba... sada ću ga prevariti da mi da popust"... Inženjer iz Octavije mu s poluzlovoljnim izrazom pomaže da se sporazumije s radnikom i da mu pruži potrebne podatke, pišući broj registracijske oznake na papirnom ubrusu... Zatim profesionalci... I na kraju, otac, još uvijek zaprljan. Ljudi iz ostalih zemalja polako dolaze i stavljaju se u red, nenaviknuti na gužvu...
Kako je tužno što smo se navikli snalaziti se
Koliko je tužno što smo svi naviknuti snalaziti se, stajati u redovima i moliti za sasvim obične stvari. Koliko je lako biti dostojanstven u fer uvjetima, uz pravdu i sustav, a koliki je to izazov kod nas. I koliko se divim ljudima koji su zadržali civiliziranost, manire i dostojanstvo... Poštenje i obraz unatoč svemu. I posebno unatoč neisplativosti istih. Možda kratkoročno, usko i blisko gledano.
I pitam se što je danas potrebno za uspjeh kod nas? Talent, rad, obrazovanje, karakter, jezici, pristojnost? Ili je dovoljno samo da se prvi naslonimo na šank, da budemo lukavi i proračunati, seljački inteligentni, da pitamo, da nas ne bude sramota izboriti za sebe, da nas ne zanimaju drugi i kako će oni. Da ne pametujemo, već završavamo.
I razmišljam kako je privatnik možda prvi stao u red kad se kralo, kad se krijumčarilo, kad se potplaćivalo, dezertiralo i učlanjivalo. Lukav i prepreden, neopterećen čašću, principima, odgojem i moralom, već samo brutalno motiviran kompleksima, pohlepom i zavišću. I još tada uspio je ući na 'trajekt imućnosti' i, koji danas tako lako plovi i vozi bilo gdje, gdje god on poželi, i svaka luka mu se raduje i otvoreno ga prihvaća.
'Je li u naopakom sustavu inteligentno biti normalan?'
Tko je tu u pravu, pitam se? Je li u sistemu okrenutom naglavačke inteligentno biti normalan, neokrenut, ako se slažemo da je inteligencija sposobnost prilagodbe i da su neprilagođeni evolutivno osuđeni na propast oduvijek. Ili je potrebno odreći se onoga "kako smo mislili da treba" i kako smo odgojeni da bi vrijednost naših automobila skočila?
Ne znam. Ja volim svoj auto. Nikad me nije izdao. Poznajem ga u dušu. I on poznaje mene. Znam da nije proklet i da će me, čak i kad ja ponekad pogriješim, zamislim se i zaletim, sam vratiti na put, izvući s litice, izbjeći bankinu, da ću imati sreće, da će vjerojatnost da baš tad netko ne naiđe iz suprotnog smjera biti na mojoj strani. I da ću se ja brzo vratiti na pravi put.
Već vidim kako će im izgledati povratak
Zagledan, stojim s Musavim. Vraća me u stvarnost nudeći mi kiflice. Razgovaramo i uspoređujemo kulinarske sposobnosti naših majki. Naravno, svi ulazimo na trajekt. Grci su nas opušteno ukrcali i rastajemo se po izlasku. Nažalost, ne vraćamo se istim, ali već mogu vidjeti. Privatnik bijel, jednako antipatičan i nervozan, na telefonu, kako se šesti dan mora vratiti do trgovine jer se promijenio porezni inspektor, a ovaj novi "ne razumije" njegov način vođenja knjiga. Morat će to "osobno" srediti.
Kako su intelektualci nasmijani, druželjubivi i opušteni, igraju se s kćerkicom, olakšani za godinu dana nakupljenih frustracija, poniženja, besmisla, izazova i beskorisnosti. Podsjećeni na suštinu i prave vrijednosti, na njih troje. I to zajedničko skakanje po valovima u plićaku.
Profesionalci i dalje isti. S čistim automobilom, nisu presretni ni prežalosni, bilo im je u redu, uravnoteženi, baš takvi kakvi su i došli.
A obitelj sa zapakiranim girosima, grčkim salatama, kantama maslinova ulja, alvom i maslinama i dva bicikla iz Jamba, testira nosivost punta. Sretni, kao što bi bili i na Adi Ciganliji", napisao je.
