Beirut, prije strašnih razaranja poznat kao 'Pariz Bliskog istoka', uzdigao se kao feniks iz pepela ruševina civilnog rata, a po nekim stvarima ponovno se doima kao Pariz. Beirut je prvenstveno multikulturalni i globalizirani grad, grad dotjeranih i susretljivih ljudi, grad s velikim turističkim potencijalom, a također neodoljivo podsjeća na Pariz i po prometnoj gunguli. U oba grada manevrira se kao autima na sudaranje iz lunaparka. I sudara se!
Nasuprot blještavilu u centru, Beirut ima i svoju drugu, manje shiny stranu, gdje ne žive shiny happy people. U samom gradu kao i po cijelom Libanonu nalaze se palestinski izbjeglički kampovi. Samo pola od svih kampova je službeno, dok se većina Palestinaca vode kao 'neslužbeni', bez prava na državljanstvo, zdravstvenu skrb, a dozvoljeni su im samo najlošiji poslovi.
Unatoč zloglasnoj reputaciji bliskoistočne regije na putovanje sam krenuo nesputan brigama, ali i opremom. Nemam laptop ili smartphone s GPS-om, nemam Lonely Planet ili neki drugi vodič, nemam apsolutno nikakvu kartu. Vodi me moto - ništa geodetika, ništa tehnika, samo spika.
Kada ste ovisni o uličnoj komunikaciji vjerojatno ćete naići na osebujne likove, pa sam tako u Beirutu naletio na sina Božjeg i sina Sotoninog. Prvi mi se ukazao u obliku Kerumove vizije, a drugi u naličju opakog 'sotonista'.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
Nikola Prtenjača, u uredskim prostorijama magistar inženjer računarstva, na ulicama svjetski skitnica. Omiljene destinacije su mu države koje su zbog predrasuda i neznanja na glasu kao opasne i opskurne. Svoje doživljaje i foto momente bez cenzure pretače na stranici: putopix.com
Nikola je, uz ostalo, organizator volonterskog programa u ruralnoj Ugandi. Tvrdi da volontiranje pomaže potrebitima, ali još više samoj osobi koja volontira. Tko želi upoznati Afriku kroz humanitarni doprinos više informacija kao i kontakt podatke može naći na stranici: volunteer-uganda.com.
