'Kakav je gušt prvi put ući u neku zemlju! Nevjerojatno je koliko se sve odmah mijenja nakon prelaska zamišljene linije granice koju je postavio čovjek.
U ovom slučaju to je bila poprilično blatna linija, te nismo očekivali da će ulazak u Iran iz Turske biti toliko kaotičan. Možda bi nam i bilo puno lakše da nas vozač kombija nije s hrpom stvari izbacio van govoreći da on uopće nema dozvolu za prelazak granice (iako je prijevoz bio dogovoren i plaćen do Orumiyehe, prvog većeg grada u Iranu) i da nađemo neko drugo vozilo kad prijeđemo na novi teritorij.
Moguće da nam je to i pokušao reći putem, ali, nažalost, ne na engleskom nego na turskom. Super! Ajde, barem nije pljusak, nego samo osrednja kiša, pa ćemo s ruksacima i koferićem lakše tapkati po blatu i baruštinama do imigracije.
Kako je nenadana promjena plana sijevnula brzo, Dvina još nije stigla staviti maramu na glavu, što je zakonom propisano u Iranu. Ali nije bed – gužva od tridesetak metara ispred nas ohrabruje da ima još barem sat vremena lufta za tu akciju. Nema panike, carinicima se očito ne žuri.
Žene u crnini, jutene vreće, grupa nabildanih frajera u kožnjacima koji su vidjeli bolje dane, metalna kolica, poneki pijanac i gusti, oštri smrad koji se gura u kapute, kosu i nosnice... Pomičemo se nekoliko centimetara naprijed, pa korak nazad. Nadobudni mladi Turčin sa šipkom na ramenu zaključio je da mu je bolje uklizati ispred nas. Matija ga gleda ispod oka, ali mladac već šiba dalje. Šutimo. Sporo i jedva vidljivo pomičemo se naprijed.
Naša knjiga vodič vrišti – pazite se u Iranu! Korumpirana policija... Vojska... Vlast... Plus savjeti – ako vas optuže za špijunažu, pravite se da ste glupi turisti i nemojte se svađati s njima... Ako ne žele na vaš zahtjev zvati traženu ambasadu, budite uljudni i lijepo ih zamolite... Ako vas bla bla bla... Kakve su ovo gluposti, razmišljam, pa jel' moguće da je u Iranu baš takva situacija?
Prijateljica moje mame, Iranka koja je prije dvadesetak godina otišla iz svoje domovine, bila je istinski uplašena spoznajom da s Dvinom i Matijom odlazim tamo. Opet, internetski forumi koje sam čitao pričali su sasvim drugu priču... Pomalo sramežljivo, držali smo putovnice u rukama i polako se probijali prema staklenom šalteru sa zeleno-bijelo-crvenom zastavom.
'A onda je uslijedio šok'
A onda je uslijedio šok! Kulturološki, doduše, koji nas je razveselio – ovdje se može sporazumijevati na engleskom! Potom je uslijedio još jedan – naše plave putovnice sa šahovnicom učinile su se jako egzotične mladim iranskim carinicima, pa su nas odmah izdvojili sa strane u posebnu prostoriju.
Dok si je Dvina popravljala novopečeni ukras na glavi i (ne znajući za zakon od tri centimetra kose koja se smije vidjeti) nabila maramu na pola čela, za svaki slučaj, u prostoriji se stvorila neviđena gužva jer su svi htjeli vidjeti o kakvim se turistima radi. Prvi carinik za Hrvatsku nije čuo, pa je pozvao kolegu u pomoć. Taj je pak pozvao i trećeg... On je znao za Hrvatistan, te su nas ponudili čajem, informirali se o nogometnoj repki i nakon pola sata uz smiješak i 'Welcome to Iran' s novim štambiljem u putovnici pustili dalje.
Kotrljajući se po blatu prema rampi koja je označavala konačno stupanje na iransko tlo, nekolicina ljudi nam je pred facama mahala snopovima novčanica koje su imale puno nula: "Rial for dolar! Tu tauzend tomams van dolar!"
E, pa što sad? Jel' iranska valuta rial il tomam?! I koliki je uopće tečaj? Na internetu piše jedno, a na forumima sasvim drugo. Sve nas je to jako zbunjivalo, pa smo odlučili ništa sad ne mijenjati, nego to učiniti na sigurnijem terenu, kad se dočepamo prvog grada.
I dobro smo učinili. Ne samo da smo naučili da je rial valuta, a da jedan tomam označava 10 riala, nego da je tečaj u stvarnosti puno, puno bolji nego što piše na internetu (ili kako su nas htjeli oženiti na granici). Iranska nacionalna valuta je toliko devalvirala posljednjih mjeseci (zbog embarga) da se sada za dolar može dobiti i do tri puta veću svotu novca! Nakon što smo se smjestili u hotel, s Matijom sam otišao u lov na mjenjačnicu. Na kraju, pokazalo se da je mjenjačnica našla nas! Kao uočljivi stranci zbunjenih pogleda, lako smo privukli domaće ljude koji su se nudili da nam promijene zelembaće kao da su znali što želimo. I to kako! Nakon dogovorenog tečaja, odlazimo s hodajućom mjenjačnicom do banke, gdje dotični na šalteru vadi novac i vraća se do nas s buntom keša. Ajoj, treba se brzo priviknuti na milijune, ali i na razliku riala i tomama.
S obzirom da nismo računali na tako dobar tečaj, ovo je bio odličan start i očito (što se tiče financija) najbolje vrijeme za doći u ovu zemlju. To nam se odmah i osjetilo po džepu jer su se nule polagano topile. Neke stvari koje su i prije bile jeftine sada su bezobrazno jeftine, pa tako naprimjer za prijevoz između gradova koristimo isključivo taksi. Vožnju od nekih 200 km do Tabriza, jednog od najpoznatijih gradova u Iranu, platili smo 10 dolara. Sveukupno!
Glavni razlog za dolazak u Tabriz je njegova kulturna ostavština. Ponosni pripadnik elitne grupe najvećih i najstarijih bazara na svijetu diči se laskavom titulom spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Od uobičajenih predmeta i hrane koja se prodaje na bazaru, jedna stvar magnetski mami poglede, ali i budi žudnju za posjedovanjem.
Da, to je onaj 'moram ga imati' perzijski tepih, mogli bismo reći jedan od identiteta ove zemlje. Proces kupovine je dugotrajan i uključuje litre ispijenog čaja i objašnjavanja gdje je Hrvatska, ali Dvina je definitivno odlučila letjeti doma na svojem novom 'letećem ćilimu'. Čini se da su ovdje prodavači pošteniji nego na puno drugih sličnih mjesta koje smo doživjeli diljem svijeta te je cjenkanje svedeno na minimum.
Odnosno, to je možda vrijedilo za sve druge kupce, ali ne i za Dvinu, koja je nakon dugotrajne borbe odvukla plijen u hotelsku sobu.
